Stilske figure

Stil – Podrazumijeva izbor između više jezičnih mogućnosti da se nešto izrazi (pr. „Moraš se požuriti, zakasnit ćeš na brod!“ i „Vjetar na ramenu sjedi jedru tvom!“ – navod iz Shakespeareovog Hamleta).
Odabirom upravo jednih jezičnih jedinica umjesto drugih (npr. „jedro“ umjesto „brod“) pisac nam „govori“ nešto o vlastitom načinu pisanja.
Stoga stil možemo definirati kao način pisanja ili govorenja svojstven nekom piscu, nekoj književnoj školi ili nekoj epohi (npr. Matošev stil, barokni stil…).
Budući da je pisac slobodan izabrati jedinice jezika koje želi (jednako kao što netko bira komade odjeće koje će nositi), on može izabrati one jedinice koje najbolje izražavaju upravo ono što on želi reći, koje najbolje izražavaju njegovu individualnost.
Stoga stil možemo definirati kao izraz individualnosti.
U navedenom primjeru vidimo da je druga, Shakespeareova rečenica manje obična od prve. U njoj je teže dokučiti ono što se želi reći, a opet je sve nekako zgodno rečeno. Razlog tome su stilske figure kojima ona obiluje i koje „ukrašavaju“ tu rečenicu.
Ukrašen govor nekoć se smatrao bitnom osobinom književnosti. Popisivala su se i razvrstavala sredstva lijepog pisanja, koja su se nazivala figurama.
Stil i figure nekoć je proučavala stara retorika, a danas se njima bavi stilistika.

GLASOVNE FIGURE (figure dikcije)
Asonancija – nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja određenog zvukovnog ugođaja ili efekta (pr. „oko sokolovo“, jesenje veče“).

Aliteracija – ponavljanje istih suglasnika ili glasovnih skupina, ili ponavljanje istih suglasnika ili slogova na početku više riječi (pr. „Vijavica. Vjetar vije.“).

Onomatopeja – figura u kojoj se glasovima oponašaju zvuci iz prirode (pr. „graktati“).

Anafora – znači ponavljanje riječi na početku stihova.

Epifora – figura u kojoj se ponavljaju riječi na kraju stihova.

Simploka – ujedinjenje anafore i epifore; ponavljanje riječi i na kraju i na početku stihova.

Anadiploza – figura u kojoj se jedna ili više riječi s kraja stiha ponavlja na početku idućeg.


FIGURE RIJEČI ILI TROPI

Tropi nastaju promjenom osnovnog značenja pojedinih riječi.

Metafora – naziva se skraćenom poredbom, tj. takvom poredbom u kojoj se ne kazuje što se sa čime uspoređuje nego se jedino izriče drugi član poredbe. Metaforom se značenje jedne riječi prenosi na drugu riječ prema načelu sličnosti.
Primjerice, umjesto da kaže „sok koji je crven kao krv“, pjesnik će reći:


Iz rasprsnutih šipaka u vrtu
krv se cijedi
A. B. Šimić: Gorenje

Metonimija – figura kod koje se značenje prenosi prema nekim stvarnim odnosima. Umjesto jedne riječi koja označava određeni pojam upotrebljava se druga riječ koja je u nekoj stvarnoj vezi s prvim pojmom (pr. „Pero je snažnije od mača“ – misli se kako je pisanje snažnije od ratovanja).

Personifikacija – figura u kojoj se stvarima, pojavama, predmetima, životinjama ili biljkama daju ljudske osobine.

Sinegdoha – figura u kojoj se dio uzima za cjelinu (pr. „Nemam ni kune“ – ne misli se da govornik nema jednu kunu nego da nema uopće novaca).

Eufemizam – označuje zamjenjivanje nekih riječi, koje se smatraju opasnima ili nepristojnima, nekim blažim izrazima (pr. „šepavi“ za vraga, „veseo“ umjesto pijan).

Epitet – riječ koja se dodaje imenici da bi omogućila stvaranje življe, potpunije, jasnije ili u nečemu osobito karakteristične predodžbe neke stvari, pojave, bića ili osobe (pr. „Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi“ – T. Ujević: Jablani).
Stalni epiteti pridaju se određenim predmetima ili osobama uvijek, bez obzira na konkretnu situaciju u djelu. Služe kao vrsta stalne ukrasne karakterizacije, osobito u usmenoj epici (pr. „divni Ahilej“, „brzonogi Odisej“ – Homer: Ilijada i Odiseja).

Alegorija – produžena metafora, tj. upotreba riječi u prenesenom smislu s tim što se pravi smisao otkriva tek ako određene pjesničke slike u cjelini zamijenimo pojmovima, ustanovivši tako na što se one zapravo odnose. Basna se, primjerice, u potpunosti zasniva na alegoriji.

Simbol – zamjenjivanje neke riječi, životne pojave ili pojma njegovom uvjetnom, alegorijskom oznakom.
Stalni simboli rabe se u cjelokupnoj kulturi i književnosti (pr. „križ“ znači kršćanstvo, „bijela golubica“ mir).
Pjesnički simboli upućuju na značenje koje je shvatljivo tek u okviru pojedinog djela ili opusa nekog pjesnika.

FIGURE MISLI

Poredba – nastaje kada se nešto s nečim uspoređuje na temelju nekih zajedničkih osobina koje redovno nisu neposredno uočljive

Antiteza – posebna vrsta poredbe koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti. («Sit gladnu ne vjeruje.»)
Ponekad su rečenice u kojima se ona nalazi povezane sintačtičkim paralelizmom:

Tijesan mi bijaše vijek, velebna bješe mi duša.
J. P. Kamov: Ledeni blud

Slavonska antiteza – posebna vrsta antiteze koja se zasniva od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora (usp. početak «Asanaginice»).

Hiperbola – svojevrstan način poredbe . To je figura preuveličavanja radi naglašavanja određenog stava prema predmetima, pojavama ili radanjama: «Rekao sam ti tisuću puta»

Litota – figura suprotna hiperboli. Umjesto preuveličavanja, ona umanjuje i ublažuje jer prvi izraz zamjenjuje slabijim i to negativnim i suprotnim: «Neće ti tamo biti loše.» (U značenju: «Bit će ti jako dobro.»)

Gradacija – nastaje takvim izborom riječi, slika i misli kojima se izaziva postupno pojačavanje ili slabljenje od početne predodžbe ili misli:

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
A. G. Matoš: Utjeha kose

Kod gradacije razlikujemo klimaks i antiklimaks, koji znače nizanje riječi od najslabije do najjače i obrnuto.

Ironija – pjesnička figura putem suprotnosti; misli se zapravo suprotno od onoga što se kaže. («Ti si mi krasan prijatelj!»)

Sarkazam – okrutna, gorka i zajedjiva poruga, najčešće u obliku ironije koja potpuno obescjenjuje ono što se ironizira:
I vrt imade naša kuća:
Ukraj pruge drač,
Da igrajuć se u njem djeca
Zaborave na glad i plač.
D. Cesarić :Vagonaši

Paradoks – figura u koj se izriče neka misao naizgled u sebi protuslovna ili suprotna općem mišljenju odnosno vjerovanju.
Paradoks se obično pojavljuje u vidu protuslovnog zaključka koji, međutim, upozorava na dublji smisao onoga što je rečeno («Znam da ništa ne znam» Sokrat).

Oksimoron – posebna vrsta paradoksa u kojem se spajanjem protuslovnih pojmova stvara novi pojam odnosno predodžba: «mudra ludost», «rječita šutnja», itd.