MATKO PEIĆ

SKITNJE


Bilješka o piscu

Matko Peić rođen je u Požegi 1923. godine. On je književnik i slikar, povjesničar i doktor književnih znanosti, pjesnik i putopisac, esejist i feljtonist, predavač i nadasve kozer, no prije svega bio je i ostao neumoran i nezaustavljiv putnik koji je sa jednakom strašću krstario hrvatskim i europskim prostorima.
Peić je stvorio dosad najveći i književno najvredniji putopisni opus u hrvatskoj književnosti “Jesen u Poljskoj”, “Europske skitnje”, a njegovi putopisi po Hrvatskoj ostvaruju se knjigama “Skitnje”, “Crno zlato” i “Ljubav na putu”.
U svojem djelu “Skitnje”, Peić je portretirao sve hrvatske regije te zapravo svi spomenuti detalji u njegovom djelu govore o životu i slave život.


SKITNJE

Ovo djelo Matka Peića svrstavamo među putopise. Pisac putuje te svoja zapažanja bilježi i zapisuje. Ipak, putopis nije samo nabrajanje onoga što je pisac vidio! Tu se iznosi i njegov osobni doživljaj mjesta, ljudi i okoline, te na kraju krajeva, pisac kroz svoj putopis prikazuje i samoga sebe.
Peića je zapravo na ovo putovanje nagnao dolazak srpnja kojeg je dočekao u mraku Mirogoja i Jurjevskog groblja. Shvatio je da ne želi otići na more prije nego se osvježi u vlažnim i zelenim predjelima Turopolja te sa bilježnicom i olovkom u ruci kreće na putovanje. Ukrcava se u vlak i uživa promatrajući prirodu kroz prozor vagona, ali i ljude oko sebe. Promatra turopoljske žene, njihovu odjeću, predmete i način govora. Promatra malu crkvu obavijenu maglom na vrhu brijega te seljake u njihovom radu na polju. Promatrajući sav taj pejzaž, naviru mu uspomene i sjećanja iz mladosti i djetinjstva te još više uživa u putovanju kroz Hrvatsku, ali i kroz svoje misli.






U FIJAKERU


Svoj doživljaj fijakera Peić u prvoj rečenici iznosi jednom, zapravo, suprotnošću “…ugodno sutonsko blato…” kojim, bar se meni tako čini, iznosi svoj stav ali i stil. On ne gleda samo vanjski izgled mjesta u kojem se nalazi niti je toliko bitno pada li kiša i smeta li mu to, on u svemu, pa tako i u blatu, pronalazi ljepotu i inspiraciju za pisanje.
Čitatelju iznosi opis samog fijakera, no naravno ne zadržava se samo na tome! On uživa sjediti u fijakeru na jastucima presvučenim mrtvom životinjskom kožom koji ga griju travom suhih bara dok ga vitki blatobrani tjeraju na san. Pisac se poistovjećuje sa fijakerom, ali i on u njemu budi davna sjećanja i uspomene…Peić uvodi motive svoje mladosti koju je proživio na istim sjedalima.
Svoju, zapravo, privrženost fijakeru najbolje izražava ovom rečenicom: “Davno je već netko, tko nije mogao više sjediti u kazališnom fotelju i gledati prazne ljudske veze, stavio točkove na nj i odvezao se u čisto blato.”
Posebno su mi se svidjeli epiteti i usporedbe kojima pisac dočarava svoje djetinjstvo i sreću; ravni oblaci, vitki blatobrani, mutan fenjer, bockava konjska struna, divlji zec što krvari u oblaku, mrtva naša lovišta, bezizgledni vidici….






MALA MLAKA


Opis Male Mlake također započinje motivom fijakera, ovaj put starog i oronulog čiji je život već pri kraju i koji je vrevu gradskih ulica zamijenio tišinom i spokojnošću poljskih puteva vozeći kroz guske, blato i maglu.
Mala Mlaka, prema piscu, je mjestance gdje bare najdivnije cvatu i gdje je turopoljski mulj najnježniji. Ovo je osamljeno, močvarno mjesto gdje ne zalaze baš često ni ljudi ni životinje. Mlaku doživljavam kao pusto zelenilo unedogled osvježeno kišom i mirisom zelenila.
Polako prikazuju se i oranice i pisac uvodi život u ovo pusto mjesto. Uvodi političke i povijesne motive: Sopcho Kusevich, Antun Mihanović, sukob talijanskih vojnika, spominje crkvu Santa Marie della Grazie te da Vincija i njegovo djelo Posljednja večera. Pisac nailazi i na portrete Marka Aurelija, Musorgskog, te vojnika i župana.
Pisac zapravo prolazi kućom Sopcha Kusevicha te se okreće opisu tog ambijenta.
Dojmila ga se knjižnica kojoj su zidovi bili toliko obloženi knjigama da u nju nikakav zvuk izvana nije mogao prodrijeti no ipak ga je iživcirala što je obrazložio rečenicom “Dosadila mu je ova knjižnica što stalno oponaša a nikako da postane jesenji šumarak.”
Pod tim dojmom pisac nastavlja svoj put te dolazi do kraja Male Mlake, do rascvjetanog groblja i to ga raznježi. “ A potpuno me utješio sv. Izidor , kip kraj groblja. Miran i širok obukao se u seljačko bijelo, začešljao fino svoju crninu i bio je sasvim kao Balzac. Ali, nije poduzimao ništa. Blago je držao kotač slomljenih svojih kola i mali crni plug – smiješeći se na mene i mulj tako magleno i snažno.”




OKO ODRE


Iako je ovaj dio svojih zapažanja pisac zabilježio pod nazivom rijeke koja teče tim krajem, ona ipak nije glavni motiv ovog putopisa. Odra je prikazana kao tvorac ljepote tog kraja no ipak pisac se okreće antičkom motivu Dijane, božice prirode i lova. Želi ju pronaći te kreće prema napuštenom, vlažnom i mahovinom obraslom groblju gdje uživa u ljepoti i tišini nadgrobnih spomenika.
U njegovim razmišljanjima načas ga prekida stari grobar, čija ga kućica zaintrigira: kućica smještena u sjeni lijepih crkvenih lađa u kojoj se odmara pas žute, izblijedjele dlake. Tu je i crkva puna požutjelih slika i sa velikim oltarom i katedrom.
Pisac napušta crkvu te zapisuje u svoju bilježnicu “Turopoljski Pompeji.”
Time zapravo opet uvodi motiv iz antičke rimske kulture i njihovog svetišta Pompeja te njegovu ljepotu uspoređuje upravo sa posebnošću male i vlažne turopoljske crkvice na groblju.










KOBILJE


Na svome putu od Zagreba prema Sisku, Peić je prolazio i kroz vlažno, napušteno i nenaseljeno Kobilje. Jedina bića na koja je ovdje naišao bila su životinje koje su neuznemiravane od ljudske ruke živjele spokojno i u skladu sa zelenilom prirode i plavetnilom neba.
“Pejzaž je bio sastavljen samo od dugih oblaka, od mokrih i plašljivih proljetnih nebesa.”
U tome predjelu “ne bijaše nikoga da ti nazdravi dobro jutro niti da ti zaželi laku noć – malen pod ukočenim nebom, divnom, bezglasnom prazninom ići ćeš uz mrava, zalutalog u blatnu svilu starog ravničarskog pauka.”
Peićevu pažnju zaokupljaju u konji koji bezbrižno pasu zelena prostranstva a da nisu ni svjesni kakva sudbina ih čeka, ni ne znaju da će završiti vukući kola ili noseći na leđima kakvog gospodina.
Opis ovog kraja završava motivom osamljenosti prirode u Kobilju, “tu nečujno izdahneš: zelena plijesan i neki propali mjesečev samet samo te omotaju, prekriju.”





PLESO


Pleso ne nastavlja tradiciju turopoljskih krajeva, ne odiše bogatstvom zelenila niti posebnošću životinjskog svijeta. “Ja sad gledam mrtav pašnjak na kojem je doplesalo staro Turopolje.”
“Taj veliki mrtvi Pleso danas je aerodrom.” pisac uživa promatrati zrakoplove i njihov let ili se igrati sa kukcima u blizini aerodroma, no danas ga je sunce utjeralo u malu, staru i drvenu crkvu. tu je u napuštenom ormaru, u odvaljenoj ladici našao mnoštvo svijeća i zavjetnog voska te počeo prebirati po njima. Vadeći sav taj silni vosak, kao da je dio po dio oblikovao ženu…
Mislim da Pleso, mrtvo, napušteno i siromašno zapravo odražava njegov ljubavni život. Žena koju je volio vjerojatno je preminula te on zapravo time što od crkvenog voska “oblikuje” ženu, izražava svoju bol za njom te svoju nadu u njen povratak.
Mislim da to potvrđuje i rečenica kojom pisac završava opis Plesa;”Izlazim. Ni rode, ni aviona. Pustoš koja opaja, kao disanje između dvije umorne ljubavne riječi.”






U STAROM TUROPOLJSKOM PARKU


Dolaskom u napušteni turopoljski park pisac zapravo naviješta i polagani dolazak jeseni. Bez Gizele koja je jesen provodila i razgovorima i razgledavanjima srebrnine, sam je tumarao Turopoljem i došao do dobro poznatog starog, grofovima namijenjenog, parka. Ovdje je volio okretati kamenje te istraživati taj, ispod kamena, oku sakriveni svijet. Volio je obilaziti stabla te promatrati njihov oblik želeći shvatiti njihovu poruku. Promatrao je što guba može učiniti od njih, i divio se njenoj mogućnosti oblikovanja maštovitih likova.
Upliće naravno i svoje osobno iskustvo, svoja sjećanja na vrijeme provedeno s Gizelom u jami u sijenu gdje su promatrali dolazak jeseni i osluškivali govor prirode. Izdvojila bih, meni najljepšu rečenicu ovog opisa;

“Divna je i ova današnja seljačka jesen, kao i ovo uzdisanje na brezovoj klupi i onaj roman u kojem opisi grlice traju satima i u kojem netko plače kroz pola knjige.”

U meni opis ovog pejzaža ne izaziva tugu, nego samo sjetu. Kao da vidim pred sobom lišće, travu i sijenu i takav pejzaž potiče me na razmišljanje o svemu, kao da u meni budi potrebu za tišinom i mirnoćom.



ŠĆITARJEVO


u PUTOPISU IZ Šćitarjeva Peić ponovno upliće antičke motive rimske povijesti na područjima Hrvatske. “Neka velika prethistorijska tišina, u koju nikada nije unišao pljusak vesala, leži nad ovim rimskim i hrvatskim selom.”
putopis iz Šćitarjeva započinje opisom mirne, nepomućene rijeke no pažnju mu odvlači stari i napušteni rimski sarkofag. Očarava ga svojom ljepotom iako je pokriven debelim slojem mahovine, lišća i gušćeg perja, no bijelio se upravo predivno, kao da je u njemu ležala sama Dijana, božica šuma i lova.
Bio je jednostavan, bez suvišnih ukrasa, obložen dugim i tankim rimskim ciglama te olovnom presvlakom sarkofaga. Malo dalje od njega stoji stari rimski kapitel te upotpunjavao sliku starog rimskog sela uz veliku rijeku.


“Kakve li čari biti sarkofag u Turopolju! Njegov klasični profil meni govori da bi to bi posljednji domašaj: biti sarkofag i svojom bijelom antičkom geometrijom složiti ovaj nježni crni rasap brvnara, jorgovana i đubrenika u perspektivni red na kraju kojeg stoji jednostavan i lijep teokritovski prizor: goveda idu uz oblake – i zajedno pasu čas zemlju, čas nebo.”