Sumersko-Babilonski ep GILGAMEŠ

Gilgameš


Najvrednija djela mezopotamske književnosti su eposi. Njihov postanak seže u najstarija vremena sumerske kulture, a nastale su uglavnom od himni i molitava raznim bogovima. U njima se u krupnim al fresko slikama ne samo prikazuje život i običaje tadašnjeg vremena, razni pustolovni i mitski događaji nego se u njima ogleda i cijeli misaoni, filozofski i religiozni svijet onoga doba. Najsavršeniji i s umjetničke strane, najvredniji je “ep o Gilgamešu” na 12 ploča (pjevanja). Ep o Gilgamešu isprva nije pronađen u cijelosti. Trebalo je da slava pripadne jednom amateru, Georgu Smithu 1840-1876. Bio je po zanimanju rezbar u štampariji novca u Londonu, a kasnije u službi Britanskog muzeja. On se u početku u dokolici bavio čitanjem knjiga iz asitiologije, kasnije 1872. god. dešifrirao je u muzeju dvije ploče o Gilgamešu koje je Rassalu poslao u London. Čitajući te odlomke nalazio je na sve veće praznine, a sasvim je nedostajala priča o pokopu. Odluči te dijelove potražiti u ruševinama Nimine kod Kujundžika. Bio je to poduhvat koji g. Ceram uspoređuje s traženjem igle u plastu sijena. Ali Smith je bio dijete sreće kao i Layard. Ono što se svima činilo nemogućim, uspjelo je. Smith je donio u London 384 ulomka ploča o Gilgamešu. Među njima se nalazila u cijelosti Hthapištinova priča o pokopu. Drugo po važnosti svakako je emit ili ep o “Stvaranju svijeta”” Ep ima 7 ploča.
Treći je “ep o Iškrinolu putu u podzemni svijet”. Iz starobabilonske književnosti potiče četvrti ep o “Boginji Aojušaje”, peti ep “Junaku Ekhi”, šesti ep “Nergalu i Ereškigoli”, sedmi ep o “ptici Zu”. A u Babilonskoj književnosti karakteristična su još dva djela, a to su “Pravednik” i “Gospodar razgovara s robom”. Gotovo kod svih naroda, počevši od najstarijih vremena pa sve do danas, književnost bi se mogla obilježiti jednim djelom, jednim imenom ili njenim simbolom. Ep o uručkom kralju Gilgamešu je iz stare Mezopotamske književnosti. Među svim epovima, legendama i mitovima ove književnosti “ep o Gligamešu” je po svom obimu najveći, a po sadržaju najvredniji i najsavršeniji. Kao cjelina sastavljen je oko 1700. g. pr. Kr. On je nesumnjivo nastao u dalekoj sumerskoj prošlosti. Ep o Gilgamešu bio je preveden i na huritski i hetitski jezik. U jednom od epova Gilgameš se zove Nickurd, a u drugoj Izdubar. Sve ove varijante imaju uglavnom isti sadržaj. Gilgamešovo prijateljstvo s Eukiduom, njihova zajednička borba s Hukubabom i nebeskim bikom, Eukiduova smrt, Htuopištinova priča o velikomk potopu i Gilgamešov put u podzemni svijet. Glavni junak epa je Gilgameš. Gilgameš je čovjek bola i radosti, bio je kralj u Uruku. Gilgameš je bio peti po redu, te se i njegova legendarnost nalazi već na rubu povijesne stvarnosti. Gilgameš je vladao u Uruku, poslije svih pustolovina, uvijek se ponovo vraćao u Uruk, a po povratku s bezuspješnog puta u podzemni svijet, umro je u svojoj palači u Uruku. U jednoj od ploča gilgameš slavi kao heroj i sudija pokojnika. U prvo doba sve Uručke kraljeve su smatrali bogovima. Druga ličnost epa Eukidu, divlji čovjek stepe, koga je od blata stvorila Aruru, boginja oblikovanja, razlikovao se od ostalih ljudi time što je po cijelome tijelu bio kosmat, ali koga je poslije međusobne borbe vezalo iskreno prijateljstvo s kraljem Gilgamešom Uthapištim (“mladica čovječanstva”). Gilgameša praotac koji je sa svojom ženom poslije velikog potopa stekao besmrtnost, bio je porijeklom iz Šuripaka. Uthapištinov lađar Ur-Šanabi prikazan je kao jednostavan običan čovjek. On jejedini mogao da plovi preko “svjetskog mora” i “voda smrti”. Isto su tako sporedne i jednostavne ličnosti lovac i njegov otac. Hulubaba, čudovišno biće, kako je opisan u epu živo nas podsjeća na bikove s ljudskim glavama koji su kao skulpture veličine ukrašavali portale mnogih kraljevskih palača Babilonije i Asirije. Bio je čuvar Kedrave šume, ali je uznemiravao ljude u bregovima, pa je uvrijedio i samoga Šamaša, boga sunca. Zajedno s čudesnim nebeskim bikom, koga je Iškrin zahtjev poslao Anu, da ubije Gilgameša jer je uvrijedio Iškarua, jedini su predstavnici zla u ovom epu. Njih su zajednički svladali Gilgameš i Eukidu što se i ovdje može protumačiti kao pobjeda dobra nad zlim. Šulgi, drugi kralj 2. dinastije iz (2278-2228 pr. Kr.) spominje u jednom natpisu veliki zid koji su nazivali Gilgamešovim. Najstarije glinene ploče sa slikovnim pismom potiču također iz Uruka, pa nije ni čudo što se Gilgamešu pripisuje i njegov izvor. Ep se može podijeliti na dva gotovo jednak dijela. U prvih sedam ploča redaju se događaji s izvrsnom vedrinom i borbenošću, ali već sadrže klice mračne čovjekove sudbine koja se polako približava. Drugi dio epa, od osme do dvanaeste ploče, zastrt je nekom uzvišenom sjetom, a glavni motivi su strah od smrti i težnja za vječnim životom. U prvom djelu opisan je Gilgamešov odnos prema svijetu, a u drugom, njegov odnos prema samom sebi, prema svom unutrašnjem najintimnijem biću. Gilgameš doživljava težak udarac prijateljevom smrću. Dugo i mučno je bilo putovanje, očajna borba za smislom života ali je sve bilo uzalud. Bez utjehe koju nije mogao da nađe ili u podzemnome svijetu, kod svog najboljeg prijatelja, Gilgameš umire. Kao svijetla točka čiji zrak, premošćuje ponore prostora i vremena, dopire do nas ovaj ep svijetli dirljivim sjajem čovječnosti kroz strahove svih vremena, pozivajući ljude da ga slijede i da ispune to starodrevno jedno od prvih zavještanja, koje je ostalo kao baština svih poznijim pokoljenima pa i nama danas. Da li ćemo tu daleku poruku razumjeti ovisi o nama samima, o našoj dobroj volji, o našoj spremnosti da kroz nejasnu i nerazumljivu šumu vjekova razaberemo i čujemo tužni glas Uručkog kralja Gilgameša. U većem dijelu Gilgameša sadržava i misao o vječnom životu, i čovjekove težnje za besmrtnošću.

Druga ploča

U prvom djelu druge ploče opisuje sastanak s Eukiduov s Gilgamešom i njihova borba u kojoj pobjeđuje Gilgameš. Posredstvom njegove majke oni postaju prijatelji i braća. A u drugom dijelu Gilgameš poziva Eukidua da zajedno pođu u Kedrovu šumu i ubiju njenog čuvara strašnog Hulubabu, koji je uvrijedio Šamaša, boga sunca, a neprestano uznemirava i stanovnike bregova.
Likovi: Eukidu, Gilgameš, majka Eukiduova.
Eukidu – snažno tijelo, kao talasi spušta mu se duga brada i kosa, junak iz Anuvih bregova došao je u grad.

Šesta ploča

Po povratku Gilgameš opra svoje oružje i obuče novu odjeću. Bio je lijep, pa i sama boginja Ištar baci oko na njega. Zove ga da joj bude ljubavnik ali on odbija i nabraja joj sva njena rđava djela. Ištar se potuži ocu Anuu i traži od njega da pošalje čarobnog bika koji bi ubio Gilgameša. Anuu joj ispuni želju, ali Gilgameš i Eukidu savladaju i ubiju bika. Ištar se pope na zid grada Uruka i prokune Gilgameša. Gilgameš i Eukidu slave s narodom pobjedu nad nebeskim bikom.
Likovi: Gilgameš, Eukidu, Ištar, Anu.


Četvrta ploča

Šamaš, bog sunca, šalje Gilgameša i Eukidua da ubiju strašnoga Hulubabu jer ga je uvrijedio. Gilgameš to objavljuje knezovima u gradu. Njegova majka moli Šamaša da u borbi pomogne sinu. I Eukidu moli da ga zaštiti. Gilgameš i Eukidu dođu do Kedrove šume iza koje se diže Breg bogova. Uz pomoć Šamaša i ratnog boga Nimiba, oni ubiju Hulubabinog čuvara šume. Eukidu klone, a Gilgameš ga hrabri i nagovara da pođu dalje. Tako stigoše u šumu.

Gilgameš, poema o smrti

Asirsko-vavilonsku poemu o doživljajima kralja grada Uruka Gilgameša, koju je naše doba nazvalo “Epom o Gilgamešu”, teško je svrstati u bilo kakav postojeći konitnuum svjetske književnosti. U Gilgamešu susrećemo dva različita civilizacijska stadija: jedan je zastupljen Gilgamešom kao junakom koji “ne pušta ljubavnicu njenom dragom, ni kćerku silnoga njenom junaku” dok je drugi oslikan u Gilgamešu kao hodočasniku. ep o Gilgamešu, poput svakoga velikog književnog djela, sasvim lako uspostavlja kontakt s onim što bi smo mogli nazvati “duhom” književnosti i to čak možda posebno s duhom moderne književnosti. Jedina tema koja se porukom koju nosi razlikuje od osnovne ideje spjeva, ili koja joj je čak možda suprotna, jeste tema potopa. Po mjestu koje zauzima u strukturi spjeva, to je samo epizoda, ali i svojim obimom i umjetničkom elaboracijom i ulogom koju vrši o spjevu dostiže značaj teme jer predstavlja “uvod u besmrtnost” jedinog besmrtnog čovjeka Utnapiština. Po detaljima sadržaja i toku radnje ovaj potop je bezmalo identičan onome koji se opisuje u bibliji, ali je po opisu pojava i sugeriranju atmosfera strašniji i snažniji.

Mitološka bića iz epa

Anu – bog neba, sin bogova Asišara i Kišare (druge generacije bogova poslije Apsua i Tiamate), otac Ee, boga dubine. On je kralj bogova Anunaki (podzemnih) i Igigi (nadzemnih). Vjerovalo se da raspolaže ogromnom vojskom od zvijezda vojnika s kojom je ratovao protiv zlih ljudi. Član je prvog božanskog trojstva: Anu (nebo), Eulil (zrak i zemlja) i Euki, kasnije Ea (voda). Samo ime Anu znači nebo. Nebeska majka Antu njegova je žena
Ištar – (na akadskom znači boginja), boginja ljubavi i plodnosti kćerka Sina, u ovom epu kćerka Anua, boga neba, a sestra Šamaša. Žena je i ljubavnica svih bogova. Poštovali su je i kao boginju rata, prikazivali su je s bradom (Asirija), ali u ovom liku s bradom poštovali su je i u Babiloniji kao dvospolno božanstvo plodnosti u jednoj osobi pod imenom Alilat. Naročito su je poštovali u Uruku. Sin, Šamaš i Ištar predstavljali su drugo božansko trojstvo

Polubogovi, junaci i ljudi

Gilgameš – kralj u Uruku. Legendarno-povijesna ličnost o kojoj je na raznim mjestima, a naročito u 6. dijelu predgovora više rečeno.
Eukidu – Gligamešov prijatelj. Od blata ga je stvorila Aruru, boginja oblikovanja, da bi svladao Gilgameša i ukrotio njegovu samovolju. Iako je po cijelom tijelu bio obrastao dlakama kao životinja, ipak je bio čovjek.
Utnapištinu – (Um-napešti, sumerski Ziusudra, babilonski Kasisatra, grčki Krisutras), praotac Gilgamešov. Preživio je opći potop i sa svojom ženom stekao besmrtnost.
Ubar-Tutu – kralj Šuripaka, Utnapištinov otac. U kraljevskim listama prije potopa nije spomenuto njegovo ime.
Ur-Šamabi – Uthapištinov lađar. Upravljao je lađom za vrijeme potopa, pa je i on stekao besmrtnost

1.Ploča

Na prvoj ploci
u kratkom u vodu kazuje se da je gilgames upoznao svacije znanje i djelo, da je
mnogo putovao i mnogo video, stekao duboku mudrost, saznao sve vjeti iz vremena
prije velikog potopa i dao da se sve to napise klinovima. U kratkom Gilgamesovom
portretu naglaseni su njegova lepota i snaga, ali i njegova samovolja.
Jadikovanje naroda, cuo je Anu, Bog neba, koji naredi boginji oblikovana Aruri
da nacini junaka slicnog Gilgamesu koji ce ga savladati. Ona nacini od blata
junaka dlakavog po cjelom tjelu, to je Enkidu. Ovaj je ziveo sa zivotinjama u
stepi, i dolazeci na pojilo zatrpavao lovcima zamke. Lovci se pozale Gilgamesu
a ovaj ih posavetova da povedu mladu zenu koja ce ga opciniti, odvojiti od
stoke i odvesti u stepu. Kada zena isprica Enkiduu o Gilgamesu, velikom junaku,
ovaj dodje u Uruk da ga izazove na borbu. Gradjani radosno docekuju Enkidua,
nadajuci se oslobodjenu od Gilgamesovog terora. Gilgames je usnio san o sukobu
sa nekim junakom, a majka mu tumaci san: taj junak ce postati njegov prijatelj
i brat.

2.Ploča

Na drugoj ploci opisuje se dvoboj
Gilgamesa i Enkidua, Gilgamesova pobjeda, njihovo bratimljene. Gilgames poziva
Enkidua da podju za pustolovinama i junackim djelima i da prvo ubiju Humbabu,
cuvara Kedrove sume bogova koji je uvredio Samasa, boga Sunca i Gilgamesovog
zastitnika.

3.Ploča


Na trecoj plocui opisuje se Enkiduova ceznja za
stepom. Enkidu napusta grad, i odlazi u stepu, i Gilgames tuguje za njim,
tuguje i ceo Uruk. Gilgames odlazi u stepu nalazi Enkidua i uspjeva da ga
nagovori da se vrati u Uruk. Enkidu pripovjeda Gilgamesu o svome snu: da ga je
neka sila bacila u podzemlje, u svjet mrtvih, gdje je kraljica podzelja
naredila da se Enkiduovo ime upise u glinu.



4.Ploča

Cetvrta ploca
opisuje kako je bog Samas naredio Gilgamesu da ubije Humbabu, cuvara Kedrove
sume koji ga je uvredio. Oni dolaze do Kedrove sume i ubijaju cuvara. Enkidu je
klonuo, hoce da se vrate, ali ga Gilgames nagovara da idu dalje i traze
Humbabu.

5.Ploča

Na petoj ploci
opisuje se njihov dolazak u Kedrovu sumu, u potraga za Humbabom. Kada zanoce ,
Enkidu usni san, koji Gilgames protumaci kao dobar i sa radosnim znacenjem, U
dvoboju savladaju Humbabu, Gilgames mu odsjece glavu, i stavi na koplje i
donese u Uruk.



6.Ploča

Sesta ploca pripovjeda kako je Gilgames
obukao novo odjelo i zasijao u svojoj lepoti. Boginja ljubavi i plodnosti Istar
baci oko na njega i poziva ga da joj bude muz. Gilgames odbija govoreci da
donosi nesrecu svojim ljubavnicima. nju to razljuti i trazi od oca Anua da
stvori carobnog bika koji ce ubiti Gilgamesa. Otac ispuni zeljum, ali Enkidu i
Gilgames savladaju bika.

7.Ploča

Na sedmoj ploci
isprican je Enkiduov san koji Gilgames protumaci kao zlosutan.

8.Ploča

Osma ploca
opisuje Enkiduovu bolest i Gilgamesovo jadikovanje kroz koje obnavlja sve one
dane koje je proveo sa prijateljem i djela koja su zajedni ucinili: ubili su
Humbabu i carobnog bika, i oslobodili narod zla. Enkidu umire. Gilgames je sest
dana i sest noci oplakivao Enkidua, sedmoga dana ga je sahranio, napustio Uruk,
i krenuo u stepu, da tuguje za prijateljem. Bol za prijateljem dat je u snaznim
slikama i upecatljivim detaljima. Gilgamesovi obrazi su bili blijedi i upali,
lice pogruzeno, dusa ojadjena, stas pogrbljen. U dolinama trazi utjehu ali u
njemu je nemir. Zavrsen je period Gilgamesovog sretnog zivota u kome je osjetio
slast vlasti, ljepotu uspjeha, toplinu prijateljske ljubavi.

9.Ploča

Pocetak devete
ploce kazuje o mukama i namerama Gilgameesovim. Strah od smrti i misao o
vjecnom zivotu odvode Gilgamesa na dugogodisnji put na kome osjeca strah i
stalno moli Bogove da ga sacuvaju. Kad dolazi pred suncevu kapiju zaustavljaju
se skorpioni. Moli ih da ga puste kako bi nasao zivot. Zadivljeni njegovom
snagom, hrabroscu i upornoscu, oni ga pustaju da pronadje put. Dugo putuje kroz
mracni klanac, dok stigne na svjetlost pred vrt bogova.

10.Ploča

Deseta ploca
opisuje Gilgamesov susret sa Siduri Sabitu. Kada dodje do Siduri Sabitu kazuje
joj svoje patnje i kuda je krenuo. Ona ga odvraca. Jos jedan nagovjestaj
uzaludnosti traganja i potvrda da je covjekova sudbina unapred odredjena te da
se od smrti ne moze pobjeci. Ona mu savjetuje da jede i pije, da se veseli uz
harfu, frulu i igru, da se raduje u narucju zene. Ova hedonisticka slika
djeluje snazno u kontrastu sa predhodnom mracnom slikom ljudske sudbine, sto
jos vise Gilgamesovom zivotu daje tezinu i sumornost.

11.Ploča


Jedanaesta ploca sadrzi pricu o velikom potopu,
koju Utnapistim kazuje Gilgamesu. Za razliku od Gilgamesa koji je stalno u
pokretu, nemiran i stvoren da se bori Utnapistim se povukao u miran zivot kojim
su ga bogovi nagradila. Iz prica o potopu karakteristicna su dva momenta:


1. o Utnapistinovoj sebicnosti

2.
preplasenost bogova od potopa


Kada Utnapistimu Ea, bog dubina, saopstava odluku
bogova o potopu, i daje mu uputstva kako da spasi sebe i porodicu, sto je ovaj
i uradio. Naprotiv kada dolazi do cudotvorne trave zeli da je podjeli svima, a
ne da je sam pojede.

12.Ploča

Dvanaesta ploca
opisuje Gilgamesov nemir, sto nije nasao zivot. Trazi da mu dozvolu Enkiduov
duh ne bi pitao za sudbinu mrtvih, sada kada je konacno shvatio da mu smrt
dolazi kao neminovnost. Poslije mnogih neprijatelja Gilgames razgovara sa
Enkiduovom sjenom i moli da mu objavi zakon zemlje koji je video kako bi saznao
sudbinu mrtvih.

Kritički osvrt na
djelo

Dva svijeta




Ep o Gilgamesu prikazuje
dva svijeta:

1. svijet bogova

2. svijet ljudi;


Iako je u prvom planu prica o Gilgamesovom zivotu,
djelovanju i preokupacijama, svjet bogova je nazaobilazan, nijedan korak
Gilgames ne moze da ucini, a da na neki nacin ne zavisi od bogova. I sam
Gilgames je je 2/3 bog, a 1/3 covjeka. Po onome bozanskom Gilgames nije
popularan. Po onome ljudskom suprostavljanje smrti on je nesebican i plemenit,
a njegovu plicnost krase mnoge pozitivne crte.


Gilgames je ljudskim djelom svoje licnosti
nadvladao i potisnuo bozanski dio i narodni pjevac je slio u svog junaka sve
ono sto je ljudsko i plemenito, i sto je izrazavalo ljudske teznje. Kao junak
Gilgames je primjeran, jak, snaza, hrabar, divan. Najtipicnija njegova osobina
je upornost. Privrzenost prijatelju, snazna ljubav, koja ga vezuje za njega i
jos snaznija ljubav koja ga vezuje za njega otkrivaju jos jednu stranu njegove
licnosti. Dinamizam i unutrasnji nemir vode Gilgamesa u niz akcija.


Gilgames je covjek patnje i bola. Njemu je sudjeno
da pita i da dozivljava bol. Tokom cjele price, junaka sto je ostvario,
Gilgames je covjek poraza. Otuda u ovom epu ima dosta sjete, patnje i bola.

SUMERSKO-VAVILONSKI EP



ep(epopeja) o Gilgamešu je
najstarije književno djelo za koje znamo. Smatra se praizvorom sve epske
poezije, a nastao je tako reci u praskozorje civilizacije. Iako ne možemo
precizno da odredimo vrijeme njegovog nastanka, pretpostavljamo da je mnogo
vijekova stariji i od Homerovih epova, Starog zavjeta ili Veda i Upanišada.

Ovaj sumersko-akadski ili sumersko-vavilonski ep stvoren je i zapisan u
Mesopotamiji, medurijecju, oblasti izmedu rijeka Eufrata iTigrisa.
Pretpostavlja se da se, u neko neodredeno vrijeme u prošlosti, narod Sumera
spustio sa sjevera i naselio u donjoj Mesopotamiji. Oni su zacetnici najstarije
sacuvane kulture i tvorci prvog pisma u istoriji civilizacije. Sumeri su kao
narod nestali u drugom milenijumu pijre n.e., stopivši se sa brijnim semitskim
narodima koji su ih okruživali, ali jezik kojim su govorili i pismo kojim su
pisali cuvani su u Mesopotamiji u religioznim obredima i pismima još dugo
poslije njihovog nestanka: poslednji zapisi na sumerskom poticu iz prvog vijeka
prije n.e., a nakon toga su I sumerski jezik i klinasto pismo definitivno
nestali.

Ep o Gilgamešu pronaden je godine
1849, kada je O.H.Lejard otkupio Ninivu i u ruševinama biblioteke cara
Asurbanipala zatekao mnoštvo tekstova ispisanih klinastim pismom; taj materijal
spakovan je u sanduke i poslat u London. Prašnjavu gomilu polomljenih glinenih
ploca tek 1874. uspio je da sredi i procita Džordž Smit, utvrdivši da pred
sobom ima dijelove do tada potpuno nepoznatog epa. Praznina je bilo dosta, a
kako je citav slucaj bio dobio neobicno veliki publicitet, list «Dejli
Telegraf« raspisao je nagradu za onoga ko pronade dijelove koji su nedostajali.
Smit je sam otputovao u Mesopotamiju i, gotovo nevjerovatnom srecom, u
ruševinama Ninive pronašao upravo one komade plocica koji su upotpunjavali
pricu o potopu, prekinutu na najzanimljivijem mjestu. Situcija sa tekstovima,
medutim, nije nimalo jednostavna. Gilgameša su, kao junaka natprirodnih
moci,slavili u pjesmama mnogo ranije od VII vijeka, iz kojeg potice ninivska
verzija. Poznato je pet kracih poema na sumerskom jeziku, zapisanih na tablice
još u prvoj polovini drugog milenijuma prije n.e. Te poeme se uslovno nazivaju
Gilgameš i zemlja živih, Gilgameš i nebeski bik, Gilgameš i Aka od Kiša,
Gilgameš, Enkidu i podzemni svijet (ili Gilgameš i vrba) i Smrt Gilgamešova.

Dobro je znati da su praznine u tekstu Epa o Gilgamešu znatno vece nego što se
to, sudeci po rekonstrukcijama iz popularnijih izdanja, obicno misli. Ninivska
verzija prvobitno je imala oko 3000 stihova od cega je do nas doprlo svega 1200
citavih, i otprilike isto toliko oštecenih.

Što se tice datovanja Epa o Gilgamešu, medu strucnjacima ima dosta razlika, ali
ipak preovladavaje uverenje da je poema nastala u periodu izmedu XXIII i XXI
vijeka prije n.e.. Najmlade datiranje-terminus ante quem-je oko 1800.prije
n.e., ali se vecina specijalista s tim ne slaže. Inace, niko ne sumnja da je
postjao istorijski Gilgameš, koji je zaista vladao u Uruku negdje izmedu 2800.
i 2700. godine prije n.e.

Zanimljivo je da ime Gilgameš,kako je utvrdeno, znaci «otac-junak« ili »stari
covjek-junak«. Enkidu, pak, u poemama koje prethode ninivskoj verziji nije
saborac i prijatelj Gilgamešov vec njegov sluga. Znacenje njegovog imena tumaci
se na razne nacine, kao »gospodar brana i kanala«, kao »gospodar rita i
mocvare«, ili kao »stvorenje boga Ea(Enkija)«.

KRITIKA DJELA


Ispisana na dvanaest ploča,
ova priča se može prepoloviti na dva jednaka dijela. Prvi dio posvećen je
glorifikaciji glavnog junaka, Gilgameša, kao velikog, mudrog i silnog bića,
koje je bog i batina u svom utvrđenom gradu Uruku i kao božansko – ljudskog bića: samo jednom svojom trećinom je smrtnik, a dvjema trećinama bog. Ne klecajući ni pred čim i ne prezajući ni od čega, životari ovaj naš junak.
Pretvarajući svog neprijatelja u svog prijatelja i to ne onog običnog, već
prijatelja dostojnog one svete uloge brata, on je još jednom razgolitio svoju
nepobjedljivu veličinu, neizmjernu moć i divovsku snagu, koja ne drhti ni pred
bogovima. Tek poslije Enkiduove smrti, budi se kod njega onaj duboko usnuli
strah, ona njegova ljudska polovina, kojoj je skončavanje neminovno.


Drugi dio
kipti od naprezanja da se dokuči tajna vječnog života, čiji je ključ
jedino uspio da uzme onaj izabrani čovjek – Utnapištim. Traganje za besmrtnosti
dobija ogromne razmjere. Gilgameš postaje opsjednut mišlju da bi mogao izbjeći
smrt i ta misao mu daje snagu da savlada nesavladivo, da nemoguće učini
mogućim… I kada je njegov san bio gotovo ostvaren, neočekivano, ponovo postaje
prah, nešto čiji se oblik više ne može ni naslutiti. Izgubivši travku
vječnosti, on je izgubio božanski dio sebe. Ostao je još samo onaj mali i
nemoćni čovjek u njemu, koji se bez opiranja uklesao u tvrdi kamen smrti.
Terazija je prevagnula na ljudsku stranu, jer


Kada
su bogovi stvorili ljude,


smrt
su odredili za njih,


a
život zadržali za sebe.

Dva svijeta


Ep o Gilgamešu prikazuje dva svijeta: svijet bogova
i svijet ljudi. Iako je u prvom planu priča o Gilgamešovom životu, djelovanju i
preokupacijama, svijet bogova je nezaobilazan: oni utiču na sudbinu pojedinca i
naroda, od njihovih hirova zavisi ljudska sreća i nesreća, njihova volja i moć
svuda se osjećaju. Ni jedan korak Gilgameš ne može da učini a da na neki način
ne zavisi od bogova. I sam Gilgameš je dvije trećine bog a jedna trećina
čovjek. Po onome božanskom, vladavina i moć, Gilgameš nije popularan:
silnik je, svi ga se plaše, žele njegovu smrt. Po onome ljudskom, suprotstavljanje
smrti, on je nesebičan i plemenit, a njegovu ličnost krase mnoge pozitivne
crte.


Gilgameš je ljudskim dijelom svoje
ličnosti nadvladao i potisnuo božanski dio.


Dinamizam i unutrašnji nemir vode
Gilgameša u niz akcija: ne smiruje se na jednom mjestu, ne odustaje od namjere,
uporan je u nastojanju da dostigne cilj. Ali Gilgameš je i čovjek patnje i
bola: kao ljudskom biću, njemu je suđeno da
pati i dadoživljava
bol.
RASPRAVA

1. Može li
se promijeniti smijer kretanja točka sudbine?

Čovjek je suviše slab i
suviše malen da bio skrenuo s puta, kojim ga gura sudbina. Opiranje njoj često
može da bude pogubno za čovjeka, jer ona nije nešto s čim se lako manipuliše,
njom ne možeš gospodariti i nema tog ulara koji će je ukrotiti. Čovjeka često
mori misao: kako je izbjeći, kako se sakriti od nje, kako je umilostiviti, čime
je podmititi, kako staviti povez na oči sudbini koja nosi čemer, jad, bol,
patnju, smrt, ništavilo, kako? Ima li uopšte smisla i suprotstavljati se njoj?
Čak i Gilgameš, bogo-čovjek, izgubio je tu svoju neizbježnu bitku sa sudbinom i
njenim mračnim paketom, smrću, koju je neposredno posle krvavog dvoboja i
dobio. Tu se pokazalo da i bogovi padaju pred njom ničice, što možda znači da
je ona nešto još nedodirljivije, svetije, uzvišenije od njih. Ali onda se
zapitamo: šta ako taj poštar nosi sa sobom sreću, spokoj, zadovoljstvo,
blagostanje, raj u minimiziranom izdanju? I ko je taj, koji će odbiti takvu
isporuku, ko će tada i pomisliti da se ukloni s puta točku sudbine? Uzalud
tražimo, jer se takav još nije rodio na ovoj planeti. To je ono
ljudsko što se ne može promijeniti, jer smo mi od pamtivjeka takvi: otimaj
se za dobro, a od lošeg bježi glavom bez obzira!



2. Ne liči
li jedno drugome novorođeno dijete i smrt?

Ovo su Utnapištimove riječi
koje potiču na duboko razmišljanje. Kako to malo živo stvorenje može da liči na
smrt, zapitaćemo se. Zna se koliko je tanka i lelujava granica između života i
smrti i nije moguće da se ono što je tek otvorilo oči, može identifikovati sa
smrću-to je čisti apsurd. I onda, s takvim razmišljanjem mi činimo veliku
pogrešku. Dijete se, ako se može tako reći, stvara ni iz čega, rađa se i dolazi
iz ništavila. Od neopipljivog materijala sagradio se život. (Prvo bijaše
ništa, pa onda posta svijet.) A zar nije i ta smrt upravo to crnilo, ta
nevidljiva,imaginarna materija, koja nikad nije dotaknuta
ljudskom rukom, niti viđena ljudskim okom? Iz smrti se rađa život, iz života
se rađa smrt. Taj proces rađanja i umiranja se kontinuirano odvija,
na neki način i kroz živa i neživa bića. Gdje se završava život tu
počinje smrt, a gdje se završava smrt tu počinje život i upravo zbog toga
toliko jedno drugom liče novorođeno dijete i smrt.

E S E J

Strah od neminovne smrti

Sve ima svoj početak i
kraj. ( Otkad su dani započeli,
ništa nije trajno. ) Prihvatiti ovu misao kao logičnu i neopovrgnutu, je
gotovo nemoguće za jedno tako svijesno biće kao što je čovjek. Čim malo
sazrije, jedno od njegovih prvih razmisljanja, jeste razmišljanje o nirvani, o
smrti. To ga ni slučajno ne može zaobići, niti on to može zaobići. Smrt je
nešto što se utaborilo u čovjekov um i sad on pati od te njene nepodnošljive
blizine. Čovjek bi je možda i mogao podnijeti, da ona nije vremenom prerasla u demona od kojeg ti se cijedi strah iz kostiju.. Zašto je to moralo dobiti takve
i tolike razmjere, da li su to neke kaznene mjere koje su se morale sprovesti? (Nema odgovora. ) Desilo se to što se desilo, ali to ne znači da se taj
događaj mora i dalje odvijati, da se njegov sadržaj ne može promijeniti. Slabići
smo mi za takvo nešto, prezamo od promjena i to nas ukopava. Daleko je ljepše
bivstvovati u životu, a za smrt će biti vremena, doći će red i na nju.. Naravno
da smrt ne treba potpuno izbrisati, već ostaviti tek toliku misao o njoj da se
zna da postoji i da je to naša poslednja kolijevka u koju ćemo leći. Smanjiti
strahove, pojačajti pozitivna osjećanja - to treba da bude propaganda ljudskih
srca. Živjeti život, a u isto vrijeme tako korijeniti misliti o smrti i
nestajanju, vraćanju u ono prvobitno, vraćanje u prah, može odvesti čovjeka u
bespuće. Zašto ne bi uživali u životu takvom kakav je, objeručke prihvatiti i
dobro i zlo, pa neka oni odluče da li će se tu, u našim bićima, zadržati ili
odletjeti istog trenutka? ( Život je lijep kad se živjeti zna, zato uzmi sve
što ti život da. ) . Prah si bio i prah ćeš postati - je misao koja
ne treba da pobuđuje strah, već to treba da shvatimo kao neminovnu sudbinu,
pred kojom nema svrhe, a i ne treba bježati, jer se zna da čovjeku nije određen
vječni život - tako je zapisano, a pravila se na ovoj planeti ne mijenjaju.