BIBLIJA

Općenito o Bibliji





Biblija
ili Sveto pismo jest zbirka knjiga koje Hebreji i kršćani na svoj način
smatraju svetima. Dijeli se na dva velika dijela. Stari i Novi zavjet.





Opći značaj Biblije





Kršćani
je proučavaju kao svoj normativ, za život smjerodavnu knjigu u kojoj oni nalaze
poruku – riječ Božju. No, Biblija je uz to i spomenik povijesti čovječanstva,
jedna od najstarijih knjiga, u kojoj je genij Hebreja na svoj način asimilirao
i dalje obogatio razmišljanje i mudrost drevne Mezopotamije i Egipta, da je
onda, obogaćenu grčkim genijem, po novom zavjetu i daljnjem kršćanskom
razmišljanju unese u tadašnji grčko-rimski svijet. Tako je ona ušla u temelje
naše evropske kulture i civilizacije.


Prema
katoličkom popisu, koji je najveći, Biblija sadržava 46 biblijskih knjiga
Staroga zavjeta i 27 knjiga Novoga zavjeta. Ukupno 73 knjige. To su knjige po
sadržaju i po književnim vrstama raznorodne (povijesne) poslovice, religiozno
pjesništvo, proročno govorništvo itd., a k tome su raznovremene: ako uzmemo u
obzir usmenu predaju kasnije zapisanu, a one su nastale u velikom rasponu
između 1300. g i 100 g. poslije Krista.





Stari Zavjet sastoji se od:


-
petoknjižja


-
povijesne knjige


-
psalmi


-
proročne knjige





Novi Zavjet sastoji se od:


-
evanđelja


-
djela apostolska


-
poslanice


-
otkrivljenje





Biblijske
tekstove pisala je i redigirala ljudska ruka davnih pjesnika – i da bismo ih
shvatili moramo ih postaviti i gledati u povijesnoj dimenziji kao što gledamo
svaki stvaralački ljudski trag. Biblija je mnogo vremena bila jedini živi svjedok
drevnih književnosti u počecima kulture i civilizacije čovječanstva.


U posljednja
dva stoljeća, povijesne nauke, a posebno arheologija otkrile su i pročitale
nepoznate spomenike, dokumente i pisma nestalih civilizacija: feničanske,
egipatske, astro-babilonske, sumerske i hetitske. Time su biblijski tekstovi
ukorijenjenji u širu povijesnu povezanost. Nedavno otkriveni rukopis s obala
Mrtvog mora (1947) privukli su pažnju znanstvene kritike – Biblijska kritika
obogaćena je i proširena novim znanstvenim metodama i rezultatima nauke u
cijelini. Kao što je Biblija, kao sveta knjiga kršćana, otvorena svakom
čovjeku, tako je otvoren i svaki pristup biblijskim tekstovima kad je vođen
znanstvenom metodom i duhom istine.

Biblija ili sveto pismo ili Pismo
zbirka je knjiga koje kršćani (i Židovi na svoj način) smatraju svetima i od
Boga nadahnutima. Riječ biblija potječe od grčke riječi biblion što znači
knjiga. Dijeli se na dva velika dijela; Stari i Novi zavjet. Središnji događaj
po kojemu se dijele oba zavjeta jest rođenje i život, smrt i uskrsnuće Isusa
Krista. Do Isusa Krista teče Stari zavjet, a od Isusa Krista Novi zavjet.
Biblija počinje knjigom postanka, a završava Apokalipsom ili Otkrivljenjem sv.
Ivana. Biblija broji ukupno 73 knjige: 46 knjiga staroga i 27 knjiga Novoga
zavjeta. Te su knjige nastale u različito vrijeme, uglavnom tijekom tisućljeća
prije Krista, pa do oko stote godine po Kristu. One su raznorodne i po
književnom sadržaju. Sadrže povijesne događaje, poslovice, duhovne pjesme,
proročko govorništvo itd. Biblija je nastala u Solomunovo vrijem između 1000. i
100. g. prije Kr.


Biblija
nam pruža uvid u Božje djelovanje u povijesti čovječanstva, osobito po
utjelovljenju Isusa Krista, koji je Spasitelj svijeta.


Već
i sam naziv Biblija upućuje da je to zbirka od više knjiga. Kršćanima je ona
sveta, ali u njoj nalaze svoje vjerske i ćudoredne zasade. Biblija je jedna od
najvećih i najljepših djela svjetske književnosti i najdragocjeniji spomenik
kulture čovječanstva. Prevođena je na više od 1400 svjetskih jezika.





Knjige Staroga zavjeta su:


-
Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Levitski Zakonik,
Knjiga Brojeva,


-
prva, druga, treća, četvrta i peta knjiga Mojsijeva


-
knjiga Jozue Nunova


-
knjiga o sudijama


-
knjiga o Ruti


-
prva i druga knjiga samuelova


-
prva i druga knjiga o carevima


-
prva i druga knjiga dnevnika


-
knjiga Ezdriua


-
knjiga Nehemijina


-
knjiga o Esteri


-
knjiga o Jobu


-
psalmi Davidovi


-
priče Salamunove


-
knjiga propovjednika


-
pjesma nad pjesmama


-
knjiga proroka Izaije


-
knjiga proroka Jeremije


-
plač Jeremijin


-
knjiga proroka Ezehijela, Danijela, Ozija, Joela,
Amosa, Abdije, Joue, Miheje, Nahema, Habakuka, Sofomije, Ageja, Zaharije,
Malanije





Knjige Novoga zavjeta su:


-
sveto evanđelje po Mateju


-
sveto evanđelje po Luci


-
sveto evanđelje po Marku


-
sveto evanđelje po Ivanu


-
poslanica Rimljanima


-
prva i druga poslanica Koraćanima


-
poslanica Galaćanima


-
poslanica Efežanima


-
poslanica Filipljanima


-
poslanica Kološanima


-
prva i druga poslanica Solumjanima


-
prva i druga poslanica Timofeju


-
poslanica Titu


-
poslanica Filemonu


-
poslanica Hebrejima


-
Jakovljeva poslanica


-
prva i druga Petrova poslanica


-
Judina poslanica


-
prva, druga i treća Ivanova poslanica





Četiri
evanđelja i djela apostolska na različite načine opisuju i iznose radosni
događaj koji su doživjeli i upoznali apostoli i ostali Isusovi učenici.


Neizrecivo
veliki i radostan događaj Isusa Krista koji je za vrijeme svog života na zemlji
navijestio i počeo ostvarivati radosnu vijest o novome Božjem svijetu.


Četiri
evanđelja i Djela apostolska nastala su tijekom punog jednog stoljeća, i to
kroz tri etape (razdoblja). Ona su već počela nastajati tijekom Isusovog života
(između 6. god pr.n.e. i 30 g. po Kristu) osobito nakon susreta i upoznavanja
Isusa Krista tijekom njegova javnog djelovanja. Evanđelisti Matej, Marko, Luka
i Ivan u svojim evanđeljima iznose svoja svjedočanstva ostalih Isusovih učenika
o Isusu Kristu i o njegovim zajednicama. Oni su pisali ono što su vidjeli i
čuli, pod Božjim nadahnućem razmišljali i spoznali o Isusu Kristu i njegovoj
crkvi.





MARKOVO
EVANĐELJE – napisano je u Rimu, a napisao ga je Marko, dugogodišnji suradnik
apostola Petra. U tom evanđelju zapisano je propovijedanje apostola Petra u
Rimu. Markov način pisanja vrlo je jednostavan, živ i privlačan. To evanđelje napisano
je za rimsku kršćansku zajednicu.





LUKINO
EVANĐELJE – po vremenu svog postanka, vjerojatno je drugo po redu. Napisao ga
je Luka, obraćenik iz poganske grčke obitelji, po zanimanju liječnik, i
dugogodišnji suradnik apostola Pavla. To evanđelje prvenstveno je namijenjeno
kršćanskim zajednicama koje su se sastojale od obraćenika s poganske vjere.





MATEJEVO
EVANĐELJE – napisano je najvjerojatnije oko 80. godine i to u prvom redu za
kršćanske zajednice koje su se pretežno sastojale od obraćenih Židova. To je
evanđelje sastavljeno tako da njegovi čitatelji mogu u Isusu Kristu prepoznati
obećanog Mesiju.





IVANOVO
EVANĐELJE – napisano je oko 95-100 god. – vjerojatno u maloazijskom gradu
Efezu. To je evanđelje veoma duboka razmišljanja o Isusu kao Božjoj riječi. Ono
je napisano tako da njegovi čitatelji u raspetom Isusu mogu prepoznati živoga
Krista. Kao što su Markovo, Lukino i Matejevo evanđelje usredotočeno na
“Kraljevstvo Božje”, tako je Ivanovo evanđelje usredotočeno na “život vječni”.
Taj “život vječni” sastoji se u najprisnijem životnom zajedništvu svih vjernika
s Isusom Kristom i preko njega u Duhu Svetom s Bogom, Isusovim i našim ocem.

Biblija





-
Biblija je dobila naziv prema staroj feničkoj luci Biblos; ta biblia (umanjenica mn.) znači
knjižica


-
Biblija je jedna od najstarijih knjiga u povijesti
svjetske kulture.


-
Kršćani i Hebreji smatraju je svetom knjigom u kojoj
pronalaze poruku – riječ Božju.


-
Najznačajniji prijevodi Biblije su:


a)
Prijevod sedamdesetorice (3. – 2. st.pr.Kr.) prijevod
Starog zavjeta s hebrejskog na grčki


b)
Vulgata


c)
prijevod na latinski sv. Jeronima


d)
prvi cijeloviti prijevod na hrvatski jezik Matije Petra
Katančića (izdan 1831. g. u Budimu)


-
Biblija ili Sveto pismo, zbirka je od 73 knjige


-
Dijeli se na Stari i Novi zavjet.


Stari zavjet –
obuhvača vrijeme priprave i očekivanja Isusa Krista. Sadrži 46 knjiga.


Dijeli se na:


1)
Petoknjižje


2)
Povijesne, mudrosne, proročke knjige


3)
Psalme


-
Jezik – večina knjiga Starog zavjeta pisana je
hebrejskim jezikom


-
Novi zavjet – obuhvača vrijeme Isusa Krista.


Sadrži 27
knjiga.


Dijeli se na:


1)
Evanđelja


-
Evanđelje po Mateju


-
Evanđelje po Marku


-
Evanđelje po Luki


-
Evanđelje po Ivanu


2)
Djela apostolska


3)
Poslanice apostola Pavla


4)
Katoličke poslanice


5)
Otkrivenje


-
Jezik – Grčki




Knjiga izlaska







Dijeli se na:


1)
Oslobođenje iz Egipta


2)
Putovanje pustinjom


3)
Savez na Sinaju


Knjiga izlaska sadržajno se
nastavlja na Knjigu Postanka. Opisuje izlazak Izraelaca iz ropstva i sklapanje
Saveza na Sinaju.

Naziv


Riječ
Biblija dolazi preko Latinskog od Grčke riječi biblia što znači “knjižice”, što
pak dolazi od byblos, sa značenjem “papirus”,a riječ je o materijalu od kojega
su se knjige izrađivale. Naviknuti smo o Bibliji govoriti kao o jednoj knjizi,
a u stvari je riječ o zbirci knjiga različitih autora nastalih u različitim
vremenima, odabranih iz šireg raspona zapisa na temelju kojih je sastavljena
Biblija kakva nam je znana





Što
je ustvari Biblija?


Biblija
je prvenstveno riznica svetih zapisa koji sačinjavaju osnovu judaizma i
kršćanstva i koji nadahnjuju i upućuju svoje nastavljače. No ona je i mnogo
više od toga. Biblija je djelo velike povijesne važnosti koje iscrtava povijest
židovskog naroda kroz stoljeća. ali i korijene i razvoj Crkve.





Arheologija
Biblije


Arheologija
Biblije pokriva dva velika područja istraživanja. Postoji biblijska arheologija
koja je grana opće arheološke znanosti, a koja kao zemljopisna područja odabire
biblijske zemlje i okolne prostore. Zatim je tu i arheologija biblijskih
tekstova, gdje je istraživanje usmjereno stvarnim biblijskim rukopisima.





Biblijska
arheologija


Biblijska
je arheologija prije svega izvor informacija. Zahvaljujući svojoj vezi sa samom
Biblijom, ali i dr. dokazima, ona nam pomaže pri utvrđivanju i razumijevanju
slijeda biblijskih događaja, kao i u izgrađivanju predodžbe o tome kakav je
život mogao biti u biblijskim zemljama onog vremena.





Arheologija
biblijskih tekstova


Napredna
društva koja su okruživala podrčje ostavila su za sobom poveći korpus ispisa.
Asurbanipalova biblioteka u Ninivi, koja je otkrivena 50-ih god. 19. st., je
izvrstan izvor podataka o asirskoj kulturi, a pored ostalog, sadrži i Ep o
Gilgamešu. Ta priča, upisana na glinene pločice i koja datira barem iz 1600. g.
pr.Kr., prišpovjeda o velikoj poplavi, uz nedvojbene sličnosti s pričom o
Postanku.





Glazbala
u Bibliji


Čini
se da je glazba imala važno mjesto u hebrejskoj kulturi od najranijih vremena.
Kajinov se potomak Jubal smatra “praocem svih koji sviraju na liru i sviralu”.
Sviralo se u mnoštvu prigoda i duhovnih i svjetovnih.


Kada pomislimo na glazbu u Starom zavjetu, neizbježno
smo upućeni na Davida, dječaka pastira koji je kralja Šaula umirio svirkom na
svojoj harfi i skladao psalme i tužaljke za Šaulom i Jonatanom. Čini se da je David
bio prirodno nadaren pjesnik i glazbenik koji je svoje poklonstvo Bogu
izražavao pjesmom i plesom. On je organizirao zbor i instrumente kao pratnju
kovčegu saveza u Jeruzalem, a veli se da je tu bilo 4000 svirača na glazbalima.
Salomon je po svoj prilici naslijedio očevu sklonost: napisao je tisuću i pet
pjesama i organizirao ogroman zbor prigodom posvete Hrama.


Glazbala


-
žičani
instrumenti


-
duhački
instrumenti


-
udarački
instrumenti





Božja
i Isusova imena


Hebrejska
riječ koja se uglavnom prevodi riječju “Bog” jest elohim, koja dolazi iz riječi
el, što se odnosi na sve vrste bogova. Iz iste riječi nastaje i naziv
“el’eljon”, što znač “Bog Svevišnji”.


Isusovo ime grčki je oblik imena
Jošua, što znači “Bog spašava”. Spasitelj tako postaje jedan od njegovih
naslova. Krist je grčka varijanta za Mesiju, što znači “pomazanik”. Isus je
nerijetko o sebi govorio kao o “Sinu čovječjem”, ali mije nijekao da je “Sin
Božiji”.





Biblijski
likovi i značenja imena





-
Adam ->
zemlja, čovjek


-
Eva -> život


-
Kajin->
stjecanje


-
Abel ->
livada, duh ili ispraznost


-
Noa -> odmor


-
Abraham ->
otac mnoštva


-
Sara ->
princeza


-
Izak -> Smijeh


-
Jišmael -> Bog
čuje


-
Ilija -> Jahve
je bog


-
Juda ->
pohvala Gospodinova


-
Ezav -> kosmat


-
Jakov ->
slijedbenik, izguravatelj


-
Josip -> Bog
povećava


-
Mojsije ->
dijete ili povučen prema naprijed


-
Ana -> milost


-
Samuel -> onaj
kojega Bog čuje


-
David ->
voljen


-
Ivan -> Bog je
milostiv


-
Luka -> iz
Lukanije





Anđeli
u Bibliji





Anđeli su u Bibliji duhovna bića
višega reda od ljudskog roda. Oni su blisko povezani s Bogom, gledaju mu u lice
te obično djeluju kao prenositelji njegovih poruka. Verubini i serafini najviši
su red anđela; smatra se da imaju krila te da čuvaju Božje prijestolje.








Đavli
u Bilbliji





Sotona ili Vrag Božji je protivnik,
vrhovni duh svega zla. Ponekad ga prikazuju kao predvodnika vojske palih
anđela, a ponekad kao rafinirana provokatora smrtnika. Predodžba o demonima ili
zlim duhovima uglavnom se vezuje uz Novi zavjet.





Raj
i Pakao u Bibliji





Riječ “raj” (engleski “Paradise”)
dolazi od iranske riječi kojom se označava vrt ograđen zidovima. Međutim u
židovskom poimanju raj se vezivao uz pojam Edenskoga vrta, a potom uz koncept
skrivenog raja koji nalikuje Edenu, mjesto na koje odlaze duše pravednih.


Riječ koja se u Novom zavjetu
prevodi kao “pakao” odgovara hebrejskoj riječi “Gehena”. Gehena je označavalo
dolinu Ilnom, te je izvorno bilo riječi o konkretnoj dolini izvan Jeruzalema
gdje su se djeca žrtvovala bogu Molohu. Isus govori o paklu kao o mjestu vječne
vatre koju je priredio Đavao za svoje anđele, ali je to isto tako odredište
onih koji nisu izvršavali Božju volju. Pakao se opisuje kao mjesto u kojem se
uništavaju i duša i tijelo, u kojem se čuje “plač i škrgut zuba”; često se
vezuje uz crnilo i tamu.

Biblija





-
Naziv – Naziv je dobila prema staroj feničkoj luci,
Biblos: ta Biblija (umanjenica mn.) znači knjižica.


-
Značenje – Jedna je od najstarijih knjiga u povijesti
svjetske kulture.


-
kršćani i Hebreji smatraju je svetom knjigom u kojoj
pronalaze poruku – riječ Božju.





-
Najznačajniji prijevodi Biblije:





-
SEPTUAGINUTA ili prijevod sedamnaestorice (3. – 2. st.
pr. Kr.) – prijevod Starog zavijeta s Hebrejskog na Grčki





-
VULGATA je prijevod na latinski sv. Jeronima.


-
prvi cijeloviti prijevod na Hrvatski jezik Matije Petra
Katančića (izdan posthumno, 1831. g. u Budinu.)


-
Stav


-
Biblija ili Sveto pismo, zbirka je od 73 knjige.


-
Dijeli se na Stari i Novi zavjet.





-
Stari zavjet – obuhvaća vrijeme, priprava i očekivanja
Isusa Krista.


-
sadrži 46 knjiga koje se djele na:


-
petoknjižje


-
povijesne, mudrosne, pomoćne knjige





-
Jezik – većina knjiga staroga zavijeta pisana je
Hebrejskim jezikom.





-
Novi zavijet – obuhvaća vrijeme Isusa Krista


-
sadrži 27 knjiga


-
1) Evanđelje


-
Evanđelje po Mateju


-
Evanđelje po Marku


-
Evanđelje po Luki


-
Evanđelje po Ivanu


-
2) djela Apostolska


-
3) Poslanice Apostola Pavla


-
4) Katiličke poslanice


-
5) Otkrivenje

Biblija





Biblija
je sveta knjiga kršćana. Riječ “Biblija” uzeta je iz grčkog jezika a znači
“knjige” jer se Biblija sastoji od mnogo različitih knjiga. Te su knjige na
različitim mjestima u vremenskom razmaku od kojih 1000 g. napisali različiti
ljudi. Vodio ih je i nadahnjivao Bog. Knjige starog zavjeta izvorno su napisane
hebrejskim jezikom a knjige novog zavjeta grčkim. Biblija pripovijeda počevši
od stvaranja svijeta, tok povijesti i sudbinu naroda. Povijest se prema njoj
odvija po Božanskom planu. U tom planu život pojedinog čovjeka ima svoje čvrsto
mjesto i svoj smisao. Pojedine dijelove biblije nazivamo “knjigama”. Imamo tako
npr. “Knjigu Brojeva”, ”Knjigu o kraljevima”. Svaka knjiga ima svoju svrhu.
Neke su povijesne pa imaju svoju svrhu, poučno pripovijedaju povijest i sudbinu
izabranog naroda Božjeg, djece Izraelove. Druge su proročke pa govore o budućim
stvarima, koje Bog u toku povijesti ostvaruje. Druge opet žele poučiti o
vjerskoj mudrosti ili dati upute za svakodnevni život kao “Knjiga psalma”, zbirka
svetih pjesama koje su se nekad pjevale a pjevaju se i danas u Bogoslužju. Neki
dijelovi nap. Knjiga o Ruti ili povijest Josipa Egipatskog imaju više pripovjedački
oblik. S kršćanskog stanovišta razlikuju se dva velika djela Biblije: Stari
zavjet i novi zavjet. Nijedan od njih ne može postojati samo za sebe. Stari
zavjet priprema je za Novi, a Novi opet nadopunjuje Stari. Isus i njegovi
učenici poznavali su sveto pismo Starog zavjeta veoma dobro a tako i mnogi
njegovi suradnici. Pa i spisi sv. Pavla i drugih novozavjetnih pisaca puni su
navoda i drugih upućivanja u Stari zavjet. Kad su od Isusa zatražili neki
“znak” on je uputio na poznatu pripovijest iz života proroka Jone koja se
predajom prenosila. Kao što je Jone proboravio tri dana i tri noći u tijelu
morske nemani tako će i sin čovječji proboraviti tri dana i tri noći u srcu
zemlje te će se poput Jone i on prebaciti na nov život. Ime Krist je grčki
prijevod hebrejske riječi “Mesija”. Na početku Novog zavjeta četiri su
Evanđelja. Ona izvješćuju o životu Isusa Krista na zemlji. Te su četiri
različite knjige različitih autora; Matije, Marka, Luke i Ivana. Sadržavaju
jedinstvenu poruku Kristovu. Biblija je nadasve religiozna knjiga čovječanstva.
Svojim religioznim sadržajem ona je već kroz tisućljeća mnogima odgajalište u
pravednost. Knjiga je to stara, jedna od najstarijih književnih zbirki
čovječanstva ali knjiga je i danas suvremena – sveta i smjerodavna, pojedinima
i narodima. Velikom dijelu čovječanstva zacrtava smjer u život. Biblija je
veliko svjedočanstvo o Bogu i njegovim djelima u povijesti svijeta. Ona je
božanska poruka o čovjeku, o njegovu porijeklu i svrhovitosti njegove
egzistencije, o ljudskom rodu i njegovu pozivu da bude ??. Uzeta u cjelini,
Biblija poziva na svjedočansko djelo, želi ostvariti veliku obitelj
čovječanstva, bratstvo među svim ljudima, prijateljstvo koje se dakako temelji
na prijateljstvu s Bogom na činjenici da je čovjek dijete Božje. Bog Biblije
Bog je čovjekoljubac, Bog saveza, Bog koji ljude poziva u svoje savezništvo. A
čovjek se u njoj ne doživljava zatvoren u svojoj bespomoćni ja, usredotočen na
svoju krhku bezsadašnjost, nego otvoren prema perspektivama beskonačnosti prema
Bogu, i zato u bratstvu i prijateljstvu sa svakim drugim čovjekom sa svim
ljudima. Biblija je knjiga velikih poziva i velikih ostvarenja. Knjiga velikih
padova, istina, ali i velikih dizanja, knjiga božanskih ponuda i poziva, pa
zato knjiga velikih odgovornosti i odaziva, velikih katastrofa ali i velikih
spasavanja. Ona je zapravo knjiga dvaju putova i o tebi ovisi kojim ćeš poći.
Biblija je upravo zato knjiga velikih poziva i velikih ostvarenja i knjiga
velikih ljubavi i velikodušnosti. U srcu Biblije stoji Isus Krist. Krist obećan
i iščekivan. Krist u svom temeljnom otajstvu, otajstvu utjelovljenja.

POSLANICE


APOSTOLA PAVLA










1. Poslanica Rimljanima


2. Prva poslanica Korinćanima


3. Druga poslanica Korinćanima


4. Poslanica Galačanima


5. Poslanica Efažanima


6. Poslanica Filipljanima


7. Poslanica Kološanima


8. Prva poslanica Solunjanima


9. Druga poslanica Solunjanima


10. Prva poslanica Timoteju


11. Druga poslanica Timoteju


12. Poslanica Titu


13. Poslanicu Filemonu


14. Poslanica Hebrejima





Poslanice
su najstariji popisi kanonskih spisa ili knjiga koje je Crkva od početka


smatrala
nadahnutim i mjerodavnim za svoju vjeru. Redosljed poslanica koji je utemeljen


od davnine
ne temelji se na vremenu postanka. Smatra se da je prva poslanica napisana


od godine
51. "zvala se prva poslanica Solunjanima". Poslanice su sastavni dio
Pavlova


misionarenja.
Iz njih doznajemo temeljne točke Pavlove propovjedi kojoj je u središtu


Krist
raspeti i proslavljeni.





POSLANICA
RIMLJANIMA





Poslanica
Rimljanima je najopsežniji i teološko najbogatiji Pavlov spis. Sastoji se


od: uvod,
spasenje po vjeri, opća potreba spasenja, spasenje se ostvaruje vjerom u Isusa


Krista,
svetost Kršćana, božja vjernist i Izraelova nevjernost i dužnosti Kristovih


vjernika.





Apostol
Pavao naumio je širiti svoje misionarenje na zapad sve do Španjolske.


Očekuje da
će ga u tome potpomoći rimska crkvena zajednica. Smatra da Rimljane treba


upoznati s
Evanđeljem te im upućuje neku vrst pisma gdje iznosi svoje glavne stavove


propovjedanja.
Temeljnu tematiku navješta u "Spasenju po vjeri": Uistinu, ja se ne
stidim


Evanđelja,
jer je ovo slika Božja za spasenje svakomu vjerniku, jer se u njemu očituje


pravednost
Božja, iz vjere u vjeru, kao što stoji pisano: Pravednik će živjeti od vjere.











Od svog
obraćenja, kroz 20-ak godina svoga misionarskog rada, Pavoao je sve


više
produljivao svoju ključnu spoznaju o jedinstvenoj ulozi Isusa Krista Sina
Božjega za


spasenje
čovječanstva. To osvjedočenje bilo je pokretač misionarskog rada. U tom


svijetu on
je razumio Bibliju, povjest, smisao i nesmisao židovskog Zakona, smisao


čovjeka,
čovječanstva i svemira. To svoje dugotrajno iskustvo Pavao izlaže u poslanici


Rimljanima.
U njoj su posebno značajne teme: smisao apostolstva, definicija Evanđelja,


naravna
spoznaja Boga, čovječanstvo bez Krista, spasenje po Kristu, Abraham kao


prototip
vjere, Krist i Adam, misterij krštenja kao pokristovljenja, ropstvo Zakona i


sloboda
ljubavi, bit spasenja, poziv Izraela, moral koji proistječe iz povezanosti s


Kristom.
Sve se te teme slijevaju u jednu: opravdanje po vjeri.

Uvod





Pozdrav





Pavao,
sluga isusa Krista


Pozvan za
apostola,


Određen za
Evanđelje Božje,


Koje je Bog
unaprijed obećao


Po svojim
prorocima


U svetim
pismima


O svome
sinu, koji je, po tijelu


rođen od
potomstva Davidova,


A koji se
uskrsnućem od mrtvih


-po duhu
svetom-


pokazao kao
sim Božji, sa svom vlašću:


Isus Krist,
naš Gospodin,


Po kome smo
i mi primili


Milost i
apostolstvo


da na slavu
njegova imena


propovjedamo
poslušnost-vjeru


među svim
narodima


među kojima
ste i vi pozvani


da budete
pripadnici Isusa Krista-


svim
ljubimcima Božjim u Rimu,


pozvanima
da budu sveti.


Milost vam i
mir od Boga, Oca našega


i Gospodina
Isusa Krista!














Spasenje po vjeri





Evanđelje-sila
Božja


uistinu, ja
se ne bojim Evanđelja


jer ono je
sila Božja za spasenje


svakomu
vjerniku, kako, u prvom redu


Židovu tako
Grku.


Jer u njemu
se očituje pravednost Božja,


iz vjere u
vjeru, kao što stoji pisano:


"Pravednik
će živjeti od vjere"





1.Opća potreba spasenja


Sastoji se
od više poglavlja:





*Slabost i
krivnja pogana


*Krivnja
Židova


*Kršenje
Zakona


*Samo
obrezanje ne opravdava


*Božja
vjernost i židovska nevjernost





Zaključak:


Grijeh i
krivnja su općeniti. Sve što Zakon veli veli onima koji su pod Zakonom, a


cijeli
svijet bude podvrgnut kazni Božjoj. Zakon služi samo točnoj spoznaji grijeha.





2.Spasenje se ostvaruje vjerom u Isusa Krisa





*Očitovanje
Božje pravednosti


*Nema
mjesta ljudskom ponosu


*Abraham
opravdan vjerom


*Vjera
osigurava konačno spasenje


*Adam i
Krist-grijeh i opravdanje





3.Svetost Kršćana





*Krštnje
sjedinjuje s Kristom


*Od ropstva
k milosti


*Kršćanin
slobodan od Mojsijeva zakona


*Učenici Zakona


*Unutrašnja
borba


*Duh sveti
donosi slobodu snagu i slavu


*Ljubav
Božja prema nama





4.Božja vjernost i Izraelova nevjernost





*Prednost
Izraela


*Bog nije
nevjeran


*Bog nije
nepravedan


*Uzrok
Židovskog pada


*Opravdanje
po vjeri


*Židovi su
odbacili radosnu vijest (Evenjđelje)


*Nije
odbačen sav Izrael


*Izraelov
pad donio spasenje poganima


*Opomena
kršćeanima poganskog porijekla





5.Dužnosti Kristovih vjernika





*Predanje
Bogu


*Uslužnost
iljubav u zajednici


*Ljubav
prema neprijateljima


*Poslušnost
državne vlasti


*Ljubav,
srž svih zapovjedi


*Dan
spasenja uskoro dolazi


*Obzir
prema slabima u vjeri


*Sloboda i
ljubav


*Kristov
primjer





Zaključne
napomene:


ovim
riječima se obraća Rimljanima:


Ja sam
osobno, braćo moja, za vas ovjeren da ste i sami puni čestitosti, prepuni


svakog
znanja i da ste kadri opomenuti jedan drugoga. Ali sam vam pisao-djelomično i


slobodnije-da
vas, tako reći podsjetim na poznato, oslanjajući se na milost koju mi je Bog


dao dabudem
službenik Krista Isusa kod pogana, da kao svećenik poslužim Evanđelje


Božje, kako
bi pogani postali ugodna žrtva, posvećena Duhom Svetim...

PRVA
POSLANICA KORINĆANIMA





Korint je u
Pavlovo vrijeme bio bogat slobodarski grčki grad sa dvije luke. Pavao


je došao u
Korint u svom drugom misionarskom putovanju. Ostao je tamo 18 mjeseci,


gdje nas
potanko izvješćuje o početcima korintske Crkve.


Crkvenu
zajednicu sačinjavali su većinom kršćani i nekolicina obraćenih Židova


iz nižih
društvenih slojeva osibito robova. Prvu poslanicu Korinćanima piše is Efeza,


zbog
razdora i nesuglasica u korintskoj Crkvi. Tom poslanicom želi uspostaviti
jedinstvo


duha i da
odgovori na više praktičnih pitanja, koja su nastala u životu made Crkve.


Teme poslanice Korinćanima


*Raspravlja
o jedinstvu Crkve i Kršćanske propovjedi


*Izlaže
spolni i ženidbeni moral


*Daje
temeljne smjernice o kršćanskoj slobodnoj savjesti


*Utemeljuje
dužnosti propovjednika Evanđelja


*Raspravlja
o izvanrednim darovima i službama u crkvi


*Uskrsnuće
Kristovo koje je jamstvo našega uskrsnuća





Prva poslanica
Korinćanima sastoji se od:


1.Osuda
razdora i javnih sablasti





*Razdor
među vjernicima


*Mudrost
svijetska i mudrost Božja


*Prava
uloga propovjednika


*Dostojanstvo
Kršćanima


*Apostolska
služba


*Opomene


*Rodoskrvnitelj


*Poziv na
poganske sudova


*Bludnost





2.Odgovori
na različita pitanja:





*Ženidba,
neženstvo i djevičanstvo


*Blagovanje
mesa žrtvovaog idolima


*Duhovni
darovi-Himna ljubavi


*Uskrsnuće

himna
ljubavi





Himna
ljubavi je najvažniji dio Prve poslanice Korinćanima, gdje Pavao


raspravlja
o duhovnim darovima, očitovanje i djelovanje Duha Svetoga u izabranim


vjernicima.
Pavao ovdje uči da svi darovi dolaze od jednog te istog Duha, koji im daje u


korist
zajednice i zato obdareni treba da se njima služe u korist zajednice, a najveća
je od


svega
ljubav koja mora vladati u svima. Bez ljubavi ništa nema svoj pravi smisao i
svrhu


postojanja.









Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio,


a ljubavi
ne bih imao,


bio bih
mjed što ječi,


ili cimbal
što zveči.


Kad bih imao dar proricanja


i znao sve
tajne,


i sve
znanje;


kad bih
imao puninu vjere,


tako da bih
brda premještao,


a ljubavi
ne bih imao,


bio bih
ništa.








Kad bih na hranu siromasima


razdao sve
svoje imanje,


kad bih
tijelo svoje predao


da se
sažeže,


a ljubavi
ne bih imao,


ništa mi
koristilo ne bi.


Ljubav je strpljiva,


ljubav je
dobrostiva;


ljubav ne
zavidi,


ne hvasta
se,


ne oholi
se.


Nije nepristojna, ne traži svoje,


ne
razdražuje se,


zaboravlja
i praŠta zlo;


ne raduje
se nepravdi


raduje se
istini.


Sve ispričava, sve vjeruje,


svemu se nada,
sve podnosi.


Ljubav nigda ne prestaje.


Proroštva?
Ona će isčeznuti!


Jezici? Oni
će umuknuti!


Znanje? Ono
će nestati.


Jer, nesavršeno je naše znanje,


i ne
savršeno naše proricanje.


Kada dođe što je savršeno,


iščeznut će
što je nesavršeno.


Kad sam bio djete,


govorio sam
kao dijete,


mislio kao
dijete,


sudio kao
dijete.


Kad sam
postao zreo čovjek,


odbacio sam
što je djetinje.


Sad vidimo u ogledalu, nejasno,


a onda ćemo
licem u lice.


Sad
nesavršeno poznajem,


a onda ću
savrŠeno spoznati


kao Što sam
spoznat.


Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav


- to troje
- ali je najveća među njima ljubav.

Knjiga Postanka

U početku Bog stvori Zemlju. Prvi čovjek bio je Adam kojeg je Bog stavio u vrt
Eden. On je tamo živio i jeo sa svih stabala osim sa središnjeg. Tada Bog vidi
da je Adamu dosadno te stvori ženu Evu. Ona je na nagovor zmije ubrala plod sa
središnjeg stabla te je dala i Adamu. Tako ih Bog istjera iz Edena. Svijet je
bio pokvaren pa Bog šalje potop. Taj potop je jedini preživio Noa. Njegov
potomak je bio Abraham koji je imao ženu Saru i dva sina Ezava i Jakova. Na
očevoj smrti Jakov prevarom dobiva očev blagoslov, te ga Ezav zbog toga kani
ubiti. Zato Jakov bježi kod ujaka Labana. Zatim Jakov služi 7 godina Labanu za
Rahelu. Tada Jakov bježi, a Laban kreće za njim. Na kraju Ezav oprašta Jakovu.
Josip, sin Jakovljev, bješe prodan trgovcima. Kasnije dospijeva u zatvor, ali
nakon što protumači faraonu sam biva pušten i nagrađen. On je dijelio žito i
hranu 7 sušnih godina. Tako su i njegova braća došla kod njega po hranu. Kad im
se Josip predstavio svi su počeli plakati jer su ga prodali, ali im je on
oprostio.





Knjiga Izlaska

Faraon naređuje da se pobiju sva hebrejska muška djeca. Tada Bog poziva Mojsija
da izvede izraelski narod iz Egipta. Faraon ne pušta Izraelce, tek nakon što
umru svi prvorođeni, ali odmah kasnije kreće u potjeru za njima. Mojsije otvara
more te izraelski narod prolazi, a faraon i njegova vojska se utapaju. Jahve se
prikazuje Izraelcima te određuje svećenike. Aron, svećenik, od prikupljenog
zlata radi tele, kao Boga, pa to razljućuje Jahvu koji šalje smrt, ali se ipak
smiluje. Daje Mojsiju Deset zapovijedi. Počinje se graditi svetište, te se na
kraju svetište i posvećuje.





Evanđelje po Ivanu

Ivan svjedoči da je Isus Sin Božji. Isus pretvara vodu u vino. Tako jednom
ozdravi bolesnika u subotu te mu Izraelci pokušavaju suditi zbog toga. Zatim
Isus hrani 5000 ljudi s nekoliko riba i kruhova. Izraelci dovode Isusu
preljubnicu, pokušavajući ga osuditi, a on im govori da baci kamen prvi onaj
koji je bez grijeha. Kasnije Isus ozdravljuje slijepca blatom i pljuvačkom.
Tada Isus uskrsuje Lazara koji je već bio umro i bio pokopan. Zbog svega toga
Izraelci doživljavaju Isusa kao prijetnju te organiziraju veliko vijeće sa
Kajfom na čelu. Isus pere noge učenicima želeći ih zbližiti, da jedan drugome
budu kao braća. Nagovješćuje im da će brzo otići, te da će brzo doći. Izraelci
tada predaju Isusa Ponciju Pilatu koji naređuje da ga se bičuje. Zatim ga
razapinju na križ, te ga zakapaju na židovski način. Kasnije je Marija došla na
grob i vidjela da je kamen odvaljen, a grob prazan. Isus je uskrsnuo. On se
kasnije ukazuje svojim učenicima među kojima nije bilo Tome koji u to kasnije
nije vjerovao. Isus se kasnije prikazuje i njemu.

BIBLIJA





BIBLIJA je zbirka
poučnog, moralističkog i poetskog sadržaja koje kršćani i Židovi smatraju
svetim (od boga "nadahnutima") i glavnim izvorom svoje vjere.
Sinoniman je naziv Sveto pismo (lat.
Scriptura Sacra). Biblijske knjige napisali su u razdoblju od preko jednog
milenija (¬VIII do II st.)
razni pisci potekli iz židovskog naroda. U njima su, uz izraze umjetničkog
nadahnuća, našle mjesta i narodne tradicije, legende i mitovi. Uzimajući kao
granicu podjele pojavu kršćanstva, Biblija se dijeli na Stari zavjet i Novi zavjet.
U Starom zavjetu (koji usvajaju i Židovi i kršćani) dominira misao o Izraelcima
kao narodu s kojim je bog (Jahve) sklopio poseban savez, izabravši ga za
izvršioca svoje volje na zemlji. Novi zavjet (od početka događaja opisanih u njemu
broje se godine naše ere) sveta je knjiga kršćana. Vezan na Stari zavjet idejom
o "Mesiji" (Židovima obećanom vladaru - spasitelju), kojega nalazi u
Isusu Kristu, on je protivan starozavjetskom rigorizmu te znači uvod u nova
etičko-socijalna shvaćanja i jednu novu kozmopolitsku religiju. U nabrajanju
starozavjetskih biblijskih, tzv. kanonskih knjiga (® KANON), ne slažu se
ortodoksna židovska i helenističko-kršćanska tradicija. Židovi priznaju kao
svete samo knjige pisane hebrejskim jezikom (neke i aramejskim), dok kršćanska
crkva preuzima i knjige pisane grčkim jezikom, koje su protestanti nazvali
deuterokanonskim. Novozavjetne knjige pisane su grčkim tzv. koine (tj. općim pučkim, heterističkim)
dijalektom (jedino je Matejevo evanđelje vjerojatno izvorno pisano aramejski).
Stari zavjet obuhvaćao je po židovskoj tradiciji Zakon (Thorah), Proroke
(Nebiim) i Pisce (Ketubim). Ponešto se razlikuje od ove, sistematska podjela
na: povijesne knjige, a to su Petoknjižje
Mojsijevo ili Pentateuh, knjiga
Jozuina,Sudačka, Rutina, Četiri knjige kraljevske (odnosno dvije Samuelove i
dvije kraljevske), Dvije knjige Dnevnika (ili ljetopisa; Chronica ili
Paralipomenon), Ezdrina prva i druga, Tobijina, Juditina, Esterina, Dvije
knjige Makabejske; zatim na poučne (mudrosne) ili pjesničke knjige, a to su:
Knjiga Jobova, Psalmi, Solomonove priče (ili Mudre izreke), Propovjednik (Ecclesiastes), Pjesma nad pjesmama, Knjiga
mudrosti, Knjiga Sirahova, (Crkvenica ili Ecclesiasticus), i proročke knjige,
četiri "velika" i dvanaest "malih" proroka. Novozavjetne
knjige dijele se analogno na povijesne knjige: četiri evanđelja (Matejevo,
Markovo, Lukino, Ivanovo) i Djela apostolska, zatim na poučne knjige (četrnaest
poslanica svetog Pavla i sedam poslanica ostalih apostola) i najzad jednu
proročku knjigu (Otkrivenje svetog Ivana - Apokalipsa), dakle, prema
najopsežnijem kanonu, ukupno četrdeset i šest starozavjetnih i dvadesetsedam
novozavjetnih knjiga. Biblijske knjige izvršile su ogroman utjecaj na svjetsku
književnost. I na židovskoj i na kršćanskoj strani javljala su se tokom
stoljeća mnoga djela, vrlo srodna biblijskima, koja su pretendirala da se
uklope u biblijski kanon. To su, tzv. ® apokrifi; njihovo autorstvo pripisivalo
se biblijskim ličnostima. Osobito brojne bile su razne ® apokalipse. Nastajali su komentari i prijevodi Biblije - doslovni i
parafrazirani prijevodi, prijevodi s komentarima itd. Kršćanski prijevodi i
komentari Staroga zavjeta oslanjaju se rijeđe na original i tzv.
"palestinski kanon", a češće na "aleksandrijski kankon",
odnosno grčki starozavjetni prijevod poznat pod nazivom Septuaginta, nastao u Aleksandriji u ¬ III st. Za kasniju zapadnu
tradiciju najvažniji je latinski prijevod svetog Jeronima, tzv. ® Vulgata. Usporedo sa
širenjem kršćanstva među azijskim, europskim i afričkim narodima, a time i
njihovim ulaženjem u rimski i bizantski kulturni krug, nastaju i biblijski
prijevodi na narodnim jezicima, koji često znače i početak narodne književnosti
(koptski prijevod u II do III st., etiopski u IV st., gotski prijevod biskupa
Ulfile u IV st., armenski i gruzijski u V st. itd.). Neki sačuvani stari
(hebrejski, grčki i latinski), biblijski kodeksi predstavljaju veliku
paleografsku i umjetničku vrijednost (zbog iluminacija). Najstariji
starozavjetni biblijski (hebrejski) fragmenti pronađeni su u Kumranu i potječu iz ¬ II st., i najstariji (grčki
fragment Septuaginte vjerojatno je iz ¬ II st.
Najstariji potpuni hebrejski tekst je tzv. Lenjingradski
kodeks (prepisan u Kairu godine 1008.), na kojemu se temelje dosadašnja
kritička izdanja. Najstariji dosad poznati odlomak Novoga zavjeta s tekstom iz
Ivanova evanđelja - Papirus Rylands, pisan oko godine 125., pronađen u Egiptu,
čuva se u Johns Rylands Library, Manchester, dok se nešto veći odlomak s konca
II st. - Papirus Bodmer čuva u Ženevi. Najstariji kompletni (grčki) kodeksi
Staroga i Novog zavjeta su: Vatikanski
kodeks, nastao u Egiptu u IV st. (od XVI st. u Vatikanskoj knjižnici) i Sinajski kodeks (IV ili početak V st.),
od 1933. u British Museumu. I najstariji slavenski jezični spomenici su
biblijski tekstovi na staroslavenskom jeziku. Prema suglasnosti tradicije
podataka iz žitija i kasnijih izvora sigurno je da su već slavenski
vjerovjesnici Čiril i Metodije (u IX st.) preveli neke biblijske knjige, a
donekle je vjerojatno da je njihov prijevod obuhvaćao potpun kanon istočne
crkve. Najstarijim se čuvanim tekstovima smatraju glagoljski rukopisi Zografsko i Marijinsko evanđelje (X st.). Osim velike filološke vrijednosti kao
vrelo za studij razvitka slavenskog jezika, mnogi prijevodi važni su za
glagoljsku i čirilsku paleografiju, a imaju često i umjetničku vrijednost (zbog
minijatura). Biblijski motivi inspirirali su u golemim razmjerima
srednjivjekovnu književnost, religioznu i profanu, umjetničku i pučku (legende,
priče, anegdote te osobito misterije dramatizacije). Preuzeti su Kuran, neki su romantični bibliski
sadržaji djelovali i na islamske pisce (Firdusi, Nizami, Džami), a i biblijski
motivi vide se i u djelima kasnijih pisaca (Dante, Calderon, Lope de Vega,
Tasso, Milton, Racine, Byron, Klopstock, Th. Mann itd.). U našoj staroj
književnosti osim brojnih skazanja, legenda i duhovnih pjesama, ti motivi
dolaze često i u obradi najznatnijih književnika (Vetranović, Gleđević,
Kanavelović, Marulić, Palmotić, Gundulić, Habdelić itd.). Prijevodi Biblije na
europske jezike (engleski u VIII st., francuski u XII st., talijanski XIII do
XIV st.) nisu imali većeg značenja do pronalaska tiska. Od Gutenbergova prvog
tiskanog izdanja, a još više od Lutherova novog njemačkog prijevoda zajedno sa
širenjem Lutherove nauke o Bibliji kao jedinom izvoru vjere, nastaju među
protestantima (kasnije i kod katolika) novi biblijski prijevodi i tiskana
izdanja Biblije. Prijevodi biblijskih odlomaka na narodni jezik poznati su u
Hrvatskoj već u XIV st. (osobito Psaltir i lekcije). Bilo je možda i pokušaja
da se prevede i čitava Biblija, ali je to uspjelo tek našim protestantima S.
Konzul i A. Dalmatin priredili su prijevod Novog zavjeta glagoljskim i
čirilskim slovima 1560. do 1563. I prvi slovenski prievod potekao je iz istog
protestantskog kruga, tiskanje u istoj tiskari, a priredili su ga Primož Trubar
i Jurij Dalmatin (1557. do 1584.). Dosad je Biblija prevedena na oko 900
jezika.

-
zbirka knjiga poučnog, moralističkog i poetskog
sadržaja koje kršćani smatraju svetim (od Boga “nadahnutima”) glavnim izvorom
svoje vjere


-
sinonim je naziv “Sveto pismo”


-
biblijske knjige pisali su pisci potekli iz židovskog
naroda


-
pisana je od VII. st. pr. Kr. do II. st. pr. Kr.


-
u knjigama su, uz izraze umjetničkog nadahnuća, našle
mjesta i narodne tradicije, legende i mitovi


-
uzimajući kao granicu podjele pojavu kršćanstva,
Biblija se dijeli na Stari i Novi zavjet


-
u Starom zavjetu (koji usvajaju i Židovi i kršćani)
dominira misao o Židovima kao narodu s kojim je Bog (Jahve) sklopio poseban
savez, izabravši ga za izvršitelja svoje volje na zemlji


-
Novi zavjet (od početka u njemu opisanih događaja
brojimo godine naše ere) sveta je knjiga kršćana


-
vezan na Stari zavjet idejom o “Mesiji” (Židovima
obećanom vladaru-spasitelju) kojega nalazi u Isusu Kristu, on je protivan
starozavjetnom rigorizmu te znači uvod u novu kozmopolitsku religiju


-
u nabrajanju starozavjetnih biblijskih, tzv. kanonskih
knjiga, ne slažu se ortodoksna židovska i helenističko-kršćanska tradicija,
Židovi priznaju kao svete samo knjige pisane izvorno hebrejskim jezikom (malim
dijelom i aramejskim), dok kršćanska crkva preuzima i grčkim jezikom pisane
knjige, nazvane od protestanata deuterokanonskim


-
novozavjetne knjige pisane su grčkim dijalektom,
večinom


-
Stari zavjet obuhvaća po židovskoj tradiciji Zakon (
Thorai), Proroke (Nebiim) i pisce (Ketubim)


-
ponešto se razlikuje od ove, sistematska podjela na
povijesne knjige: Pet knjiga Mojsijevih, knjiga Jozuina, Sudačka, Rutina,
Četiri knjige kraljevske, Dvije knjige Dnevnika, Ezdairina prva i druga,
Tobijina, Juditina, Esterina, Dvije knjige Makabejske; zatim na poučne ili
pjesničke knjige: Knjiga Jakobova, Psalmi, Solomonove priče, Propovijednik,
Pjesma nad Pjesmama, Knjiga mudrosti, Crkvenica, i proročke knjige, četiri
“velika” i 12 “malih” proroka


-
novozavjetne knjige dijele se na povijesne knjige:
četiri evanđelja (Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo) i Djela Apostolska;
zatim na poučne knjige, a to su 14 poslanica sv. Pavla, 7 poslanica ostalih
apostola; proročka knjiga: Otkrivenje sv. Ivana (Apokalipsa)


-
dakle, prema najopsežnijem kanonu, ukupno 45
starozavjetnih i 27 novozavjetnih knjiga

U srednjem vijeku, kada je
autoritet crkve bio golem, doslovno shvaćane biblijske priče (osobito poglavlje
Geneze, koje govori o stvaranju svijeta i čovjeka) smatrane su znanstvenom
istinom te su u novom vijeku predstavljale kočnicu novim znanstvenim teorijama.
S ovim shvaćanjima nastala su i nova tumačenja u proučavanju biblije kao
literarno-historijskog spomenika; pojavile su se razne kritičke teorije o
postanku biblijskih knjiga, razvile se tzv. pomoćne biblijske nauke: biblijska
arheologija i filologija. Mnogi napredni mislioci i znanstveni radnici ukazali
su na historijsku naučnu neodrživost mnogih priča što ih iznosi Biblija, na
protivrječnosti, neusklađenosti sa stvarnim događajima, na bitne razlike među
piscima koji opisuju ista zbivanja, na neautentičnost pa i historijsko
nepostojanje pisaca što se navode kao autori pojedinih spisa. Upravo to,
kritika koja se razvila na osnovu preispitivanja vjerodostojnosti Biblije
postala je “jedina naučna osnova našeg poznavanja historije samog kršćanstva”
(F. Engels)

Kain i Abel





-
iz knjige Postanka, Stari zavjet


-
općeljudska pitanja o čovjekovu podrijetlu i sudbini, o
problemima dobra i zla


-
buna čovjeka protiv Boga izaziva bunu čovjeka protiv
čovjeka, brata protiv brata


-
Jahvina kazna usmjerena ka čovjekovoj duhovnosti, a ne
ograničavanju tjelesnog postojanja


-
krv čovjekova je načelo života


-
Jahvina vjera u moć ljudske savjesti – iskupljenje
kajanjem i patnjom


-
ljudi su u Starom zavjetu prikazivali Bogu žrtve kao
znak ga ga priznaju svevišnjim Gospodarom




Judita – ulomak







Judita i Holoferno





-
Nabukodonosorov vojvoda Holoferno opsjeda izraelski
grad Petuliju koji nema snage suprotstaviti se golemoj neprijateljskoj vojsci


-
udovica Judita odlučuje sama pokušati spasiti svoj
narod


-
skinula je udovičke haljine i uredila se da bi zadivila
neprijateljske oči


-
došavši neprijatelju rekla je da želi Holofernu odati
tajnu grada svoga (kao izdajica)


-
četvrtoga dana Holoferno priredi gozbu i naredi da se
dovede Hebrejka Judita


-
koliko je Holofern uživao u Juditinoj ljepoti da je pio
vina koliko u životu nikad nije, te se samo srušio na postelji


-
svi su otišli s gozbe, i tada Judita uz pomoć
holofernovog mača odrubi mu glavu koju je zamotala u zastore i predala
sluškinji


-
obje su se metile u svoju Betuliju i na taj način
porazile naprijatelja





-
od 2. do 1. st.pr.Kr.


-
pripada povijesnim biblijskim knjigama


-
jedan od najmlađih dijelova Biblije


-
u želji da uveliča židovski patriotizam i religiju,
nepoznati pisac izmišlja fabulu koju smješta u okvir povijesnih zbivanja iz 6.
st.pr.Kr.


-
Judita je, kao najbolje prozno djelo Biblije,
inspirirala mnoge umjetnike i književnike, pa i Marka Marulića

Knjiga postanka





Knjiga
postanka govori o počecima stvaranja svijeta i o počecima izabranog naroda.


Temelji
se na predajama, pričama i motivima vezanima uz židovsku vjersku kulturu:


-
mit o stvaranju svijeta


-
prvi ljudi


-
mit o Kainu i Abelu


-
potop


-
Babilonska kula


-
mit o Sodomi i Gomori i dr.





TEMA – O Bogu i stvaranju svijeta





1.
Opiši kakva je bila zemlja prije stvaranja svijeta.


Zemlja bijaše
pusta i prazna, tama se prostirala nad bezdanom.


2.
Kojim je redom Bog stvarao svijet?


Prvo je
stvorio nebo i zemlju, svijetlost koju je odvojio od tame i prozvao dan i noć
(pa večer i jutro) dane – prvi dan, drugi dan, treći dan... kopno, more,
klijanje zemlje zelenilom, da sunce sija danju, mjesec i zvijezde noću, ptice i
morske stvorove koji će se množiti, stoku, gmizavce svake vrste, stvaranje
čovjeka na svoju sliku, a na sliku Božju muško i žensko stvori, i da sedmi dan
posveti za odmor.


3.
Na koji način Bog stvora svijet u prva tri dana, a na
koji način u ostale dane?


Bog je u prva
tri dana stvarao samo nežive stvari, a u ostale dane je stvarao živa bića.


4.
Zašto je čovjeka stvorio tek šestog dana?


Bog je pet
dana stvarao svijetlost, zemlju, nebo, ptice, stoku, sunce, mjesec, zvijezde,
ali ništa slično čovjeku, i tako je Bog šesti dan rekao “Načinimo čovjeka na
svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i
stoci, na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori muško i
žensko.


5.
Bog progovara na zapovijedni način. Pronađi primjere!


Primjeri:


i reče
Bog:”Neka bude svjetlost”


i reče Bog:”Neka
bude svod posred voda da dijeli vode od voda”


i reče
Bog:”Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto, i neka se pokaže kopno!”


i reče
Bog:”Neka proklija zemlja zelenilom – travom sjemenitom, stablima plodonosnima
koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje
sjeme”


i reče
Bog:”Neka budu svjetla na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu zanci
blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju
zemlju!”


i reče
Bog:”Neka povrvi vodom vreva živih stvorova, i ptice nek polete nad zemljom pod
svodom nebeskim!”


i reče
Bog:”Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i
zvjerad svake vrste!”


i reče Bog:”Načinimo čovjeka na
svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama, pticama nebeskim i stoci –
svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!”


i reče Bog:”Plodite se i množite
i napunite zemlju i sebi je podložite!”

Poslanice apostola Pavla





Poslanice
su najstariji popisi kanonskih spisa ili knjiga koje je Crkva od početka
smatrala nadahnutim i mjerodavnim za svoju vjeru. Redoslijed poslanica koji je
utemeljen od davnine ne temelji se na vremenu postanka. Smatra se da je prva
poslanica napisana od godine 51 – zvala se poslanica Solunjanima. Poslanice su
sastavni dio Pavlova misionarenja. Iz njih doznajemo temeljne točke Pavlove propovjedi kojoj je u
središtu Krist raspeti i proslavljeni.


Apostol
Pavao naumio je širiti svoje misionarenje na zapad sve do Španjolske. Očekoje
da če ga u tome potpomoči rimska crkvena zajednica. Smatra da Rimljane treba
upoznati s Evanđeljem te im upučuje neku vrstu pisma gdje iznosi svoje glavne
stavove propovijedanja. Temeljnu tematiku navješta u “Spasenju po vjeri.”





Opća potreba spasenja sastoji se
od više poglavlja:


-
slabost i krivnja pogana


-
krivnja Židova


-
kršenje zakona


-
samo obrezanje ne opravdava


-
Božja vjernost i Židovska vjernost


Spasenje se ostvaruje vjerom u
Isusa Krista


-
očitovanje Božje pravednosti


-
nema mjesta ljudskom ponosu


-
Abraham opravdan vjerom


-
vjera osigurava konačno spasenje


-
Adam i Krist – grijeh i opravdanje


Svetost Kršćana


-
krštenje sjedinjuje s Kristom


-
od ropstva k mislosti


-
kršćanin slobodan od Mojsijeva zakona


-
učenici zakona


-
unutrašnja borba


-
Duh sveti donosi slobodu, snagu i slavu


-
ljubav Božja prema nama


Dužnosti Kristovih vjernika


-
predanje Bogu


-
uslužnost i ljubav prema zajednici


-
ljubav prema neprijateljima


-
poslušnost državne vlasti


-
ljubav, srž svih zapovijedi


-
dan spasenja uskoro dolazi


-
obzir prema slabima u vjeri


-
sloboda i ljubav


-
Kristov primjer





Grijeh i krivnja su opčeniti. Sve
što zakon veli, veli onima koji su pod zakonom, a cijeli svijet bude podvrgnut
kazni Božjoj. Zakon služi samo točnoj spoznaji grijeha.

Dolazi od grčke riječi BIBLION =
KNJIGA. To je zbirka poučnog, moralističkog i poetskog sadržaja koje kršćani i
Židovi smatraju svetim ( od Boga
“nadahnutima”) i glavnim izvorom svoje vjere. Sastoji se od Starog i Novog
zavjeta.


Stari
zavjet je izvor religije za židove i kršćane. Knjige Starog zavjeta
predstavljaju izbor religioznih i svjetovnih tekstova bogate starohebrejske (
starožidovske ) književnosti. Napisan je na hebrejskom jeziku. U njemu dominira
misao o Židovima kao narodu s kojim je Bog (Jahve) sklopio poseban savez,
izabravši ga za izvršitelja svoje volje na zemlji. Za Stari zavjet
tekstove su skupljali za svoje potrebe
židovski svećenici u razdoblju od 400 do
100 g. pr. n. e. Tekstovi su pisani u svim oblicima = stih, proza,
dramska forma, a razvrstane su u Bibliji u povijesne, mudrosne, proročke
knjige. Stari zavjet sadrži mitsku povijest izraelskog naroda (pjesme o
patnjama i stradanjima Izraelskog naroda, sadrži i hebrejske narodne poslovice,
vjersku liriku, zakone i moralističke tekstove. Mnogi likovi postali su općim
dobrom čovječanstva i bezbroj puta su obrađivani u evropskoj i svjetskoj
književnosti i umjetnosti ( Adam i Eva, Abraham i Izak, Salmon i Dalila).Stari zavjet
obuhvaća po židovskoj tradiciji : ZAKON, PROROKE i PISCE.


Knjige Staroga zavjeta su:


-
Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Levitski Zakonik,
Knjiga Brojeva,


-
prva, druga, treća, četvrta i peta knjiga Mojsijeva


-
knjiga Jozue Nunova


-
knjiga o sudijama


-
knjiga o Ruti


-
prva i druga knjiga Samuelova


-
prva i druga knjiga o carevima


-
prva i druga knjiga dnevnika


-
knjiga Ezdriua


-
knjiga Nehemijina


-
knjiga o Esteri


-
knjiga o Jobu


-
psalmi Davidovi


-
priče Salamunove


-
knjiga propovjednika


-
pjesma nad pjesmama


-
knjiga proroka Izaije


-
knjiga proroka Jeremije


-
plač Jeremijin


-
knjiga proroka Ezehijela, Danijela, Ozija, Joela,
Amosa, Abdije, Joue, Miheje, Nahema, Habakuka, Sofomije, Ageja, Zaharije,
Malanije


-
Jezik – većina knjiga Starog zavjeta pisana je
hebrejskim jezikom


-



















































NOVI ZAVJET je izvor
religije za kršćanstvo. Priznaju ga samo kršćanske crkve. Pisan je grčkim
jezikom. Novi zavjet opisuje Isusov život.


Knjige Novoga zavjeta su:


-
sveto evanđelje po Mateju


-
sveto evanđelje po Luci


-
sveto evanđelje po Marku


-
sveto evanđelje po Ivanu


-
poslanica Rimljanima


-
prva i druga poslanica Korićanima


-
poslanica Galaćanima


-
poslanica Efežanima


-
poslanica Filipljanima


-
poslanica Kološanima


-
prva i druga poslanica Solunjanima


-
prva i druga poslanica Timofeju


-
poslanica Titu


-
poslanica Filemonu


-
poslanica Hebrejima


-
Jakovljeva poslanica


-
prva i druga Petrova poslanica


-
Judina poslanica


prva, druga i treća Ivanova
poslanica








MARKOVO
EVANĐELJE – napisano je u Rimu, a napisao ga je Marko, dugogodišnji suradnik
apostola Petra. U tom evanđelju zapisano je propovijedanje apostola Petra u
Rimu. Markov način pisanja vrlo je jednostavan, živ i privlačan. To evanđelje
napisano je za rimsku kršćansku zajednicu.





LUKINO
EVANĐELJE – po vremenu svog postanka, vjerojatno je drugo po redu. Napisao ga
je Luka, obraćenik iz poganske grčke obitelji, po zanimanju liječnik, i
dugogodišnji suradnik apostola Pavla. To evanđelje prvenstveno je namijenjeno
kršćanskim zajednicama koje su se sastojale od obraćenika s poganske vjere.





MATEJEVO
EVANĐELJE – napisano je najvjerojatnije oko 80. godine i to u prvom redu za
kršćanske zajednice koje su se pretežno sastojale od obraćenih Židova. To je
evanđelje sastavljeno tako da njegovi čitatelji mogu u Isusu Kristu prepoznati
obećanog Mesiju.





IVANOVO
EVANĐELJE – napisano je oko 95-100 god. – vjerojatno u maloazijskom gradu
Efezu. To je evanđelje veoma duboka razmišljanja o Isusu kao Božjoj riječi. Ono
je napisano tako da njegovi čitatelji u raspetom Isusu mogu prepoznati živoga
Krista. Kao što su Markovo, Lukino i Matejevo evanđelje usredotočeno na
“Kraljevstvo Božje”, tako je Ivanovo evanđelje usredotočeno na “život vječni”.
Taj “život vječni” sastoji se u najprisnijem životnom zajedništvu svih vjernika
s Isusom Kristom i preko njega u Duhu Svetom s Bogom, Isusovim i našim ocem.

Biblija





Temelj kulture Europske
duhovnosti i umjetnosti





Dolazi od
grčke riječi Biblion = Knjiga. To je zbirka poučnog, moralističkog i poetskog
sadržaja koje kršćani i Židovi smatraju svetim (od Boga “nadahnutima”) i
glavnim izvorom svoje vjere. Sastoji se od Starog i Novog zavjeta.


Stari
zavjet je izvor religije za Židove i kršćane. Knjige Starog zvjeta
predstavljaju izbor religioznih i svjetovnih tekstova bogate starohebrejske
(starožidovske) književnosti. Napisan je na Hebrejskom jeziku. U njemu dominira
misao o Židovima kao narodu s kojim je Bog (Jahve) sklopio poseban savez,
izabravši ga za izvršotelja svoje volje na zemlji. Za Stari zavjet tekstove su
skupljali za svoje potrebe židovski svećenici u razdoblju od 400. do 100. g.
pr. n.e. Tekstovi su pisani u svim oblicima = stih, proza, dramska forma, a
razvrstane su u Bibliji u povijesne, mudrosne, proročke knjige. Stari zavjet
sadrži mitsku povijest izraelskog naroda (pjesme o patnjama i stradanjima
Izraelskog naroda, sadrži i hebrejske narodne poslovice, vjersku liriku, zakone
i moralističke tekstove. Mnogi likovi postali su općim dobrom čovječanstva i
bezbroj puta su obrađivani u europskoj i svjetskoj književnosti i umjetnosti
(Adam i Eva, Abraham i Izak, Samson i Dalila). Stari zvjet obuhvaća po Židovskoj
tradiciji: ZAKON, PROROKE I PISCE.


Novi
zavjet je izvor religije za kršćanstvo. Priznaju ga samo kršćanske crkve.
Pisan je grčkim jezikom. Novi zavjet opisuje Isusov život.