hrvatskijezik

hrvatski jezik za srednje škole
 
Početna stranicaPočetna stranica  PortailPortail  FAQFAQ  PretraľnikPretraľnik  RegistracijaRegistracija  ČlanstvoČlanstvo  Korisničke grupeKorisničke grupe  Login  

Share | 
 

 Grčke tragedije

Prethodna tema Sljedeća tema Go down 
Autor/icaPoruka
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 1:39 pm

Grčka
tragedija nastala je iz grčkog mita i zadržala ne samo njegovu tematiku nego i
njegov duh, univerzalnost, njegovu duboku usađenost u život grčkoga čovjeka.
Psihoanalitičar Jung kaže da je mit ono što je uvijek, ono što je svagdje, i
ono u što svi vjeruju. Antropolog Levi-Stros upozorava da je mit jedna vrsta
esencijalnog govora koji se govori iznad jezika. Mit s lakoćom čuva i
komunicira svoje vrijednosti bez obzira na to da li se prevodi, koliko se
prevodi, pa čak i kako se prevodi. Sve su ovo važne pretpostavke za nastanak
jednog dramskog tj. kazališno-književnog oblika da bude istovremeno univerzalan
i duboko usađen u život konkretne zajednice i da se zasniva na radnji koja nije
do kraja saopštiva i obuhvatljiva jezikom – ali grčki mit je imao i posebna
svojstva, veoma posebna duhu tragedije, koje nisu imale mitologije drugih
naroda. U čuvenoj Aristotelovoj definiciji tragedije jedan od dva bitnija pojma
je radnja: to je ono određenje koje s jedne strane odgovara kazalištu kao
formalnom okviru tragedije a s druge strane mitu kao njemom izvorištu kao priči
koja nije presudno zavisna od jezika. Za razliku junaka drugih mitologija junak
grčkog mita ne odlikuje se samo junaštvom, krupnim podvizima i djelima učinjenim
za dobro nego i drskošću, smjelošću da izaziva ustaljeni svemirski poredak i
sile koje su neusporedivo moćnije od njega i koje će na kraju smiriti. Takvog
junaka naslijedila je od grčkog mita grčka tragedija. On je obilježen
“tragičnom krivnjom” koja se tiče “slijepe” i “iracionalne” sudbine i ne može
se nikako svesti na pitanje dobra i zla. Prema tome se tragedija bitno
razlikuje od ostalih dramskih formi. Tragični junak strada zbog svoje
nesavladive težnje za samouzdizanjem i samopotvrđivanjem koju oblikuje prema
diktatu vlastitog unutrašnjeg moralnog principa ili hira, a pokušava ostvariti
u sukobu s okolinom, s ljudima i bogovima.


Nastanak
tragedije kao dovršene forme pripisuje se pjesniku Tespisu a njeni
najvrednosniji rezultati ostvareni su u dijelima Eshila, Sofokla i Euripida.
Mada su bili suvremenici ova tri pjesnika su u mnogo čemu razlikuju među sobom
ne samo individualno nego i kao povijesne pojave što svjedoči o izuzetnoj
vitalnosti grčkoga društva koje je u tom periodu definitivno prelazilo iz faze
rodovskog utjecaja u fazu gradske demokracije, najpotpunije ostvarene i
najbolje učvršćene u Ateni i njenoj gradskoj državi.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 1:40 pm

Okovani Prometej




Eshil








Okovani
Prometej nema pravu dramsku radnju mada je to jedna od Eshilovih kasnijih
tragedija koje svjedoče o primjetnom kretanju do dijaloško-horske poeme ka
drami. Ipak je radnja okovanog Prometeja oskudna, patetična više nego
dramatična, epski pravolinijska, bez dramskih zaokreta i preokreta, ubrzavanja
i usporavanja, iznenađenja. Okovani Prometej je samo jedan dio trilogije čija
su druga dva dijela izgubljena, no po svemu je jasno da ga nije pisala ruka
rasnog dramskog pisca. Ali usprkos tome što nije izrazito dramska, Eshilova
tragedija je veoma scenična. Bogat Eshilov pjesnički talenat izliva jednu
scensku simfoniju od oblika zvukova, boja koja puni scenu sublimiranom ljepotom
i intenzivnim a uzvišenim životom. Radnja njegove tragedije ne koristi dramske
“trikove”, kao što su njegovi likovi uglavnom ne poznaju dramski razvoj ali
njegovi dijalozi znaju biti nabijeni unutarnjom dramatikom. Eshil je pisac bez
izrazito dramskog talenta, ali sa izuzetno snažno razvijenom sviješću o
mogučnostima i konvencijama scene.


U
okovanom Prometeju Eshil je pokazao da mu je uistinu jasna ne samo sudbina
junaka nego i mehanizam vlasti u svim njegovim aspektima.


Eshil
ni najmanje nije bio pisac revolucionar, reformista, kritičar vlasti, što će
reći kritičar književnog poretka. On je nastojao u duhu svoga vremena da
nasljijđene bogove homerskog panteona, koji su se od ljudi razlikovali samo
snagom i moćima a ne i dobrim svojstvima i vrlinom, pročistiti da im pruži
etičko opravdanje i etički autoritet. Inače je bio tradicionalista, moralista,
vijernik za koga je religija bila društveno pitanje, norma ljudskoga života.


Okovani
Prometej prikazan je prvi put između 468. i 458. g. pr. Kr.





Tema: borba Prometeja s Divom


Mjesto radnje: Pusti kraj pored
morske obale


Glavni likovi: Prometej – hrabar, ne želi da izda svoj narod


Ija
– kćer Inahova, pretvorena u govedo, uplašena


Hefest
– sin Divov, kovač


Vlast
– sluga Divov


Sila
– sluga Divov


Ocean
– morski bog, Prometejev prijatelj


Hermo
– sin Divov, glasnik





Kratak sadržaj:

Prometej
je osuđen od Diva da bude prikovan za stijenu. Prikivanje obavlja Hefest koji
oklijeva zbog sažaljenja nad Prometejem, ali ga Vlast tjera da brže obavi svoju
dužnost. Prometej prkosi Divu a njegov prijatelj Ocean mu govori da ne prkosi
Divu jer ga još može više kazniti. Kod Prometeja dolazi Ija kćerka Inahova (u
koju se sam Zeus zaljubio a Hera ljubomorna ju pretvorila u junicu koja govori)
da joj Prometej kaže dokle će trajati njezini jadi. Prometej joj izlazi u
susret i govori joj za sve patnje koje ona mora još pretrpiti. Div šalje Hermu,
svoga glasnika, kod Prometeja da objasni proročanstvo koje govori o tome da će
Diva i njegovu vlast uništiti jedan od njegovih sinova. Div daje Prometeju
slobodu ako mu objasni to proročanstvo. Prometej odbija izaći u susret Divu i
time je izazvao kod Diva bijes te ga na kraju pomoću vjetrova i gromova baci u
bezdan
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 1:40 pm

Okovani Prometej





Okovani Prometej je jedna od grčkih tragedija. Sastoji se
od pet činova. Lica u ovoj tragediji su:





Vlast – sluga Divov


Sila – sluga Divov


Hefest – sin Divov, kovač


Prometej – titan, sin Japetov


Okeanide – kćerke Oceana


Ija – kćerka Inahova


Hermo – sin divov – glasnik





Radnja se odvija 468-458 godine
pr. Kr.





Prvi čin





Vlast govori Hefestu da izvrši ono što je otac bog Div
naredio. Hefest izjavljuje da se boji boga, svog rođaka, ali ipak mora na
posao, jer poštuje očevu riječ.


Hefest se obraća Prometeju:


“Ja te moram tvrdim lancima
pribiti za pustu stijenu ah, prokleo bi ovaj mrski zanat, ali ipak moram uzeti
okove.” Hefest uze jednu ruku Prometeju i zakuje, zatim i drugu ruku. Nadalje
Vlast mu naređuje da mu ih čvrsto zakuje. Tada Prometej uzdiše i pita se da li
će osvanuti njegovim patnjama kraj.


Od
mora dolaze Okeanide i staju na stijenu gdje je prikovan Prometej. Okeanide
kažu da su čule jeku čekića koji Prometeja kuju na stijenu. Prometej kaže da je
Div kamenoga srca, ali bit će milostivan kada siđe s prijestolja.





Drugi čin








Horovođa pita Prometeja zašto je okovan i tako surovo i
sramno mučen. Prometej kaže da je Div htio cijeli rod iskorijeniti i novo pleme
stvoriti, a ja sam se tome protivio i vatru od bogova ukrao, i ljudima dao na
dar. Poslije toga Okeanide staju na stijenu i dolazi Ocean od mora na krilatom
konju. Ocean se sažali na Prometeja i pita ga da li mu može pomoći. Ocean mu
savjetuje da upozna samoga sebe i primi novi poredak i da njega prihvati za
svoga učitelja, i reče mu da zbog njegovog dugog jezika morala ga je stići
kazna. Ocean tješi Prometeja da će se Div smilovati i od muka ga spasiti.
Prometeja pokušava spasiti njegov brat te da sruši vladu divova, ali ga Div
dade ubiti.





Treći čin








Prometej brine o ljudima a horovođa mu kaže neka se ne
brine za ljude, nego za sebe da skine lance, kako bi mogao biti moćan kao Div.
Prometej veli da vještina nema snage protiv nužnosti. Horovođa ga pita:”Tko
upravlja kormanom nužnosti?” Prometej odgovara:”Tri sudije i uz njih sride pamtlije”.
Horovođa pita da li je Div od njih najmoćniji? Prometej mu na to odgovara da od
sudbine ni Div uteći ne može. Horovođa reče da je sudbina divu vječna vlast.
Prometej stalno misli kako će se osloboditi zla i gorkih okova. Poslije toga
dođe Ija s goveđim rogovima na glavi, pokidane robe i zamršene kose.





Četvrti čin








Ija se pita u kakvu je zemlju došla i kakav je narod, koga
na stijeni okovana vidi da ga vjetar bije. Prometej kaže da Iju Herin gnjev
progoni i teške pute silom putuje. I da Ija gleda vatrodavca – Prometeja. Ija
pita Prometeja zašto trpi tu kaznu. Prometej reče da je to Div odlučio a Hefest
rukom izvršio. Ija dalje govori kako je razne snove snila i kako se od tih
snova mučila i Div je otjera – protiv svoje volje. Tada mi se lik pretvori u
glavu s rogovima i svijetom putujem, tj. potucam se. Prometej veli da Ija mora
od Here muke premučiti. Ija se na to uplaši i reče:”O lele meni. Jao!”. Ija
reče da je bolje jednom umrijeti nego muke iz dana u dan mučiti. Prometej reče
Iji neka svoje mučno lutanje završi ovako: neka prođe vrata dvaju kopna. Tamo
žive tri sestre krilate, zmiokose ljudima dušmanke. To joj govori da zna biti
oprezna. Tu su i psi oštrokljuni divovi i neka ne ide k njima. Treba poći do
rijeke Etiop i Nil tamo je Ijin daleki stan, koji joj je posuđen. Ija govori da
je hvata ludilo, srce dršće a oči su mutne i u muci vatre. Tada bjesomučna
otrči u nedogled.





Peti čin








Prometej želi da Diva ocrni i da se smiluje na njega.
Njega nije strah jer mu smrt nije suđena. Prometej misli kako Div neće dugo
vladati bogovima. Tada dolazi Hermo u kričatoj obući i stane pred Prometeja i
Okeanide. Hermo govori Prometeju:”Kradivatri kaže da ga njegov otac poziva i da kaže kako će izgubiti vlast i da se bogovi
smjenjuju”. Hermo kaže Prometeju da mu godi ovakav položaj okovan za stijenu.
Prometej potvrdno odgovara da mu godi ovakav položaj da u njemu ugleda dušmane
pa i njega. Prometej reče da mrzi sve bogove što mu ovako vraćaju. Prometej
veli u svirepoj borbi sve se komeša, a u koštac se hvataju neba i more, sve na
mene pada da mi strah zada Div. Kako po nepravdi patim tada bezdan proguta sve.





Koncept








Prometej
je ukrao vatru bogovima, a oni su ga za to kažnjavali. Vatra je simbol topline,
sunca, ljubavi – a može biti opasna kao požar. Čovjek Prometej se sam bori
protiv sebe i sile, koja je jača od njega ali toj svojoj borbi neće da popusti
bogovima, nego radije pati okovan.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 1:41 pm

Okovani Prometej


Eshil








Eshil:


-
525.-456. g. pr. Kr.


-
grčki tragičar, tvorac grčke tragedije


-
napisao je oko 90 drama (70 tragedija i 20 satirskih
igara)


-
sačuvano samo 7 tragedija, najpoznatija “Okovani
Prometej”


-
uveo drugog glumca, smanjio ulogu kora, pojačao
značenje dijaloga – na taj način stvorio je iz lirske kantate prvu pravu grčku
dramu


-
svečan i uzvišen stil s obiljem metafora, duboko
saživljavanje sa sudbinom svojih junaka koji nisu obični ljudi, već
idealizirana bića s naglašenim dobrim ili zlim svojstvima, razmatanja o sudbini
čovjeka koji je samo igračka u rukama bogova.








Sadržaj:


Vlast zove
Hefesta da okuje Prometeja, po naredbi Zeusa (vrhovni grčki bog), jer je oteo
Hefestu vatru koju je dao ljudima na dar. Hefest ga mora prikovati na divlju
hrid, gdje nikada neće čuti ljudski glas, gdje će ga sunce pržiti za vijeke
vijekova. Razapet je jer je volio ljudski rod.


Prometej
je pomogao Zeusu da sruši stare bogove i dođe na vlast. Odbio je savjete Oceana
da se pokori vlasti, novom vladaru bogova. Prilazi mu zbor nimfa, Oceanida, da
ga utješe. Kaže nimfama da su ljudi pored svog vida slijepi, i gluhi pored
zdravog sluha. Sav ljudski život bio je mutan san, maglovit i bez reda, lud i
pobrkan. Čovjek nije znao za zidani stan, već je živio u pećinama.


Naučio
ga je izmjeni godišnjeg doba, dao je ljudima brojeve i slova, pamćenje (majku
svih znanja). Dao mu je plug, konja da bude čovjeku pomoć. Brodaru je dao
jedra.


Neliječene
ljude nosila je smrt (dao im je moć, znanje kako napraviti lijek).


Proročanstva
im je dao.





Saznavši
za prijetnju Prometejevu, Zeus šalje k njemu svog sina Herma i, prijeteći mu
još strašnijim mukama, zahtjeva da oda tajnu koja bi trebala biti uzrokom
Zeusove propasti.


Hermo
prijeti Prometeju – svaki dan dolaziti će orlušina i kljucat će Prometeju
utrobu (jetru) cijeli dan. Obnoviti će se utroba preko noći, a za novoga dana
doći će opet. Tek kad se nađe bog što će umjesto Prometeja otići u Had, u
Tartar rado, tada će Prometej biti spašen užasnih muka. Prometej ne odustaje i
govori da vječno je živ.


Hermo
odlazi. Počinje užas, vihori, munje, gromovi, oblaci se vuku nebom, zemlja se
trese. Oceanide kleknu. Prometej stradava pravedan (nepravda).
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 1:43 pm

Sofoklo: “Antigona”





Sofoklo (496. – 406. st. pr. Kr.)


-
pisac tragedija rodom iz Atene


-
napisao je 123 dramska djela, od kojih je sačuvano u
cijelosti samo 7 tragedija (Ajant, Elektra, Kralj Edip, Antigona, Trahinjanke,
Filoktet, Edip na Kolonu), veći dio jedne satirske igre i niz fragmenata


-
nastavljajući na Eshilova dostignuća, on pojačava
dramsku radnju i ulogu dijaloga, uvodi trećeg glumca, smanjuje partije kora i
povećava broj njegovih članova na 15, piše prve anorganske ili sadržajno
nepovezane trilogije, te tako stvara uglavnom definitivnu formu grčke drame


-
junaci njegovih tragedija nisu više titanske ličnosti
kojima upravlja sudbina i volja bogova, već stvarni ljudi koji sami odlučuju o
svojoj sudbini, te svoju veličinu zahvaljuju jedino čvrstoći svoga značaja


-
Sofoklo je najveći i najsavršeniji antički tragičar,
radi harmonične kompozicije, jasno ocrtanih karaktera, visokih etničkih
principa i duboke humanosti koja izbija iz njegovih tragedija


-
Antigona je tragedija u kojoj je prikazan sukob između
zakona i pojedinca


-
likovi:


-
Antigona je kći tebanskoga kralja (glavni lik)


-
Kreont je Antigonin ujak koji nakon smrti Antigonine
braće Eteokla i Polinika (koji su bili na suprotnim stranama i koji su
nastradali u bratoubilačkom ratu), preuzima vlast u Tebi


-
Ismena – Antigonina sestra


-
H????? – Antigonin zaručnik, sin Kreontov


-
Tiresije – slijepi prorok


-
glavni sukob


-
nastaje kada
kralj Kreont zabranjuje pokop Polinika (jer je bio u vojsci koja je napadala
Tebu). Taj Kreontov zakon se suprotstavlja zakonu bogova (svaki mrtvac mora se
zakopati da bi mu duša spokojno počivala u miru) i zato Antigona ne želi
poslušati Kreonta, već pokopava Polinika i radi toga biva osuđena na smrt.
Tiresije upozorava Kreonta da promijeni smrtnu osudu, no Kreont prekasno stiže
Antigoni, koja se ubila kao i njegov sin. Nakon toga ubija se i njegova
supruga. Tragični junak je Antigona, jer se bori za moralna načela čovjekova u
sukobu između zakona i pojedinca, tragična krivnja leži na Kreontu koji se
suprotstavio svojom naredbom bogovima i radi toga biva oštro kažnjen (gubi sina
i suprugu), te ga izjeda krivnja
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 1:44 pm

Blješke o piscu:

Čitavog svog života Sofoklo je i u ratu i u miru bio istaknuta ličnost javnog
života, bio je vojskovođa i diplomat, cjenjeni pjesnik, ljubimac cijele Atene.
Poslije smrti proslavljen je kao heroj. Sačuvano je samo sedam njegovih
tragedija. Većinu tih tragedija i danas izvode pozorišta širom svijeta.





Lica:

Antigona - kćer Edipova

Izmena - kćer Edipova

Kreont - njihov otac, kralj Lebanonski

Hemon - njegov sin





Tema:

Sukob zakona i individualnog svaćanja života





Mjesto
radnje:


Teba





Sadržaj:






I
čin


Antigona moli svoju sestru Izmenu da zajdno pokopaju svoga brata Polinika koji
bijaše zbog napada na grad i svog brata osuđen da se ne smije pokopati ni
oplakivati. No Antigona prepuna sržbe i ljuta zbog Izmene koja odbija njen prijedlog
jer se boji vlasti, po svaku cijenu želi ostvariti svoj cilj.






II
čin


Kreont sada kao novi kralj zaklinje se svome narodu da će mu biti vjeran te da
ga neće nikada iznevjeriti, ali u to stiže stražar koji jako uznemiren
priopćava vijest da je Antigonin brat odnosno Poliniko ipak zakopan. Ljutit
Kreont okrivljuje stražara da je primio mito i zapovjeda da nađe pravog krivca
ili će inače umrijeti strašnom smrću.






III
čin


Dolazi stražar vodeći Antigonu kao krivca. Ispričavši Kreontu kako je otkrio
Antigonu stražar odlazi, a Kreon vidno uzbuđen zapita Antigonu zašto je to
učinila iako je znala za zapovjed te posla jednog od svojih ljudi da dovedu
Izmenu te da i nju osude na smrt. Antigona započinje priču o slavi i ponosu
koje je osjetila pokapajući svog brata. U to dolazi Izmena koja želi zajedno s
Antigonom biti osuđena na smrt, ali je Antigona odgovara od tog nauma. Zbog
toga moli Kreonta da oslobodi Antigonu kao zaručnicu svog sina. No on to
odbija.












IV
čin


Kreontu dolazi njegov sin Hemon priopćavajući ocu da se bjegov narod ne slaže s
njegovom odlukom te ga moli daa oslobodi Antigonu. Kreon uvrijeđen okrivljuje
svog sina da je rob jedne žene te obećava da će Antigonu ubiti pred njegovim
očima, no Hemon iznenađen očevim ponašanjem odlazi pun sržbe u nadi da će
nekako osloboditi Antigonu. Kreont izgovara Antigoninu osudu. Naime ona će biti
živa zazidana u kulu svog doma.






V
čin


Antigona odlazi u smrt poput božice, osuđujući ljudsku nepravdu, ali i ponosna
zbog svog čina govori o svijim roditeljima i braći kojima će se uskoro
pridružiti.






VI
čin


Do Kreonta dolazi Tiresija, vrač koji priopćava da bogovi nisu primili njegovu
žrtvu zbbog Kreontova naloga da se Antigonin brat ne smije pokopati i da će
zbbog toga nna njegovu obitelj doći strašna nesreća. Kreont govori starcu da
laže i neće poništiti nalog i zbog toga ovaj na njega šalje kletvu. Sav uplašen
Kreont ipak popušta te u dogovoru sa svojim zborovođom obećava da će osloboditi
Antigonu i pokopati njenog brata, ali u najvećoj tajnosti.






VII
čin


Glasnik izgovara tušnu vijest o smrti Hemanovoj. U to dolazi Euridika te čuvši
vijest odlazi ne izgovaravši niti jednu riječ. Tada glasnik ispriča kako se
Hemon ubio. Naime, kada je Kreon zakopao Polinika, pošao je osloboditi
Antigonu. Došavši do kule ugleda Antigonu koja se ubila, tj. objesila, a kraj
nje je stajao Hemon. Želeći Hemena odgovoriti on nemilog čina Kreont biva
napadnut od svog sina. Ne ubivši svog oca Hemon ubija sebe te zajedno s
Antigonom odlazi u smrt. Zajedno s umrlim sinom Kreont dolazi na dvor gdje mu
priopćavaju da se Euridika ubila. Kreont odlari i sam želeći svoju smrt
proklinje svoj život i svoju sudbinu.





Karakterizacija
likova:



Antigona

Žena poput Antigone okarakterizirala je XX. stoljeće. Jaka, samouvjerena i
ponosna zbog svog čina učinila se poput nedodirljive božice. Zračila je i
unutrašnjom i vanjskom ljepotom. Ona je ostala kod svog nauma i ostvarila ga.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 1:45 pm

BILJEŠKA O PISCU:


SOFOKLO: (496. – 405. g. pr. Kr.)
Grčki tragičar.


Rođen
u Kolonu Hipiju kod Atene u bogatoj porodici. Bio je predstavnik Periklova
vremena. U tragičnoj umjetnosti bio mu je uzor, a i učitelj, Eshil. Kad je
Eshil umro, Sofoklo je postao ljubimac atenske publike. Dokaz tome je velik
broj pobjeda i neke službene časti kojima su ga njegovi sugrađani odlikovali.
Prvi put je prikazivao i ujedno odnio prvu nagradu god. 469. dakle, još vrlo
mlad. U svom je životu napisao oko 130 djela, a sačuvano je samo 7 tragedija:
Ajant, Elektra, Kralj Edip, Antigona, Trahinjanke, Filoktet i Edip na Kolonu.
Sofoklo je u svojim dramama posvetio mnogo više crtanju karaktera svojih likova
i nastojao im dati što više ljudskih osobina.


Sofoklo
je usavršio dramsku umjetnost pišući takve tragedije, koje svaka za se čini
umjetničku cijelinu. On je uveo mnoge novosti u tragedije. Zbog svega toga su
ga nazvali tragičnim Homerom.





KNJIŽEVNA VRSTA:


Tragedija od sedam činova u
dijalozima.





MJESTO I VRIJEME RADNJE:


Radnja se odvija u gradu Tebi za
vrijeme Kreontove vladavine, u 6. st. pr. Kr.





GLAVNI MOTIV:


Kreontova mržnja prema Polniku.





TEMA:


Tema ovog djela je tragična
sudbina djevojke Antigone koja je, prekršivši naredbu vladara Tebe Kreonta,
obredno pokopala svog voljenog brata.





KOMPOZICIJA:


Kompozicija “Antigone” počinje
uvodom, tzv. prologom u anapestičkoj stopi. Taj prolog je u ovoj tragediji u
obliku dijaloga. Nakon prologa slijedi parados ili paroda, tj. korska nastupna
pjesma (ona se na pozornici izvodi pjevanjem kora uz pratnju instrumenata).
Zatim po ustrojstvu slijede epizode tj. činovi koje sačinjavaju dijalozi. Nakon
činova slijede stasimone (stajaće pjesme) bez anapesta i troheja koje se po
tome razlikuju od paradosa. Zadnji dio kompozicije je eksodus ili eksod koji
dolazi nakon poslijednje stasimone i završni je dio svake tragedije, pa tako i
“Antigone”. Osnovno ustrojstvo kompozicije ove tragedije je da nakon svakog
čina dolazi stajaća pjesma koju pjeva zbor. “Antigona” se sastoji od sedam
činova i pet stajaćih pjesama.





FABULA:


Radnja ovog djela usko je vezana
s dramom “Kralj Edip”. U njemu se (između ostalog) opisuje sukob Edipovih
sinova. Naime, jedan od njih, zvan Polnik, odlazi iz Tebe jer mu njegov brat
Eteoklo nakon godinu dana vladavine ne prepušta vlat po dogovoru. Ovaj se vraća
nakon nekog vremena sa namjerom da pokori Tebu. Uskoro dolazi do sukoba same
braće koji u isti trenutak, jedan drugome, probadaju mač u tijelo, te obojica
umiru. Vlast dobiva brat Edipove žene Kreont, koji naređuje da se Eteoklovo
tijelo dostojno pokopa, a Polnikovo tijelo zbog njegove izdaje ostavi bez
dostojnog pokopa. Tada počinje radnja same “Antigone” u kojoj istoimena
djevojka, Edipova kćer, govori svojoj sestri Izmeni da namjerava tajno pokopati
svog voljenog brata Polnika. Izmena odbija sudjelovati u tom činu i pokušava
odgovoriti Antigonu od svog nauma. Antigona, unatoč sestrinoj zabrinutosti,
svjesna poslijedica, odlazi do mjesta gdje joj leži mrtvi brat, te neprimjetno
posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni obred. Kad stražari
uvide što je učinjeno protiv kraljeve naredbe, jedan od njih odlazi reći
kralju.


Kreont,
uznemiren i zaprepašten naređuje da se nađe krivac ili će se okriviti stražari.
U međuvremenu stražari maknu prah s mrtvog tijela, te ubrzo pronalaze uplakanu
Antigonu kraj mrtvog brata. Tada ju odvode Kreontu koji ju osuđuje na smrt.
Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona voli svoju
mrtvu braću jednako, te da se moraju, prije svega, poštivati Božji zakoni o
pokapanju mrtvog čovjeka. Unatoč njenom objašnjenju, Kreont Antigoni ne
oprašta. Nakon toga njegov sin Hemon, koji je ujedno i zaručnik Antigone,
dolazi Kreontu moleći ga da oprosti Antigoni. Kreont mu se protivi, te naređuje
da se Antigona pokopa u kraljevsku grobnicu, te da joj se da piti i jesti tek
toliko da ne umre. Dok ju odvode u grobnicu u stijeni, Antigona se jada
obraćajući se Tebancima i svemočnim Bogovima. U Tebu nakon toga dolazi
Tiresija, tj. slijepi prorok s dječakom u pratnji.


On
razgovara s Kreontom, te mu govori da će ga snaći gorka sudbina ako ne oslobodi
Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo Polnikovo tijelo. Nakon što Tiresija odlazi,
Kreont se uplaši onoga što mu je ovaj rekao i naređuje da se smjesta krene i
pokopa Polnikovo tijelo, te da se oslobodi Antigona. Tada glasnik izvjesti
Tebance i Kreontovu ženu o sudbini koja je snašla Kreonta. Glasnik opisuje kako
je Kreont otišao sa slugama osloboditi Antigonu, te tamo zatekao svog sina kraj
obješene djevojke. Sin je ogorčen krenuo ubiti mačem oca, ali mu je ovaj
pobjegao, te si je sin od bijesa zabio mač u tijelo. Nakon što je glasnik to
rekao u Tebu ulazi ogorčeni Kreont i čuje vijest da mu se i žena Euridika
maloprije ubila. Kreont se tada pokaje, ali kasno: oskvrnuće božanskog načela
strmoglavilo je u propast i dinastiju i grad.





Kroz
cijelo djelo se u činovima javlja lik zborovođa koji nas upoznaje sa događajima
u djelu iskazujući stanje radnje mudrim rečenicama poput ove:


“Prvi uvjet sreće razborit je um


i bogove poštivati valja dušom svom


a oholog stvora preuzetnu riječ


sudbina će oboriti snagom velikom


pa kad pretrpi zlo,


osvijestit će se tad, bio već i star.”





Osim
zborovođe, u djelu se javlja i sami zbor u tzv. stajaćim pjesmama. On ima ulogu
komentatora djela, a nekad putem zborovođe i izravno sudjeluje u djelu.





ANALIZA LIKOVA:


a) glavni likovi: ANTIGONA – Edipova kćer


KREONT
– Antigonin ujak, Tebanski kralj





b) sporedni likovi: IZMENA – Antigonina sestra


EURIDIKA
– Kreontova žena


HEMON
– Kreontov sin, Antigonin zaručnik


TIRESIJA
– Prorok


DJEČAK
– Tiresijin


ZBOR
– Starci Tebe


PRATNJA
– Kreontova i Euridikina


ZBOROVOĐA


STRAŽAR


PRVI
GLASNIK


DRUGI
GLASNIK





c) karakterizacija glavnih
likova:





ANTIGONA: Samostalna je i
bezkompromisna. Hrabra je i ustrajna kod svojih odluka. Osjeća sestrinsku
ljubav i zato ne sluša tuđe naredbe, već slijedi svoje srce. Svjesna
poslijedica srlja u propast. Ona je pozitivan lik u svakom smislu, vođen
ljubavlju: “A ja samo za ljubav na ovaj dođoh svijet.” Antigona se našla u
neizbježnoj situaciji, tj. na nju je svaljena tzv. tragična krivnja koja je
specifična za sve tragedije. Ona je imala na izbor slušati naredbu vladara i
ponijeti se bezosječajno prema mrtvom bratu ili brata sahraniti, kako joj je
govorilo srce. Ona je svoje srce i poslušala znajući što je čeka ako je netko
otkrije. Toga se nije uopće bojala, jer je imala samo jedan cilj koji je i
ostvarila. Antigona je još jedan lik kojim nam pisac pokušava objasniti i
dokazati da je ljubav uvijek ispravna odluka i da je vrijedna čak i žrtvovanja.
Upravo to je Antigona znala i slijedila.





KREONT: Apsolutistički vladar
bezosječajnog i hladnog srca. Naredba kojom zahtjeva poslušnost je bezobzirna
mjera koja nije odraz volje puka, već njegova samovolja. Antigonu šalje u
ponižavajuću smrt unatoč tome što je ona kći njegove sestre i zaručnica njegova
sina. Mržnju uspije probuditi i u vlastitom sinu kojeg ne sluša unatoč njegovoj
razumnoj molbi da ne osudi Antigonu. Naprotiv, on čak želi nju ubiti pred njim:



“Zar tako meni
ti sine?


No Olimpa mi
mog veselit


te neće dugo
lavež taj.


(pratnji)


Dovedite mi
odmah


onaj njegov
skot.


Nek umre tu
pred licem


zaručnika
svog.





Kreont je čovjek koji ne sluša
nikog osim sebe i svoje hladno srce. Tek na kraju posluša Tiresiju zbog
strahopoštovanja prema bogovima. Kao što se on boji bogova, narod Tebe se boji
njega. Kreont je savršen primjer okrutnog vladara koji širi strah oko sebe. Ta
ga oholost i dovodi do propasti. On se naposlijetku i kaje, ali prekasno.
Sudbina je već odlučila da ostane sam, propao kao otac, suprug i vladar.





STIL I JEZIK:


Kao u svim grčkim, te i u ostalim
tragedijama u “Antigoni” nalazimo uzvišen način govora. Uz monologe i brojne
dijaloge pisac povremeno upotrebljava kratke didaskalije kojima najčešće
najvljuje odlazak jednog, a dolazak drugog lika ili upute koje je jedan lik dao
nekom drugom liku na sceni. Uz dostojanstven govor nalazimo i druga obilježja
tragedije: tragičan lik, tragičnu krivnju i naravno, tragičan završetak. Djelo
sadrži i mnoga stilska izražajna sredstva poput epiteta, metafora, poredbi itd.





IZVANTEKSTOVNI ODNOSI:


Izvantekstovne odnose “Antigone”
sadrži drama “Kralj Edip” koja je (kao što je već opisano u fabuli) usko
povezana sa samom “Antigonom”. U djelu “Kralj Edip” se opisuje sukob Edipovih
sinova i taj sukob se kasnije odražava na radnju “Antigone”. Sami motiv
“Antigone” se nalazi u “Kralju Edipu” u mržnji novoga kralja Kreonta prema
Antigoninom bratu Polniku kojeg Kreont optužuje za izdaju i zabranjuje njegov
pokop. Može se čak reći da je “Antigona”, na neki način, nastavak drame “Kralj
Edip”.





KRITIKA DJELA:


Sukob vrijednosti redovito
uključuje propast jedne od njih. To je često smrt tragičnog junaka, kako
svjedoči Antigonina sudbina, ali i takva
predrasuda mjera u njegovu životu koja će nepovratno obilježiti njegovu
budućnost, kao što se događa Kreontu. U svijetu koji ne podliježe vrijednosnoj
procjeni, u kojem nema ljepote i ružnoće, dobra i zla, u kojem se sve pojave
opisuju se stajališta nezainteresirane znanosti koja točno mjeri i utvrđuje, a
da pri tome ne pokazuje bilo kakvu strast, tragičan sukob nije moguć. Nema
sumnje da će svatko od nas pročitati “Antigonu” na svoj način. Ipak, jedno
bismo iskustvo nakon toga čitanja svakako morali ponijeti. Sukob koji je izbio
u Tebi oko mrtva Polnikova tijela nije mračna mitska priča koja je neponovljiva
u našem vremenu.





Upravo
zbog toga što znamo da u iznimnim okolnostima, s potpuno drugačijim povodom i
drugim sudionicima, može biti istovrsan, nerazriješiv sukob. Sofoklova nam je
tragedija i danas razumljivo štivo: ona je dragocijen književni podsjetnik koji
nam olakšava da razumijemo onu stvarnost koju knjige nisu mogle uhvatiti.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 1:46 pm

Vrsta djela: drama, tragedija


Vrijeme radnje: 5 stoljeće


Mjesto radnje: Teba


Tema: sukobljavanje Božjih i ljudskih
zakona



Motiv: Antigona


Kompozicija: 1. Antigonina odluka


2. Izvršenje odluke


3. Kazna


4. Smrt


Glavni likovi: Antigona i Izmena,
sestre, kćeri Edipove



Kreont, njihov ujak,
kralj Tebanski



Hemon, sin Kreontov,
zaručnik Antigonin



Sporedni likovi: Tiresija, prorok


Euridika, žena Kreontova


stražar


Karakterizacija likova:


Antigona - vrlo hrabra, odgovorna,
ali ipak i osjetljiva i vrlo ranjiva. Izuzetna osoba koja i danas može poslužiti



kao primjer ljudske
savjesti i odgovornosti.



Kreont - okrutan čovjek koji zastupa
samo zakon bez obzira na osjećaje i ljudskost



Hemon - sin Kreontov, koji je bio
razapet izmedu ljubavi prema Antigoni i štovanja prema ocu. Ali ljubav je



nadvladala štovanje.





PRVI ČIN





Poslije smrti Polinika i Eteokla,
koji su poginuli u međusobnom sukobu, vlast u Tebi



preuzima njihov ujak Kreont. On je
zabranio da se Polinikovo tijelo pokopa, jer je



Polinik izdao domovinu, borio se
protiv nje. Onaj tko prekrši tu zapovjed bit ce



kažnjen, smrću.





DRUGI ČIN





Dolazi stražar i donosi lošu vijest
da je netko prekršio zapovjed i pokopao



Polinika. Stražar dovodi krivca za to
djelo, Antigonu.















TREĆI ČIN





Kreont ju zbog tog čina osuđuje na
smrt. Kreont i Antigona se suprostavljaju



jedno drugom u nepomirljivom sukobu.
Antigona objašnjava za šta se ona bori,



za Božji zakon, ali moć je na strani
novog vladara i Antigona mora umrijeti



s Izmenom, sestrom, koja joj se sad
pridružila.






ČETVRTI ČIN





Antigonin zaručnik, Hemon, traži od
oca Kreonta milost za Antigonu. Sva ta



Hemonova preklinjanja nisu uspjela.
Antigonu će za kaznu živu pokopati.






PETI ČIN





Tu počinje njezina tužaljka. Ona
zajedno sa zborom oplakuje svoj život,
kojem



je uskraćena udaja. Antigona završava
tužaljku sažeto, obrazloženim



opravdanjem.





ŠESTI ČIN





Tiresije, prorok, dolazi i objavljuje
da je Kreont zabranjujući sahranu, okaljao



sebe i svoj grad. Ali i tada Kreont
odbija da odstupi. Jedino pred pretnjom
nesreće



on žurno, ali uzaludno mjenja odluku
da Antigonu oslobodi.






SEDMI ČIN





Hemon dolazi u zatvor, nalazi
Antigonu mrtvu i sam se ubija. Euridika, Kreontova



žena umire čim je saznala za sinovo
samoubojstvo. I tako Kreont ostaje sam kao puka sjena.






Bilješke o piscu: Sofoklo se rodio
oko 496 godina p.K. a umro je 406. p.K. Napisao je 123 drama, a od njih se
sačuvalo samo 7 i to: Antigona, Kralj Edip, Filoklet, Elektra, Edip na Kolonu i
Trahinjanke. Bogovi ga kao pisca nisu zanimali, iako je bio religiozan
tradicionalista. Istinu o životu tražio je u ljudima i međuljudskim odnosima.
Sofoklo je pojačao dramsku radnju tako što je uveo 3. glumca.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 1:47 pm

Najosnovnije crte fabule:


Edip, kralj Tebe, je imao
dvije kćeri i dva sina; Antigonu i Ismenu i Eteokla i Polinika. Kada je saznao
da je ubio oca i oženio svoju majku, Edip se oslijepio i napustio Tebu.
Antigona je krenula s njim. Nedugo nakon toga Eteoklo i Polinik su se posvađali
oko vlasti. Eteoklo se udružio s Kreontom-svojim stricem i prognao Polinika iz
Tebe. Oboje su nastojali uz sebe pridobiti Edipa, ali on je bacio prokletstvo
na obojicu. Polinik se udružio s Argejcima i napao Tebu. Tebanci su pobjedili,
ali su Eteoklo i Polinik poginuli. Kreont je počasno pokopao Eteokla, a
Polinika je ostavio nepokopanog ispred zidina Tebe, zato što je izdao svoj
grad. Edip je ubrzo umro i Antigona je došla u Tebu i odlučila sahraniti brata,
iako je to Kreont zabranio. Pokušala je nagovoriti Ismenu da joj pomogne, ali
se Ismena toliko bojala Kreonta da joj se nije usudila pomoći. Oko tijela su
stajali stražari, ali su Bogovi odlučili pomoći Antigoni, te su podigli oluju.
Stražari nisu ništa vidjeli i Antigona je pokopala brata. Ali tek što ga je
pokopala oluja je prestala i stražari su je uhvatili. Kada su je doveli Kreontu
ona je hrabro priznala i rekla mu da nije počinila zločin nego pobožno djelo,
te ako se po svjetskim zakonima pobožnost kažnjava ona se ne boji smrti već
čezne za njom. Kreont se na te riječi još više naljutio te je odlučio osuditi
Antigonu i njenu sestru, jer je mislio da joj je Ismena pomogla. Ismena se
toliko bojala Kreonta da je priznala nepočinjeno djelo. Antigona ne želi
žrtvovati i Ismenu pa joj protuslovi, a Ismena se, želeći joj pomoći, poziva i
na Antigoninog zaručnika Hamona-Kreontovog sina. Hamon upozorava Kreonta da se
puk ne slaže s njim, ali Kreont se ne obazire na to. Kaže Hamonu da mu Antigona
neće biti žena, a ovaj mu odvraća da neće ni umrijeti sama. Kreont odlučuje da
Antigona neće umrijeti, ali neće ni živjeti u svijetu živih, te ju zazida u
kraljevsku grobnicu. Nakon što odvedu Antigonu prorok Tirezij dolazi Kreontu i
kaže mu da mora pokopati Polinika i pustiti Antigonu jer će inače prekršiti
Božje zakone, te će to izazvati još smrti u njegovoj obitelji. Kreont se ipak
odluči pokopati Polinika i osloboditi Antigonu. Priredi svečan pogreb Poliniku,
ali kada dođe osloboditi Antigonu nađe ju obješenu, a Hemona kako ju oplakuje.
Kada ga Hemon vidi pokuša ga ubiti, ali ne uspije, te počini samoubojstvo.
Njegova majka Euridika počini samoubojstvo od žalosti za njim, a Kreont
ostavljen sam počne se kajati i moliti Bogove da mu podare smrt.












Likovi:


Antigona i Ismena -Edipove kćeri


Kreont-njihov ujak


Euridika-Kreontova žena


Heman-Kreontov sin


Tiresija-Prorok


Stražari, glasnici, zbor





Karakterizacija likova:


Antigona je odlučna i hrabra
žena koja ne odustaje od svojeg nauma ni pod prijetnjom smrti. Ni u jednom
trenutku se ne koleba i ne kaje se zbog toga što je sahranila svoga brata
Polinika, koji je ipak bio napadač na njen rodni grad Tebu. Hrabro se odupire
Kreontu i ne pokorava mu se. Njezina sestra Ismena nije tako hrabra, ali joj je
ipak odana i želi umrijeti s njom. Kreontov sin Hemon je pravedan i odlučan, te
drži svoju riječ. Neizmjerno voli Antigonu i to dokazuje time što umire kraj
nje u grobnici svoje obitelji. Kreont je tiranin. Ne sluša mišljenje drugih
ljudi, već čini samo ono što on misli da je ispravno. Usprkos tome mora se priznati
da on drži svoju riječ i čini ono što je rekao, a to bi se u drugim prilikama i
uvjetima maoglo nazvati i vrlinom. U duši je ipak samo čovjek, i to dokazuje na
kraju drame pjevajući tužaljku u kojoj sebe okrivljuje za smrt svoje žene i
svoga sina.






Sukobi:


U Antigoni u sukob dolaze
Kreont i Antigona zbog zahtjeva države i zahtjeva porodice, a kako ni Kreont ni
Antigona ne odstupaju tragedija je neminovna. Kako se Kreont ogriješio i o
Božje zakone postoji i sukob između Bogova i Kreonta, a budući da su Bogovi
svemoćni, tu gubitnik mora biti Kreont.






Ideja:


Treba poštovati one zakone
koji ne ugrožavaju ljudski moral i koji podstiču ljudsko dostojanstvo.






Mjesto i vrijeme u djelu:


Atena oko petog stoljeća prije
Krista.



[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 1:48 pm

KNJIŽEVNA
VRSTA :





Tragedija od sedam činova u
dijalozima.






MJESTO I VRIJEME RADNJE :


Radnja se odvija u gradu Tebi za
vrijeme Kreontove vladavine,u
6.st.pr.Kr.






GLAVNI MOTIV :


Kreontova mržnja prema Polniku.





TEMA :


Tema ovog djela je tragična
sudbina djevojke Antigone koja je,prekršivši naredbu vladara Tebe
Kreonta,obredno pokopala svog voljenog brata.






KOMPOZICIJA :


Kompozicija "Antigone"
počinje uvodom,tkz. prologom u anapestičkoj stopi.Taj prolog je u ovoj
tragediji u obliku dijaloga. Nakon prologa slijedi parados ili paroda,tj.korska
nastupna pjesma(ona se na pozornici izvodi pjevanjem kora uz pratnju
instrumenata).Zatim po ustrojstvu slijede epizode tj.činovi koje sačinjavaju
dijalozi.Nakon činova slijede stasimone(stajaće pjesme)bez anapesta i troheja
koje se po tome razlikuju od paradosa.Zadnji dio kompozicije je eksodus ili
eksod koji dolazi nakon poslijednje stasimone i završni je dio svake
tragedije,pa tako i "Antigone".



-osnovno ustrojstvo kompozicije
ove tragedije je da nakon svakog



čina dolazi stajaća pjesma koju
pjeva zbor."Antigona" se sastoji od



sedam činova i pet stajaćih
pjesama.






FABULA :


Radnja ovog djela je usko vezena
sa dramom "Kralj Edip".U njemu se(između ostalog)opisuje sukob
Edipovih sinova.Naime,jedan od njih,zvan Polnik,odlazi iz Tebe jer mu njegov
brat Eteoklo nakon



godinu dana vladavine ne
prepušta vlast po dogovoru.Ovaj se vraća nakon nekog vremena sa namjerom da
pokori Tebu.Uskoro dolazi do sukoba same braće koji u isti trenutak ,jedan
drugome,



probadaju mač u tijelo,te oboje
umiru.Vlast dobiva brat Edipove



žene Kreont,koji naređuje da se
Eteoklovo tijelo dostojno pokopa,



a Polnikovo tijelo zbog njegove
izdaje ostavi bez obrednog pokopa.



Tada počinje radnja
same"Antigone" u kojoj istoimena djevojka,



Edipova kćer,govori svojoj
sestri Izmeni da namjerava tajno



pokopati svog voljenog brata
Polnika.Izmena odbija sudjelovati u



tom činu i pokušava odgovoriti
Antigonu od svog nauma.Antigona,



unatoč sestrinoj
zabrinutosti,svjesna posljedica,odlazi do mjesta



gdje joj leži mrtvi brat,te
neprimjetno posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni
obred.Kad stražari uvide što je učinjeno protiv kraljeve naradbe,jedan od njih
odlazi reći kralju.



Kreont,uznemiren i zaprepašten
naređuje da se nađe krivac ili će



se okriviti stražari.U
međuvremenu stražari maknu prah sa mrtvog tijela,te ubrzo nekon toga nalaze
uplakanu Antigonu kraj mrtvog



brata.Tada ju odvode Kreontu
koji ju osuđuje na smrt.Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava
Kreontu da ona voli svoju



mrtvu braću jednako,te da se
moraju ,prije svega,poštivati



Božji zakoni o pokapanju mrtvog
čovjeka.Unatoč njenom objašnjenju,Kreont Antigoni ne oprašta.Nakon toga njegov
sin



Hemon,koji je ujedno i zaručnik
Antigone,dolazi Kreontu moleći



ga da oprosti Antigoni.Kreont mu
se protivi,te naređuje da se



Antigona pokopa u kraljevsku
grobnicu,te da joj se da piti i jesti tek toliko da ne umre.Dok ju odvode u
grobnicu u stijeni,Antigona se jada obraćajući se Tebancima i svemoćnim
bogovima.U Tebu nakon toga dolazi Tiresija,tj.slijepi prorok sa dječakom u
pratnji.



On razgovara sa Kreontom,te mu
govori da će ga snaći gorka sudbina ako ne oslobodi Antigonu i smjesta ne
pokopa mrtvo Polnikovo tijelo.Nakon što Tiresija odlazi,Kreont se uplaši onoga
što mu je ovaj rekao i naređuje da se smjesta krene i tajno pokopa Polnikovo
tijelo, te da se oslobodi Antigona.Tada glasnik izvjesti



Tebance i Kreontovu ženu o
sudbini koja je snašla Kreonta.Glasnik opisuje kako je Kreont otišao sa slugama
osloboditi Antigonu,te tamo zatekao svog sina kraj obješene djevojke.Sin je
ogorčen krenuo ubiti mačem oca,ali mu je ovaj pobjegao,te si je sin od bijesa
zabio mač u tijelo.Nakon što je glasnik to rekao u Tebu ulazi ogorčen Kreont i čuje vijest da mu se i žena
Euridika maloprije ubila.Kreont se tada pokaje,ali kasno:oskvrnuće božanskog
načela strmoglavilo je u propast i dinastiju i grad.







-kroz cijelo djelo se u činovima javlja lik
zborovođa koji nas upoznaje sa događanjima u djelu iskazujući stanje radnje
mudrim rečenicama poput ove:"Prvi uvjet sreće:razborit je um



i bogove
poštivat valja dušom svom



a oholog
stvora preuzetnu riječ



sudbina će
oborit snagom velikom



pa kad
pretrpi zlo,



osvjestit
će se tad,bio već i star".



-osim zborovođe,u djelu se
javlja i sami zbor u tkz.stajaćim pjesmama.On ima ulogu komentatora djela,a
nekad putem zborovođe i izravno sudjeluje u djelu.






ANALIZA LIKOVA :


a)glavni likovi: ANTIGONA -
Edipova kćer



KREONT - Antigonin
ujak,Tebanski kralj






b)sporedni likovi: IZMENA -
Antigonina sestra



EURIDIKA -Kreontova žena


HEMON - Kreontov
sin,Antigonin zaručnik



TIRESIJA - Prorok


DJEČAK -
Tiresijin



ZBOR - Starci
Tebe



PRATNJA - Kreontova i
Euridikina



ZBOROVOĐA


STRAŽAR


PRVI GLASNIK


DRUGI GLASNIK





c)karakterizacija glavnih
likova:



ANTIGONA : Samostalna je i
bezkompromisna.Hrabra je i ustrajna



kod svojih odluka.Osjeća
sestrinsku ljubav i zato ne



sluša tuđe naredbe,već
slijedi svoje srce.Svesna



posljedica srlja u
propast.Ona je pozitivan lik u



svakom smislu vođen
ljubavlju:"A ja samo za ljubav




na ovaj dođoh svijet."



Antigona se našla u neizbježnoj
situaciji,tj.na nju je



svaljena tkz.tragična
krivnja koja je specifična za sve



tragedije.Ona je imala na
izbor slušati naredbu



vladara i ponjet se
bezosjećajno prema mrtvom bratu



ili brata sahraniti,kako
joj je govorilo srce.Ona je



svoje srce i poslušala
znajući što je čeka ako je netko



otkrije.Toga se nije uopće
bojala,jer je imala samo



jedan cilj koji je i
ostvarila.Antigona je još jedan lik



kojim nam pisac pokušava
objasniti i dokazati da je



ljubav uvijek ispravna
odluka i da je vrijedna čak i



žrtvovanja.Upravo to je
Antigona znala i slijedila.






KREONT : Apsolutistički vladar
bezosjećajnog i hladnog srca.



Naredba kojom zahtjeva
poslušnost je bezobzirna mjera



koja nije odraz volje puka,već
njegova samovolja.



Antigonu šalje u ponižavajuću smrt unatoč tome
što je



ona kći njegove sestre i
zaručnica njegova sina.Mržnju



uspije pobuditi i u vlastitom
sinu kojeg ne sluša unatoč



njegovoj razumnoj molbi da ne
osudi Antigonu.Naprotiv,



on čak želi nju ubiti pred
njim :"Zar tako meni ti sine?




No Olimpa mi mog veselit




te neće dugo lavež taj.




(pratnji)




Dovedite mi omah




onaj njegov skot.




Nek umre tu pred licem




zaručnika svog.



Kreont je čovjek koji ne sluša
nikog osim sebe i svoje



hladno srce.Tek na kraju
posluša Tiresiju zbog



strahopoštovanja prema
bogovima.Kao što se on boji



bogova,narod Tebe se boji
njega.Kreont je savršen



primjer okrutnog vladara koji širi
strah oko sebe.Ta ga



ohololost i dovodi do
propasti.On se naposlijetku i kaje,



ali prekasno.Sudbina je već
odlučila da ostane sam,



propao kao otac,suprug i
vladar.









STIL I JEZIK :


Kao u svim grčkim,te i u ostalim
tragedijama u "Antigoni" nalazimo



uzvišen način govora.Uz monologe
i brojne dijaloge pisac



povremeno upotrebljava kratke
didaskalije kojima najčešće najavljuje odlazak jednog,a dolazak drugog lika ili
upute koje je



jadan lik dao nekom drugom liku
na sceni.Uz dostojanstven govor



nalazimo i druga obilježja
tragedije:tragičan lik,tragičnu krivnju i



naravno,tragičan završetak.Djelo
sadrži i mnoga stilska izražajna



sradstva poput
epiteta,matafora,poredbi itd.






IZVANTEKSTOVNI ODNOSI :


Izvantekstovne odnose
"Antigone" sadrži drama "Kralj Edip" koja je



(kao što je već opisano u
fabuli) usko povezana sa samom "Antigonom" .U djelu "Kralj
Edip" se opisuje sukob Edipovih sinova



i taj sukob se kasnije odražava
na radnju "Antigone".Sami motiv "Antigone" se nalazi u
"Kralju Edipu" u mržnji novog kralja Kreonta



prema Antigoninom bratu Polniku
kojeg Kreont optužuje za izdaju i



zabranjuje njegov pokop.Može se
čak reći da je "Antigona",na neki način,nastavak drame "Kralj
Edip".












KRITIKA DJELA :


Sukob vrijednosti redovito
uključuje propast jedne od njih.To je često smrt tragičnog junaka,kako svjedoči
Antigonina sudbina,ali i



takva prasudna mjera u njegovu
životu koja će nepovratno obilježiti
njegovu budućnost,kao što se događa Kreontu.U svijetu



koji ne podliježe vrijednosnoj
procjeni,u kojem nema ljepote i ružnoće,dobra i zla,u kojem se sve pojave
opisuju sa stajališta nezainteresirane znanosti koja točno mjeri i utvrđuje,a
da pri tome ne pokazuje bilo kakvu strast,tragičan sukob nije moguć.



Nema sumlje da će svatko od nas
pročitati "Antigonu" na svoj način.Ipak,jedno bismo iskustvo nakon
toga čitanja svakako morali ponjeti.Sukob koji je izbio u Tebi oko mrtva
Polnikova tijela nije mračna mitska priča koja je neponovljiva u našem vremenu.



Upravo zbog toga što znamo da u
izmjenjenim okolnostima,s potpuno drugačijem povodom i drugim sudionicima,može
biti istovrsan,nerazrješiv sukob.Sofoklova nam je tragedija i danas razumljivo
štivo:ona je dragocijen književni podsjetnik koji nam olakšava da razumijemo
onu stvarnost koju knjige nisu mogle



obuhvatiti.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 1:49 pm

Lica:


Antigona i Ismena – kćeri Edipove


Kreont – car tebanski


Euridika – žena Kreontova


Hemon – sin njihov


Tiresija – prorok


Stražar


Prvi glasnik, drugi glasnik


Hor staraca tebanskih


Pratnja Kreontova i Euridikina





1.
Čin





-
Upoznajemo Antigonu i Ismenu


-
Antigona želi dostojno pokopati svog brata unatoč
Kreontovoj naredbi, jer je grijeh pred Bogom mrtvoga čovjeka ne zakopati


-
Izmena se tome opire jer se boji kazne


-
Zbor staraca pjeva radosnu pjesmu


-
slave što je Teba obranjena


-
citat: “Sunce predrago, nikad još takav ne zasja jutra
sjaj Gradu Tebi Sedamvratoj. Ti jedva nam jednom ogranu, oko zlatnog dana, iduć
s Dirkine izvor-vode.”


-
Teba je imala sedmora vrata





2.
Čin





-
Kreont se predstavlja narodu


-
stražar javlja da je netko pokopao Antigoninog brata


-
zbor pjeva o dobrim i lošim osobinama čovjeka


-
citat: “Mnogo je sila na svijetu tom, no najjači od
sveg ljudski je soj! Kad morem puše južnjak jak i huči svuda diže šum, po njemu
čovjek vodi brod.”








3.
Čin





-
Antigona je uhvaćena kako zakopava svog brata


-
stražar je odvodi pred Kreonta


-
On njoj izriče kaznu smrti “žive u grobnici”


-
zbor staraca pjeva o propasti takdakova roda


-
citat: “Blago starenji, što ne spošin zla! A jao si ga
onom, kojemu dan potrese Bog, taj jadan je sam i čitav mu svjet. Jedan za
drugim vagu se jad, jednako kao kad vjetar ljut iz Trakije dune i uzbiba val i
pijesak iz bezdana izdigne te jekom morski odjekuje prud.”





4.
Čin





-
Antigona je zaručnica Kreontova sina Hemona


-
svađa između sina Hemona i oca Kreonta


-
Hemon želi spasiti Antigonu i Izmenu i nastaje sukob
između oca i sina


-
zbor pjeva pjesmu posvećenu Bogu ljubavi Erosu


-
citat: “O Erose, svuda dolaziš plijen, ti nisi nikada pobijeđen,
na djevojke obrazu milnom u potaji sebi nalaziš dom. I preko mora putuješ, i
ratova pobjeđuješ, ni jedan tebi ne izbjegne Bog, zbog tebe mahnita smrtnik
svak, kada strijelu baciš na nj.”





5.
Čin





-
u gradu Antigonu sažaljevaju, pjevaju žalopojke


-
Antigona još jednom moli oca za pokor


-
zbor tješi Antigonu jer doživljava podjednaku sudbinu
kao i jedna od Signija


-
zbor pjeva pjesmu posvećenu Damaji – kćeri arginskoga
kralja Akrisija, unuka osnivača Arga Devaja


-
citat: “I samo Devaja morade nekoć Sunčev ostaviti sjaj
i zaći u mračni Uer da živi skrivena od svih u kuli nalik na grob. A i njoj
dijete drago, ugledan bješe rod i zlatuje nosila dažd – plemenit Zeusov plod.”





6.
Čin





-
prorok Tiresija proriče strašnu sudbinu Tebi i Kreontu


-
Kreont popušta, daje da se mrtvacima uredi grob, a
Antigona ako je još živa izvadi


-
zbor pjeva pjesmu radosnu, jer se nakon Kreontove nove
odluke svi nadaju sretnom svršetku.


-
citat: “O Bahtio, sa mnogo imena, ti ponosne majke
Semele i sine gram???nog Zeusa, što takom slavom nam vladaš i Dernetrinom
Eleuzinom, gostoljubivom Eleuzinom, što sa svojtom u rodnoj stanuješ Tebi uz
obale potoka Izamskog, gdje zmajevskih zuba niknu soj”





7.
Čin





-
pogibaju Hemon i Euridika


-
Antigonu nalaze mrtvu u grobnici


-
Hemon se ubija vlastitim mačem pored Antigone


-
Euridika vidjevši sinovu smrt od bola se ubija


-
Kreont se kaje, ali za sve je kasno.


-
Njegovo ime ostaje bez potomstva


-
citat: “Prvi uvjet sreće, razborit je um i Bogove
poštivati valja dušom svom. A drugoga stvora preuzetu riječ sudbina će oboriti
snagom velikom. Pa kad pretrpi zlo, osvijestit će se tad, ma bio već i star.”
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 1:50 pm

SOFOKLO




KRALJ EDIP










KRATKI SADRŽAJ:





I. čin: Razgovor Tebanskog kralja Edipa s
svečenikom. Svečenik podsječuje Edipa da u njegovoj zemlji vlada kuga, da su
polja i žene bez ploda. Edip sve to već zna kao i njegova žena Jokasta i svakog
trena očekuju da se vrati Kreont koji će donjeti vijesti iz proročišta boga
Feba. Dolazo Kreont i govori Edipu da iz njegove zemlje će izaći nevolja kada
nađu ubojicu svog vladara Laja na čijem prestolju sada stoji Edip.



II. čin: Edip čuvši za proročanstvo nudi u ime
boga da se pronađe krivac za ubojstvo i da ga se istjera iz zemlje. No kako bi
bilo teško pronaći krivca bez nekogtraga pozove Edip proroka Tiresiju. On je
znao istinu, ali nije htio reći. Međutim, na zahtjev Edipa ipak je otkrio.
Ubojica Laja je bio upravo Edip. Edip se razljuti, Tiresiju je branila istina,
pa nastavi rekavši proročanstvo, a ono je bilo da će Edip postati slijep.



III. čin: Svađa Edipa i Kreonta u kojoj Edip
osuđuje Kreonta da je nagovorio proroka Tiresiju da bi se dokopao vlasti. Tada
se umješa Jokasta i razljuti kada vidi oko čegase svađaju. Kreont odlazi, a
Jokasta želi doznati što je to uznemirilo njezinog muža. U njihvom daljnem
razgovoru postaje sve jasnije, ali je Edip stvarno ubio Laja, ali mu Tiresijevo
proročanstvo nije posve jasno. Jedina nada je jedan pastir, svjedok ubojstva.



IV. čin: Dolazi glasnik iz grada Korinta u kojem
je Edip odrastao i govori mu da je starac Polib umro, a i isto da mu on nije
otac. Tada se Edip strašno uznemirio jer je bio uvjeren da mu je Polib otac.
Međutim, glasnik mu reče da ga je dobio od jednog starog pastira koji je bio u
Lajevoj službi. Tada je Jokasta probljedila jer je znala tko je Edip.



V. čin: Dolazi pastir koji mu ispriča kako je
došao do njega. Edip je shrvan bolom i bjesom. On je sin Jokaste i Laja. Sada
mu je sve jasno. Oženio vlastitu majku, a ubio vlastitog oca.



VI. čin: Saznavši koje je grijehe Jokasta
napravila objesila se, Edip si je iskopao oći, te sam sebe onom kletvom
istjerao iz zemlje sam bez igdje ikoga, a Kreont je zavladao Tebom.









TEMA DJELA:Traganje kralja Edipa za
istinom njegova podrijetla.






IDEJA DJELA:Nemože se pobjeći
proročanstvu bogova. Svaka nevolja koja se pokuša sprječiti, a ne sprječi
temeljito kasnije može postati dvostruko gora nego što je prije bila.












GLAVNI LIKOVI:





Edip-glavni lik ove tragedije. On je jedan sasvim normalan čovjek što se
tiće njegove psihe, ali sticajem okolnosti on postaje bijedan i jadan. Edip je
radoznao, istinoljubiv, hrabar, snalažljiv, ali i nemože podnjeti nesreću koja
ga je snašla, da je oženio vlastitu majku, a ubio oca.






Jokasta-dobra prema svom mužu, brine se što ga mući, dobro vlada, ali u
sebi nosi tugu i bol zbog mrtvog muža i njezinog djeteta za kojim je cijeli
život tugovala misleći da je mrtvo, a njezino djete je bio njezn muž.






Kreont-vjeran vladaru, dobar govornik i čovjek kojeg narod voli i štuje.
Možda on negdje u dubini srca želi postati vladar, ali on je svakako lukav,
pametan i zna što treba reći u kojem trenutku.






Tiresija-prorok koji unatoč sljepoči uz pomoć proročkog vida vidi i zna
puno više od ostalih ljudi. Od davno skriva istinu jer zna da će ga razbjesniti
njegovog vladara, no netrpi uvrede, a kada govori, uvijek ima istinu za obranu.



[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 1:51 pm

DRAMI


Drama se dijeli na : tragediju , komediju i dramu u uzem smislu.

Osnovni elementi drame su :

1- radnja je sazeta i
intenzivno tece kroz ekspoziciju, zaplet, kulminaciju, peripetiju i rasplet.
Odigrava se na sceni, te gledaoci dozivljavaju sudbine dramskih junaka;

2- junak se ne slika
svestrano, vec se otkriva samo jedna, dominantna crta njegovog karaktera;

3- remarke ili didaskalije
(epski elementi u drami) su opisi i objasnjenja na pocetku cinova ili kratki
dijelovi teksta u zagradama;

4- cin je dio drame, bez
prekida od jednog dizanja pa do narednog spustanja zavjese. Cinovi se dijele na
pojave- trajanje radnje od ulaska jedne licnosti na pozornicu, pa do
njenog izlaska sa pozornice;

5- replika je pojedinacni
govor svakog lika;

6- dijalog je razgovor
izmedu dva lika;

7- monolog je produzena
replika, kad jedno lice duze govori na pozornici o onome sto misli ili osjeca.

Nauka koja izucava vezu drame i pozorista
je teatrologija.

TRAGEDIJA- najstarija vrsta drame, nastala u 5-om vijeku
p.n.e. u Grckoj. Junak drame dolazi u sukob sa sredinom i strada, iako je jaka
licnost i iznad obicnih je ljudi. Stil tragedije je uzvisen, patetican, a jezik
biran i bogat poetskim slikama.

TRAGICNI JUNAK-
pojedinac u sukobu sa ustaljenim normama i nametnutim poretkom sa kojima se ne
moze pomiriti.

TRAGICKA KRIVICA-
junak je od pocetka svjestan svoje krivice i sluti do cega ona dovodi, a kad
nacini iskorak i izrazi neslaganje i prkos dolazi do tragedije.

BILJESKA
O PISCU


Sofokle je zivio punih devedeset
godina,skoro citav V vijek p.n.e.(496-406 p.n.e.).Napisao je sto dvadeset tri
tragedije,od kojih je do nas stiglo samo sedam.Bio je najuspjesniji atinski
tragicar:dvije trecine njegovih dijela nagradjeno je prvom nagradom,a za ostale
je dobijao uvijek drugu.Biografske skice o njemu slazu se da je bio omiljen
medju sugradjanima,iz ugledne porodice,lijep,patriota i pobozan.Obavljao je
vise drzavnih funkcija u Atini,a jednom je bio strateg zajedno sa
Periklom.Poslije smrti slavljen je kao heroj pod imenom Deksion jer je prilikom
ustanovljenja kulta Asklepijevog u Atini primio kip bogau svoju kucu prije nego
sto je prenijet u hram.Biografi kazu da je napisao raspravu "O
horu",koja nije sacuvana.U njoj je najvjerovatnije objasnio zasto mu je
bilo potrebno, za nas zagonetno,povecanje broja horista sa dvanaest na
petnaest.Izgleda da je prvi uveo obicaj pisanja samostalnih tragedija umjesto
organskih trilogija u kojima se drame nadovezuju jedna na drugu i cine
cjelinu.Pisac je uvijek bio I reditelj I kompozitor I glumac;kazu da je Sofokle
zbog slabog glasa prvi od pisaca prestao da glumi.



ANTIGONA

Mit koji je Sofokle dramatizovao u
"Antigoni"pripada krugu tebanskih legendi i ne moze se naci u
Homerovim epovima;mozda ga je Sofokle preuzeo iz nekog epa za koji mi ne
znamo.Poslije Edipovog odlaska iz Tebe,njegovi sinovi,blizanci Polinik i
Eteokle,izabrani su za tebanske vladare.Trebalo je da Tebom upravljaju kao
suvladari koji ce se svake godine smjenjivati.Medjutim,Eteokle,koji je prvi
stupio na vlast,odbio je da bratu ustupi presto kad je godina istekla.Uz pomoc
svog tasta Adrasta,Polinik je sakupio vojsku I krenuo na Tebu..Opsjeli su
grad,ali ih sreca nije posluzila.Vidjevsi da njegova vojska gubitku, a da bi
sprijecio dalje krvoprolice,Polinik je predlozio da pitanje vlasti u Tebi
odluci dvoboj izmedju njega I Eteokla.U tom dvoboju su,medjutim,obojica
poginuli.Njihov ujak Kreont je preuzeo komandu nad vojskom I uspio da odbije
napadace.Teba je odbranjena,Kreont je postao novi vladar.On nije dozvolio da se
pokopaju mrtvi napadaci-dakle,ni Polinik,Antigonin brat.

Izdavanjem zapovjesti da Polinik ostane
nesahranjen,Kreont slijedi atinski zakon koji ne dozvoljava pokop neprijatelja
drzave,zatim onih koji skrnave hramove ili kradu zrtvene darove iz njih.Porodica
preminulog ima obavezu prema njemu:mrtvi moraju da budu sahranjeni,makar I
simbolicno,kako to I Antigona cini,pokrivanjem tijela tankim slojem
zemlje.Mrtvi pripadaju podzemnom svijetu I bogovima koji onde vladaju,a da bi
se dusa umrlog smirila u svijetu mrtvih,sahrana je neophodna.Dusa nasahranjenog
ne moze da dodje do Hada,carstva mrtvih,nego luta unaokolo kao avet.Otuda je
moguce da se gnjev takve duse usmjeri prema onima koji nisu izvrsili svoju
obavezu,pa zabrana sahranjivanja ima gore posljedice za onoga ko sahranu
sprjecava nego za onoga kome je uskracena.Tu obavezu mora da izvrsi porodica
preminulog.

Tu pocinje "Antigona".



Antigona je ,sahranivsi mrtvog
brata,izvrsila svoju duznost,ali je istovremeno prekrsila Kreontovu zapovijest
I zato biva kaznjena.Kreont je,stiteci interese drzave,povrijedio interese
porodice.Na kraju drame vidimo kako njegova porodica propada:Hemon I Euridika
se ubijaju,a Kreontu ostaje jos samo da prizeljkuje vlastitu smrt.

Prije nego sto se razmotre moguca
tumacenja Sofoklove tragedije,mora se kao pogresno odbaciti misljenje da je
Kreont surovi tiranin I potpuno u zabludi,a Antigona hrabra junakinja I
apsolutno u pravu.Oboje letimisu svoje ponasanje pravom:Kreont pozivajuci se na
zakon,a Antigona na religiozni obicaj,na obicajno pravo.Posto je pravo u sukobu
sa samim sobom,to je vec dovoljna osnova za gradnju dramskog sukoba;ovaj
se,medjutim,zaostrava do tragickog licnim motivacijama strana koje su se u
njemu nasle.

Svoju zagonetnost I privlacnost ,kao I
nemogucnost da se jasno odgovori na pitanje koje je
postavila,"Antigona"duguje receptu izmedju mita I njegove
dvosmislenosti,u kojoj je moguce da I Kreont I Antigona budu ili ne budu u
pravu.






KOMPOZICIJA DRAME "ANTIGONA"

PROLOG- uvodni govor, na sceni su Antigina i Ismena,
njena sestra, koje razgovaraju o naredbi kralja Kreonta, koji je zabranio
da sahrane brata Polinika

PRVA EPISODIJA- Kreont govori o svojoj odluci, dolazi strazar i
donosi vijest o pepelu posutom po Polinikovom tijelu; hor pjeva o covjeku i
njegovim mocima, te snazi da opstane u prirodi;

DRUGA EPISODIJA- strazar dovodi Antigonu, pa ona sa Kreontom vodi
dijalog, dovode i Ismenu, koja zeli da podijeli krivicu sa sestrom, ali to
Antigona odbija;

TRECA EPISODIJA- nastupa hor, Kreont razgovara sa sinom Hemonom,
koji ga odvraca od kazne;

CETVRTA EPISODIJA- Antigona se oprasta od zivota, svjetlosti, odlazi
u vijecni mrak i zali sto ni zena ni majka nije bila;

PETA EPISODIJA- dijalog Kreonta i Tiresija, proroka koji mu
savjetuje da odustane od kazne; Kreont osjeca savjest, te naraduje da se
Antigona oslobodi, ali odlucio je kasno;

EKSODA- glasnik javlja da se Antigona objesila, a i da se
Hemon nasavsi je probada macem, a onda se i njegova majka, Kreontova zena,
kraljica, srusena tugom, ubija.

HOR pjeva 'ulaznu pjesmu' koja se dijeli na strofe i antistrofe (okret na
drugu stranu). Episodije su danasnji cinovi. Pjesme hora kroz dramu su 'stajace
pjesme'.Eksoda je na kraju, a zatim ide 'izlazna pjesma'.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 1:51 pm

KROZ LEGENDU


Biti Antigona znaci biti hrabra i odlucna licnost. Znala je da se suocava sa
smrcu, tamom podzemlja, a nisu je zaustavili ljudski stvoreni zakoni i naredbe.
Odlucila je, iako svjesna krivice koju ce ispastati, da postuje Bozije odredbe
i pustila da je vodi ljubav sestre prema bratu.


Sinoc dok me magla vodila u praproslost, njena ispovijest u tamnoj jami glasila
je otprilike ovako: "O gresko moja, zar si greska? Zar ja da prihvatim da
mi brata rastrgnu zvijeri, da mu tijelo raznesu ptice? O sudbino, zasto si me
takva izabrala? Zar bi ti svog brata dala raznosacima sjemena, da li bi mogla
zivjeti poslije? O zivote moj kratki, vise svjetla ne vidjela, vise zore ne
docekala. Da je Sfinga moje patnje znala, pitanja bi o meni postavljala.
Hemone, tebi zena nisam bila; tebi, nerodeno dijete, majka nisam bila. Bogovi
vas sam moralni zakon postovala, probala sam mrtvo tijelo pepelom posuti i Vama
ga predati, ljudska rijec me kazni. A sad primite i mene, novog stanovnika
podzemlja." Antigonino stradanje shvatam kao neku svetinju, olicenje
njeznosti i pozrtvovanosti. Izdigla se iznad svih, jer: "Necu
stradati,a plemenita da me ne zadesi
smrt." U zivotu treba imati cilj,nastojati zivjeti u skladu sa sobom.
Divno je osjetiti ljubav i treba je uzvratiti, jer kada sebe cijelog ulozimo i
damo, tek tada mozemo biti cijeli. Citajuci ovo djelo i "uvlaceci" se
u svaki stih, postala sam bogatija za jedno saznanje. Mislim da sam, ponekad,
Antigona. Mozda smo svi mi. Svoju licnost najvise otkrivam u teskim situacijama
i tada uvidjam sta sve mogu uciniti. Kada istinski volim, posvetim se u
potpunosti bez rezerve. Bez sumnje da bih mogla biti povrijedena i
porazena, jer mnogi Kreonti zagorcavaju zivot. Tada saznajem da , inace, nisam
ni svjesna koliko sam jaka i koliko mogu podnijeti. I tada nastojim da se
uspravim, visoko poletim i prkosno kazem:"Za ljubav, ne za mrznju ja sam
rodena." Dok talasi udaraju, treba ostati nerazrusiv greben, dici se
iznad vremena, kao Antigona. Kao mi.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 1:52 pm

Antigona je kći tebanskoga kralja Edipa. Prema starogrčkoj
legendi prokletstvo se prenosi u kraljevskoj obitelji na nekoliko koljena.
Tebanski kralj Laj biva ubijen rukom svoga sina Edipa, ženi se svojom majkom
Jokastom. Kad sazna istinu o tome, Edip se osljepljuje a njegova majka objesi.
Njihova djeca su Polinik, Eteoklo, Ismena i Antigona. Ova je tragedija
izvorište za Sofoklovo djelo Antigona.





Nakon
Edipove smrti a u borbi za vlast Eteoklo i Polinik se poubijaju i njihov ujak
Kreont dolazi na Tebansko prijestolje. Naređuje da se Eteoklo pokopa sa svim
počastima, a prijetnjom smrti zabranjuje pokop Polinika proglašavajući ga
izdajicom domovine. Polinik biva ostavljen na uzvisini da se njegovim tijelom
hrane životinje. Njihove sestre ovo dvojako promatraju: Ismena se pokorava, a
Antigona vođena sestrinskom ljubavlju nepodijeljenom među braćom, zovom
svijesti i religijskog određenja suprotstavlja se odluci. Pokušavajući pokopati
brata biva uhvaćena i Kreont naređuje da se Antigona živa pokopa u kraljevsku
grobnicu. Kreontov sin Hemon, Antigonin zaručnik, pokušava ju spasiti, no
dolazi prekasno i nalazi ju mrtvu. Hemon u očaju izvrši samoubojstvo, njegova
majka i Kreontova žena uništena sinovom smrću i sama se ubija. Na kraju
tragedije Kreont ostaje sam pobijeđen vlastitom okrutnošću i surovošću.





Antigona
je tragičan lik: plemenita, na strani savijesti i humanosti, suprotstavlja se
vlasti. Ona nosi u sebi tragičnu krivnju: kriva je pred vlašću, ali pred sobom
je čiste savjesti. Neminovan je tragičan završetak. To su tri elementa
tragedije prema Aristotelovoj poetici drame.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 1:53 pm

. Likovi


Antigona,
Kreont, Hemon, stražar, zborovođa, Euridika, Tiresija, Ismena





Antigona: hrabra, žrtvovala je
svoj život za brata, odlučna, pravedna, nepokolebljiva


Ismena: želi pomoći Antigoni, ali
ju je strah, razumna je i želi podnijeti dio Antigonine krivice


Kreont: nepravedan, nemilostiv
prema Antigoni, na kraju ostaje sam zbog svoje nepravde


Euridika: ubija se zbog smrti
sinove


Hemon: voli Antigonu, moli oca za
njezinu milost i ubija se zbog Antigone





3. Vrijeme radnje:


doba
Kreontove vladavine 5 stoljeće





4. Mjesto radnje:


Teba, pred
dvorom





5. Tema:


život na dvoru poslije smrti Eteokla i
Polimikla





6. Motiv:


sukob zakona i
individualnih shvačanja





7. Komopozicija:


uvod


zaplet


kulminacija


peripetija


rasplet





8. Moje mišljenje o djelu:


djelo
mi se sviđa jer je na kraju ipak pravda pobijedila





9. Najtužniji događaj:


glasnik
donosi tužnu vijest “E Hemon pogibe sam rukom proli krv, sam svojom, očev
rasrdi ga postupak!”





10. Najljepši događaj odnosno
najzanimljiviji događaj:


Kreont
želi umrijeti, ostaje sam svjestan svoje krivice. “Prvi uvjet sreće razborit je
um i bogove poštovat valja dušom svom, a život stvara preuzetu riječ, sudbina
će oboriti snagom velikom pa kad pretrpi zlo, osvijestit će se tad ma bio već i
star...”





OČAJAN ŽIVOT JE ZA
NJEGA NAJVEĆA KAZNA
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 1:54 pm

glavni sukob



nastaje kada
kralj Kreont zabranjuje pokop Polinika (jer je bio u vojsci koja je napadala
Tebu). Taj Kreontov zakon se suprotstavlja zakonu bogova (svaki mrtvac mora se
zakopati da bi mu duša spokojno počivala u miru) i zato Antigona ne želi
poslušati Kreonta, već pokopava Polinika i radi toga biva osuđena na smrt.
Tiresije upozorava Kreonta da promijeni smrtnu osudu, no Kreont prekasno stiže
Antigoni, koja se ubila kao i njegov sin. Nakon toga ubija se i njegova
supruga. Tragični junak je Antigona, jer se bori za moralna načela čovjekova u
sukobu između zakona i pojedinca, tragična krivnja leži na Kreontu koji se
suprotstavio svojom naredbom bogovima i radi toga biva oštro kažnjen (gubi sina
i suprugu), te ga izjeda krivnja
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 1:58 pm

Heraklova djeca


Euripid





Euripid – Rođen je 485. g. pr. Kr. na ostrvu Salomini.
Euripid je prvi put nastupio na areni dramatičara s 25 godina i posvetio se
dramskoj umjetnosti. U Euripidovim dramama radnjom ne upravljaju surovi ali
dobronamjerni bogovi, niti slobodna herojeva odluka, već neobrazloženi i često
okrutni postupci bogova. Euripid je realist – on je definitivno spustio poeziju
s neba na zemlju. Njemu je strano strahopoštovanje pred riječima proročišta i
tajanstvenim zakonima sudbine, on ne izbjegava da pomene drevna pitanja, ne
isključuje iz svoje poezije svakodnevno i obično. Euripid posvećuje više pažnje
sporednim zapletima i likovima. Osnovna crta Euripidova i njegove poezije je
subjektivnost pjesnika, dinamičnost i promjenjivost njegovoga raspoloženja.
Euripid je prvi uveo u komade intrigu i hor u radnji.


Za
života je postigao 4 pobjede, a pripisuju mu se 92 drame. I 408. g. napušta
domovinu i odlazi na dvor makedonskog kralja Arhelaja. Tamo je i umro 406. g.
pr. Kr.


Euripidova
djela su: Alhestida, Medeja, Hipolit, Heraklida, Ijor, Pribjeglice, Poludjeli
Herakle i dr.





Herakova djeca








Mjesto radnje: Atena


Lica:


Jolaj
– sinovac Heraklov


Demofont
– kralj Atenski


Alkmena
– mati Heraklova


Euristej


Koprej
– glasnik Euristejev


Zbor


Sluga
Hila – sina Heraklova


Makarija
– kći Heraklova


Glasnik








Grčka
tragedija Heraklova djeca govori nam o tragediji Makarije, kći Heraklove, tj.
njezinom žrtvovanju za svoju braću i sestre. Kako bi se gatalkinjo predviđanje
ostvarilo da Demafont pobijedi Euristija tj. Kopreja.





Najtužniji događaj: Kada Makarija
odluči da se žrtvuje da kralj atenski pobjedi Kopreja, tj. žrtvuje se radi
svoje braće i sestara.





Najzanimljiviji događaj: Odluka
Demafonta da li da Jolaja i Heraklovu djecu prepusti Kopreju ili će ih
zaštititi od Kopreja.





Najljepši događaj: Demafont
pobjeđuje u ratu protiv Kopreja
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 1:59 pm

Eshil





Okovani Prometej














1. TEZA: Bilješka o piscu











Kao za većinu antičkih pisaca
nemamo mnogo biografskih podataka. Rodio se 525. god. prije n.e. u Eleusini.
Potjecao je iz zemljoposjedničkog roda. Bio je svjedok svrgnuća tiramide u
Ateni, uspostavljanja demokratskog uređenja i uspješne borbe protiv
intervencije aristokratskih država. Bio je, kako ga neki nazivaju "otac
tragedije". Iz njegovih pjesama vidi se da je bio pristaša demokratske
države, iako je pripadao konzervativnoj grupaciji u samoj demokraciji. Ta je
grupica imala znatnu ulogu u Ateni u prvim desetljećima. Eshil je sudjelovao u
borbi protiv perzjanaca i to na bitki na Maratonu, kod Salamine i Plateje.
Eshilove političke simpatije očituju se u njegovim djelima. Engels ga je opisao
kao jasno izraženog tendencioznog pjesnika. Nastali su golemi nesporazumi i
svađe između Eshila i naroda. Uzroci tih nesporazuma nisu poznati. Zbog tih
nesporazuma morao je provesti posljedne godine života na siciliji izvan
domovine. Znao je i prije odlaziti tamo i prikzivati svoje drame. U Sicilskom
gradu Geli Eshil je umro 456. god. prije n.e.









2. TEZA: Sadržaj











"Nebo i zemlja bijahu
stvoreni" tim riječima Eshil započinje svoje djelo. Zemlja je vrvila
životinjama ali nije postojao jedan duh koji bi vladao zemljom u svoju korist.
Za takvo stvorenje mudri Prometej sin Japetov uzme ilovaču, nakvasi je vodom i
stane ju mjesiti. Iz te smjese nastane lik po vanjskom izgledu jednak bogovima
ali bez duše. Da bi stvorio dušu uzme iz životinja sva dobra i zla svojstva i
zatvori ih u grudi čovjeka. Božica Atena mu je pomogla u tome što je tom liku
udahnula duh ( božanski dah ). Tako su nastali ljudi koji su mogli gledati,
slušati ali nisu mogli vidjeti niti čuti. Sve što su radili bilo je bez
smišljene osnove. Živjeli su pod zemljom u mračnim pećinama. Tada ih je
Prometej počeo podučavati kako će vidjeti, čuti, uptrebljavati životinje,
ploviti morem, hraniti se, lječiti se,... Ukratko uputio ih je u sve životne
potrebe.



Na nebu je sa svojom obitelji
vladao Zeus. On je pokorio svog oca Krona i Titane ( stari bogovski rod ).
Prometej je bio tog Titanskog roda.



Bogovi su počeli od ljudi
tražiti da ih časte uz uzvrat njihove zaštite. U Mekoni organizirali su susret
bogova i smrtnika. Tamo su se utvrdila prava i dužnosti ljudi. Prometej je
zastupao ljudski narod kako ga bogovi nebi previše iskorištavali. On sa svojom
lukavljušću želi prevariti bogove. Bogovi su imali izabrati što žele od jednog
bika. Prometej je ubio tog bika i od njega je stvorio dva kupa. U manjem kupu
bijaše svo meso, mišići, mozak, utroba,... ukratko sve korisno, a u drugom
većem kupu bijahu kosti i salo. Zeus je reko da je ta podjela nepravedna.
Prometej mu je predložio da izabere koji od dva kupa želi. Zeus se odluči za
veći kup i odgrne ga. Strašno se razljuti na Prometeja kad je pred sobom našao
samo salo i kosti. Za uzvrat Zeus je ljudima uskratio posljedni dar za savršen
život tj. vatru. No Japetov sin je i za to našao rješenje. Pomoću užarene
tinjajuće trešćice na zemlji je stvorio prvi plamen od kojeg su ljudi dobili
ogromnu korist. Za uzvrat Zeus je stvorio novo zlo. Naredio je Hefestu bogu
vatre i umjetnosti da napravi varljivi lik lijepe djevojke. Sama Atena iz
zavisti prema Prometeju ogrne djevojku sa bjelom svjetlucavom haljinom a glavu
joj ovjenča svježim cvjećem i zlatnom vrpcom. Hermo joj podjeli dar govora a
Afrodita svaku dražesnost i milinu. Zeus je tako stvorio to ljupko zlo i dao mu
ime Pandora. Hermo odvede Pandoru na Zemlju i uputi je prema Epimeteju.
Prometej je uzalud opomenuo jadnog Epimeteja da se čuva bilo kakvog božjeg
dara. Epimetej je ugostio Pandoru. Do tada su ljudi na zemlji živjeli mirno,
slobodno i bez ikakve nevolje. Pandora je sa sobom nosila lonac pun nevolja i
ulaskom u kuću ga otvori. Tako je na Zemlju došlo zlo. U loncu je bila samo
jedna dobra stvar, a to je bila nada. Pandora nije dala nadi da izađe iz lonca,
nego ga poklopi prije njezinog izlaska. Pisac groznice i razne druge besčujne
ali vrlo mučne nevolje opisuje kao čete bez dara govora. Čak i smrt koja je
nekad sporo dolazila ubrzala je svoje korake. Sve krivice za taj čin Zeus je
predao Hefestu i njegovim slugama. Hefest je morao Prometeja lancima prikovati
na stjenu Kavkaza pred strahovitim ponorom. Hefest je tu naredbu izvršio. Jadan
Prometej nije smio zaspati niti kleknuti nego smo mukotrpno bezograničeno
stajati. Nezasitan Zeus mu pošalje još i orla koji bi mu svaki dan kljuvao
jetru. Pojedena jetra bi svaki dan na novo izrasla. Zeus je rekao da te patnje
trebaju trajati sve dok jedan zemljanin ne daruje svoj život smrti i tako
preuzme krivicu na sebe. Nakon nekoliko tisuća stoljeća naišao je tamo Heraklo
u potrazi za zlatnim jabukama. Čim je to ugledao napnuo je luk, odapnuo
strijelu i skinuo orla sa Prometejevih koljena. Zatim mu je skinuo okove i
poveo oslobođenog Prometeje sa sobom. Kako bi ispunio Zeusovu volju Heraklo mu
namjesti zamjenika Kentaura Hirona koji je bio spreman umrijeti premda je bio
besmrtan. Kako nebi optuživali da je Zeus oslabio Prometj je morao nositi
željezni prsten s ukovanim komadićem kavkaške stjene. Tako je Zeus mogao
govoriti daj je još Prometej prikovan na Kavkaz.



























3. TEZA: Mišljenje o djelu











Eshil u svom djelu prikazuje
nastanak čovječanstva, ali taj nastanak nije znanstven nego vjerski. On opisuje
Prometeja kao tvoraca čovječanstva. Slikovito nas opisuje kao predmet od
ilovaće bez sposobnosti ikakvog razmišljanja. Sam razvoj uma ne prepuštaje
čovjeku nago ga opisuje poput jedne škole. U to vrijeme vjerovalo se u bogove i
zbog toga u svakom tadašnjem djelu sudbinu ljudi određuju bogovi, pa i u ovom.
Uz glavnu temu tj. nastajanje čovječanstva opisuje i poštenost i darežljivost
ljudi prema stvoritelju. Eshila opisuje nastajanje zla kao zavist i osveta
bogova. Tako on zamišlja nastajanje čovječanstva.



[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 2:01 pm

ESHIL

Okovani Prometej













1. BILJEŠKE O PISCU:





ESHIL








Eshil se rodio u Eleuzini blizu Atene oko
525. godine prije Krista, u uglednoj eupatridskoj obitelji. Već se kao mladić
ogledao u tragičkim natjecanjima. Prema Parskoj kronici prvi put je pobijedio u
dramskom natjecanju godine 484. pr. K. , a 472. god. pr. K. dobio je prvu
nagradu tetralogijom od koje je sačuvana samo drama Perzijanci. Tri puta
boravio je na Siciliji i na dvoru sirakuškog tiranina Hijerona prikazao je
dramu Etnjanke sastavljenu za proslavu grada Etne, koji je utemeljio Hijeron.
Umro je u Geli na Siciliji, gdje je i pokopan456. god. pr. K. Na njegov grob
hodočastili su poklonici njegove umjetnosti, a Atenjani ga osobiti počastiše
odredbom kojom se svakome dopušta da se može pojavljivati na tragičkim
natjecanjima s njegovim tragedijama.



U povijesti helenske književnosti najstariji
od tri velikana tragičkog pjesništva zauzima osobito mjesto. Eshil nije samo
običan promatrač povijesnih zbivanja kroz koja prolazi njegov narod u prvim
desetljećima petog



stoljeća pr. K. , nego je
aktivni sudionik u njima. Istakao se osobitom hrabrošću kao borac u presudnim
bitkama kod Maratona, Salamine i Plateje u kojima je njegov narod u borbi
protiv perzijskog osvajača obranio slobodu i nezavisnost. To je u Heladi
razdoblje narodnog oduševljenja i iskrenog domoljublja.



Kao stvaralački genij velike snage Eshil
otkriva kroz likove svojih tragedija povijesni sadržaj tog presudnog razdoblja.
On je pjesnik atenske demokracije, a grandiozni likovi njegovih drama
odgovaraju maratonsko-salamnijskoj herojskoj epohi. Unaprijedio je dramsku
umjetnost usavršivši dramsku tehniku. Uveo je u igru drugog glumca i time
pojačao dramski element tragedije proširujući dijalog na račun korskih pjesama.
O toj njegovoj novini s priznanjem govori i Aristotel u Poetici. Tako je od
prvobitno lirske kantate stvorio pravu dramu i postao ocem tragedije. Dotjerao
je sceneriju i opremu. Bio je učitelj kora i glumaca, sastavljao je melodije za
korske pjesme i plesne figure, a u početku kazališne tragedije bio je i glumac.
Od mlađek suvremenika Sofokla preuzeo je uvođenje trećeg glumca u igru.



Građu za tragedije uzima iz mitologije, tj.
Iz priča o bogovima i herojima. Tragedije raščlanjuju ljudsku sudbinu nad kojom
lebde sreća i nesreća. Tom oprekom upravlja mudro načelo božanske pravde koja
kroz trpnju upućuje ljude da se pokore vječnim zakonima. To Eshilovo naučavanje
ne može se shvatiti ako gledamo na pojedinačno djelo koje se odigrava pred
našim očima, već ga valja uklopitina mjesto koje mu u slijedu zbivanja pripada.
Postoji, naime, uzajamna odgovornost među naraštajima koji slijede jedan za
drugim jer i djeca okajavaju krivice otaca. No te krivice ne prelaze s
pokoljenja na pokoljenje tako da guraju u propast nevine, već i potomci
krivicama predaka pridružuju svoje krivice, koje postaju uzrokom njihovih
tragedija. Prema tome čovjek sam sebi stvara sudbinu. Božanska se osveta
pojavljuje tek kad je čovjek moralno okaljan. Eshilu se problem života ne
zaustavlja na pojedincu nego zahvaća obitelj, generacije i čak cijelu rasu.
Zato sudbinu junaka ili čitava roda najčešće prikazuje u tri tragedije. One
čine sadržajnu i idejnu cjelinu-organičku triologiju. Na nju se nadovezuje
satirska drama iz istog mitološkog kruga. Zamisao triologije dopušta pjesniku
da u grandioznom troptihu razvije niz zbivanja i u cjelini prikaže kako se od
krivice kroz patnju dolazi do spoznaje.



U rukopisnoj tradiciji navodi se 79 naslova
Eshilovih tragedija, a u Leksikonu Suda riječ je o 90 drama. Od tog bogatog
opusa sačuvano je sedam tragedija i mnogo fragmenata izgubljenih drama. U
novije vrijeme egipatski su papirusi iznijeli na vidjelo mnoge fragmente iz
različitih njegovih tragedija i satirskih drama. Najpoznatija Eshilova djela
su: Perzijanci, Sedmorica protiv Tebe, Pribjegarke, Agamnenon, Žrtva na grobu i
Eumenide.



Temeljna problematika, koju Eshil razvija u
prikazivanju ljudske osobnosti i patnje, sastoji se u točnom utvrđivanju odnosa
između krivnje i kazne, između božanske osvete i slobodne ljudske volje.
Pjesnik vjeruje u božanske sile i njihovu neograničenu moć, vjeruje u punu
zavisnost čovjeka o sudbini. Bogovi zadiru u život čovjeka i postaju osvetnici
za prijestupe. Odgovornost čovjeka dosta je umanjena jer ga u akciji sputava
nepobjediva sudbina. U triologiji autor analitički razglaba u cjelini kako se
od krivice kroz patnje dolazi do spoznaje. Duboko religiozan, Eshil nije mogao
u prilikama svoga vremena posve otkriti revolucionarnu problematiku, snažno
zacrtanu u Prometeju, ali njegov strogi pogled na život temelji se na iskrenom
i dubokom suosjećanju za ljudske patnje. To je poezija patničkog čovječanstva,
koje kroz svoje postupke i trpnje traži smisao i apsolutnu vrijednost.



[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 2:01 pm

2. KRATAK SADRŽAJ DIJELA:





Radnja se zbiva u brdskoj pustoši na kraju
svijeta, uz obale Okeana. Kraj je površno smješten u Skitiji. Osuđeni Prometej
hoda između Vlasti i Sile, Zeusovih vjernih slugu. Za njima ide Hefest s
lancima i teškim čekićem. Riječi koje Vlast upućuje Hefestu otkrivaju mjesto na
kojem će se obaviti mučenje, govore o nepokolebivoj Zeusovoj odluci i razlozima
koji su do nje doveli. Vlast ne može sakriti da se raduje Prometejevoj muci. On
mrzi saveznika ljudi i veseli se osveti. Hefest preko volje izvršava Zeusovu
zapovijed i iskreno sažaljeva prometeja. Vlast nadzire Hefestov posao, oštro
kori njegovo kolebanje i upozorava ga na propuste. Zadnji Hefestov udarac i
riječi kojima se Vlast izruguje pribijenom Prometeju prekinula je duga šutnja.
Hefest, Sila i Vlast odlaze.



Okovani Titan čuje pjevanje. To su glasovi
mladih djevojaka, Okeanida, kćeri Okeanovih. U morskim dubinama čule su
Hefestove udarce i došle su u krilatim kolima. Između Prometeja i zbora
Okeanida razvija se razgovor. Nježnom i prijateljskom sažaljenju Okeanida
odgovara Prometejev strašni očaj. Prijateljske riječi djevojaka otvaraju polako
zatvorenu dušu mučenika koji im se počinje povjeravati. Prvi osjećaj koji
dolazi do izražaja u Prometeju je teško povrijeđen njegov ponos. On žali zbog
kazne koja je nad njim izvršena. Dok Okeanide pokazuju strah pred Zeusovom
vlašću, Prometej izazvan imenom svoga neprijatelja izjavljuje da Zeusova
pobjeda nije konačna. Doći će dan kada će Zeus morati sa njim pregovarati.
Odgovarajući na pitanja Okeanida, Prometej govori o sebi i svojoj ulozi u borbi
protiv Titana. Doznajemo kakvu je uslugu učinio Zeusu i kako mu se oštro
suprotstavio iz ljubavi prema ljudskom rodu. Govori kako je on svjesno učinio
svoj čin premda je znao da će za to biti kažnjen. Prometej postaje žrtva koja
je primila na sebe užasnu patnju za spas i sreću ljudskog roda.



Dolazi Okean na konju sa krilima. On
nagovara Prometeja da se ponizi i pokori Zeusu i da će se sa tim završiti sve
njegove patnje. Sama pomisao na pomirenje sa Zeusom izaziva bijes u
Prometejevoj duši. Zeus se je pokazao u pravom svjetlu i od njega se ne može
očekivati ništa dobro. Okean je još više uzrujao Prometeja i zatim je otišao.



Poslije Okeanova odlaska zbor Okeanida
oplakuje zlosretan Prometejev usud. Tada dolazi prometejev monolog u kojem
govori na koje je sve načine pomogao ljudima. Ljudi su od njega naučili
graditeljstvo, diobu poslova prema godišnjem dobu, računanje, pripitomljavanje
životinja, brodogradnju i njegovanje bolesnika. Naučili su proricati budućnost
i pronalaziti i vaditi iz zemlja sve vrste metala. Zadivljene Prometejevim
riječima Okeanide uzvikuju na usta zborovođe da će se Titan osloboditi svojih
okova i eda će opet postati po moći jednak Zeusu.



Kod Prometeja dolazi Inahova kći Ija, još
jedna nevina žrtva Zeusove zle ćudi. Ona je i začetnica roda od kojega je
poslije više generacija morao poteći Prometejev spasilac. Čim je opazila na
stijeni pribitog Prometeja i Okeanide, počinje postavljati pitanja, ali je
obuzme neka potajna mora. Ona se pokušava oteti užasnoj opsesiji i moli smrt da
dokrajči njezine patnje. Na pitanje Okeanida, Ija pripovijeda kako je postala
plijenom Zeusova egoizma. Njoj se u snu ukazao Zeus mameći je u svoje mreže.
Ona je to povjerila ocu. On je upitao za savjet proročišta, ali su odanle
dolazili neshvatljivi i čudni odgovori. Na kraju je stigla okrutna zapovijed
koja je prisilila njezina oca da je otjera od kuće i prepusti na milost i
nemilosz Zeusu. Ija govori kako je pretvorena u kravu. Kad je Hermo na Zeusovu
zapovijed ubio Ijina čuvara, ljubomorna Zeusova žena Hera natjerala je na nju
obada koji ju svojim ubodima tjera u ludilo i goni po čitavom svijetu. Ijina je
tužna i ganutljiva priča oštra optužba Zeusa. Ija moli Prometeja da joj otkrije
sva njezina buduća lutanja i patnje. Prometej, naime, ima sposobnost da u
proročkojviziji vidi budućnost. Spremno udovoljava Ijinoj molbi i govori joj
sve što je čeka. Nabraja zemlje i narode i upozorava je na opasnosti. Ija
priželjkuje smrt, a Prometej je tješi govoreći joj o svojoj daleko strašnijoj
sudbini i u ljutini nagovješta Zeusov pad. Kad je Ija čula spominjati Zeusov
pad, živnula je i odmah pita za objašnjenje. Prometej joj u ogorčenju otkriva
tajnu, ali ne navodi ime žene koja će upropastiti Zeusovu vlast. Ime te žene je
jedino Prometejevo oružje. Zeus će nastojati saznati tajnu. Prometej, u
proročkoj viziji izlaže Iji, na njezino traženje, sva njezina lutanja i
završetak muka. Na ušću Nila naći će svoje smirenje. Tu će joj Zeus povratiti
razum, taknut će je rukom i od toga će dodira začeti plod i roditi sina Epafa.
Od njegova će roda peteći i njegov spasitelj. Obuzeta novim napadima delirija,
Ija nestaje. Okeanide pjevaju pune straha o jadnoj sudbini žena koje raspaljuju
ljubav bogova. Ogorčenje koje se skupilo u Prometejevoj duši potiče ga da iza
Ijina odlaska svečano izgovara otvorene prijetnje Zeusu.



Ovaj puta Zeus mora reagirati. Zeusov
izaslanik Hermo dolazi k Prometeju. On nastoji oštrim prijetnjama prisiliti
Titana da otkrije Zeusu svoju tajnu o pogubnom braku. Rađa se sukob uzrokovan
suprotnim osjećajima. Na jednoj strani Zeus pun samoga sebe i svoje vlasti i ne
može trpjeti buntovništvo, a na drugoj Prometejev duboko povrijeđeni ponos i
silno ogorčenje koje pojačava spoznaja da je kažnjen zato jer je činio dobro.
Zeus brani svoju ugroženu vlast, a Prometej trpi i svjestan je da mu predstoje
još gore muke. Iako je trenutačno po snazi slabiji, Prometej je moralno jači.
Plemeniti karakter i moć da vidi budućnost uzdižu ga nad Zeusa. Herm, es se
obraća Prometeju izazovnim i uvredljivim riječima. Prijetnjama nastoji iščupati
Prometejevu tajnu. Titan prihvaća dijalog i u sukobu mišljenja njihove se
riječi ukrštaju. Bijes raste na jednoj i na drugoj strani. Prometej odgovara
prezirom i postupa s Hermom kao s nezrelim dječakom i robom. Kad Hermo pokušava
pokolebati Prometeja, on ga ponovno odbija. Prometej se neće poniziti pred
Zeusom, neće prihvatiti ulogu molitelja ni roba. On želi sporazum u kojem će
raspravljati ravnopravno sa sebi ravnopravnim. Hermo objavljuje Prometeju
njegovu sudbinu. Zeus će snagom groma smrviti hridinu o koju je prikovan. Bacit
će ga u mračnu utrobu zemlje, ali će ga opet izvući na svijet. Zeusov će mu
orao kljuvati danju jetru i drob, a oni će mu u noći opet zarasti. Njegove muke
će završiti tek onda kad se jedan besmrtnik odrekne svoje besmrtnosti i pođe
dobrovoljno u Had kao Prometejev zamjenik.



Iz daljine dopire potmula grmljavina i munje
obasjavaju okovanog Titana. Hermes se obraća Okeanidama i savjetuje im da se
što prije povuku. No, iako su one pune straha, neće napustiti svoga prijatelja
u teškoj nevolji. Te nježne djevojke, koje su stalno nagovarale Premeteja na
pokornost, u odlučnom času nalaze u svojoj ljubavi i prijateljstvu snagu da se
suprotstave Zeusu i da podijele sudbinu sa Prometejem. Započinje užas. Nebom se
vuku tmasti oblaci, fijuču vjetrovi, sijevaju munje, praskaju gromovi i trese
se zemlja. Kidaju se hridine i u toj lomljavi čuju se posljednje riječi Titana
koji do zadnjeg časa promatra sve što se oko njega događa. Prometej nestaje u
bezdanu.



[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 2:02 pm

3. ANALIZA LIKOVA:





a)PROMETEJ - On je jedini od
bogova koji se toliko približio ljudima da mu je bilo lako pripisati i ljudske
osobine. Zato je i njegova patnja bliža ljudima i može ganuti. Napušten od
Zeusa, ljudski je rod bio osuđen na neznanje i bijedu. Prometej je ljudskom
rodu donio vatru, izvor obrta i blagostanja. Poučio je ljude u obrtu i tako im
osigurao sredstva za život. Njegovao je i ljudski umni razvoj i time otvorio
put prema napretku. Titan Prometej, predstavnik starijeg pokoljenja bogova,
učinio je sve to na vlastitu pogibao predviđajući oštru Zeusovu reakciju. Po
tome je Prometej, prema Eshilu, dobročinitelj i spasitelj koji sam sebe žrtvuje
da bi spasio one koje iskreno voli. Njegov čin ga izjednačuje sa idejom svih
religija koje su baš takav lik postavile pred svoje vjernike. Slobodoljubivi
Prometej, kojemu su i najstrašnije muke draže od ropstva, postao je
utjelovljenje razuma i borac protiv svake sile koja hoće zarobiti ljudski duh.
Postao je simbol borbe za oslobođenje i napredak čovječanstva. Zato je
prometejska misao uvijek aktualna.















b)ZEUS -











On je bio bog nad svim bogovima,
tj. imao je vlast nad svima. On nije mogao trpjeti da mu se netko
suprotstavlja. Vodio je svoj zakon vladanja. Mrzio je ljudsku populaciju i
želio je istrijebiti ljude i na njihovo mjesto staviti društvo koje bi on
napravio. Zeus je tiranin koji dolazi na vlast poslije revolucije i nastoji
učvrstiti apsolutističku vlast. Sve mora biti podređeno njegovim zakonima. On
je spreman vladati silom i terorom. Zato se njegova vlast oslanja na krvnika i
na mučenje. Tek kasnije, učeći se na vlastitim pogreškama, i Zeus je došao do
spoznaje da sila rađa silu i da može vladati nad drugima samo onaj koji je
sposoban biti gospodarom svojih strasti. Zeus je smatrao da je Prometej malo
previše prošao od njegovih zakona, jer se je suprotstavio Zeusu, i zato je bio
kažnjen sramotnom kaznom. Ipak, kada se je trebalo obračunati sa Prometejem,
Zeus nije došao osobno, već je poslao nekoga od svojih sluga. Zbog nekih
Zeusovih reakcija, mogli bi ga prozvati čak i kukavicom, a ne ga samo hvaliti.
Vlast mu zasigurno nije bila oduzeta samo iz jednoga jedinog razloga, a taj je
da su bogovi u Zeusovoj službi i ljudi u ono vrijeme vrijeme previše strahovali
od bogova i bojali su im se suprotstaviti. U knjizi doznajemo kako je Zeus tek
kasnije shvatio da ne radi dobro za dobrobit svega. To znači da je u njemu
ostalo i ono malo dobroga što je potaknulo njegov moralni preobražaj.






c)HEFEST, sin Zeusov - On je
jedan od dvojice Zeusovih sinova iz ovoga djela. Po mojem mišljenju njegov karakter
je mnogo bolji nego karakter Herma, drugog Zeusovog sina. Hefest nije okrutan.
Dokaz za to je njegovo sažaljevanje nad Prometejem prije nego ga je morao
prikovati. Da uza njega nije stajao Vlast, sluga Zeusov, Prometej možda nikada
ne bi bio prikovan. Hefest je vrlo osjećajna osoba, koja osjeća prema mnogim
osobama ljubav i sažaljenje. Njemu je bilo žao ljudi kada ih je njegov otac
Zeus htio istrijebiti. On bi možda bio i sasvim suprotnog karaktera od Zeusa,
da u njemu nije prevladao strah od oca. Bez ikakve sumnje možemo slobodno reći
da je Hefest u “Okovanom Prometeju” pozitivna osoba.






d)HERMO, sin Zeusov, glasnik -
On nije samo običan Zeusov glasnik, već je on i Zeusov sin koji strastveno
brani oca. Za njega je Prometej poguban sofist i revolucionar koji ugrožava
čitav Olimp. Zato se on i obraća Prometeju izazovnim i uvredljivim riječima,
što se je pokazalo da nije pravi način saznavanja tajne od Prometeja. Za
karakterizaciju Herma najbolje bi ga bilo usporediti sa Hefestom, također
Zeusovim sinom. Za razliku od Hefesta koji se sažalijeva nad Prometejem, ovaj
ne pokazuje niti malu dozu sažaljevanja nad njim. Dapače, on pokazuje vrlo
veliku okrutnost prema njemu i iskorištava svoj status na vrlo loš način. Herma
nije uopće bilo briga za ljude, a najveći razlog toga je veliki strah od Zeusa.
Hermovo razmišljanje zacijelo je bilo da ako bude vjerni i pokorni sluga
Zeusov, imati će vrlo veliki položaj i status i biti će mu vrlo ugodno u
životu. Takvo ponašanje može se nazvati kukavičkim. Hermo je jedan od
negativnih likova u ovom djelu.






e)IJA, kći Inahova -Vanjski opis
dočarava i unutrašnje razočaranje u njoj. Ona je sva poderana, čupava,
neuredna, a na glavi ima dva kravlja roga. Ona je još jedna nevina žrtva
Zeusove zle ćudi. Ona je začetnica roda od kojega je morao poteći Prometejev
spasilac. Ona je vrlo nježna i naivna i kao takva je žrtva Zeusovog egoizma.
Njezina sudbina vrlo je slična sa Prometejevom sudbinom, ali su im zato
karakteri uvelike različiti. Ija je došla u određenim trenucima čak i do stanja
iznemoglosti želeći se rastati od života na bilo kakav način. Prometej joj ipak
u tim trenucima vraća volju za život govoreći joj kako će doći i kraj te
tragične sudbine i početi će ljepši dio života. Ona će nesvjesno postati borac
protiv svoga neprijatelja, Zeusa, pomoću svojih potomaka koji će zapravo biti
Zeusova djeca. Tako će joj se napokon ostvariti želja da dobije bitku sa
Zeusom.






f)VLAST, sluga Zeusov - On je
još jedan od negativnih likova čiji je osnovni cilj služiti Zeusu i osigurati
si na taj način što bolji položaj. On se pojavljuje na početku tragedije gdje
podgovara Hefesta da prikuje Prometeja. Ondje se otkriva da pri trenutku kada
je Prometej bio okovan, nije mogao sakriti svoju okrutnu zluradost. Po
karakteristikama mogli bismo ga usporediti sa Hermom. On nema uopće svojega
mišljenja, , jer su sve misli što ih javno izrekne Zeus i njegove misli. On je
osoba bez autoriteta i bez ikakvog razmišljanja za njega možemo reći da je
njegov život podređen nekome drugom, što je, po mojem mišljenju, nešto najteže
što čovjek može doživjeti.






g)OKEAN, titan, bog mora - On je
bog koji se u razmišljanjima slaže sa Prometejem također drži do toga da ljudi
moraju imati barem nekakva prava. U tragediji Okean dolazi baš u nezgodnom
trenutku kao uslužan savjetnik da nagovara Prometeja da se ponizi i pokori
Zeusu. Kako je već navedeno, njegove misli i razmišljanja su gotovo ista kao i
Prometejeva, koji je njegov prijatelj, ali se kod Okeana osjeća puno više
osjećaja straha prema Zeusu nego kod Prometeja koji uopće nema tih strahova. U
ovom djelu on je pozitivan lik jer ima neka razmišljanja sukladna Prometejevim.
Za njega ne možemo reći da je negativan lik jer ipak svaka osoba ima pravo da
osjeća neke strahove prema nekom, ali ti strahovi ne bi smjeli prijeći u trajnu
podređenost toj osobi.






h)OKEANIDE, kćeri Okeanove, zbor
- U Okeanidama je Eshil umjetnički prikazao mlade i nježne djevojke pune
osjećaja. Njihova ljupkost i svježina pune su mladenačke naivnosti i draži. No
ljupkost Okeanida ima i loše strane. One smanjuju Prometejevu hrabrost i otpor
time što mu savjetuju pokornost. Uporno ističu da je svaki otpor uzaludan i da
je Zeus neumoljiv. Te naivne djevojke nisu svjesne da svojim postupkom postaju
štetne. Čini se kao da je pjesnik htio prikazati kako ženska nježnost može
katkada biti pogubna za mušku odrješitost. No kao kontrast Prometeju Okeanide
jače ističu neslomivu Prometejevu volju.









4. TEMA i OSNOVNA MISAO:





a)TEMA ove tragedije je okovanje
Prometeja i nagovještanje njegove osvete Zeusu






b)OSNOVNA MISAO: Eshil poručuje
čovječanstvu da pravda, za kojom ljudi uvijek teže, nije sila koja postoji
izvan ljudi i koja će odmah doći na njihov poziv. Ona je u samim ljudima koji
je mogu stvoriti i povećavati strpljivim učenjem najviše vrline - mudre umjetnosti.









5. JEZIK i STIL:






Struktura ove Eshilove tragedije vrlo je
jednostavna. Radnja je usredotočena na jednu situaciju ili događaj, ali taj
mora biti strašan, da potrese dušu čitaoca. U početku drame pjesnik stvara
atmosferu i opširno tumači činjenice, a završni prizori puni dramatike
nezadrživo idu prema raspletu, katastrofi. Likovi su vrlo jednostavni, dani u
nekoliko grubljih poteza, sugestivno i snažno. Istaknuto mjesto imaju zborske
pjesme. U njima pjesnik otkriva svoje duboke filozofske misli. On je stvaratelj
dramskog jezika i stila. Jezik mu je svečan i bogat originalnim i smionim
metaforama, a stil bujan i uzvišen. Toplom simpatijom prati svoje likove u
agoniji njihovih strasti. Hranjen iskustvom prošlosti i posve predan
sadašnjosti, Eshil je obnovio mit i stvorio likove izvanredne snage. Temeljna
problematika, koju Eshil razvija u prikazivanju ljudske sudbine i patnje,
sastoji se u točnom utvrđivanju odnosa između krivnje i kazne, između božanske
osvete i slobodne ljudske volje. Eshilov pogled na život temelji se na iskrenom
i dubokom suosjećanju za ljudske patnje. To je poezija patničkog čovječanstva,
koje kroz svoje postupke i trpnje traži smisao i apsolutnu vrijednost.



Stilska izražajna sredstva koja su
upotrebljavana su:



a)poredba:- ”…i stoga ćeš na ovoj stijeni da
ko stražar
bdiš”



“O jao, kakav li to čujem šum,
kao od ptica, i ljulja se zrak. ”







b)personifikacija:”…sa hrastom zbori krast i
jasan im je glas…”



c)epiteti:neumolna, čestit, čvrsto, silni, ,
promišljeni, brz, laganih, prikovan, draži






6. KOMPOZICIJA:





1. PROMETEJEVO OKIVANJE:Vlast,
Sila i Hefest vode Prometeja da ga prikuju uz stijene i da ga izoliraju od
svijeta. Hefest nema baš preveliku volju da prikuje nevinu žrtvu koja je
optužena pod kaznom da je pomagalan ljudima, ali ga ipak okuje.






2. DOLAZAK OKEANIDA:Okeanide
dolaze i govore Prometeju kako su one uz njega i kako će mu uvijek pomagati. Na
njihov upit zašto je okovan, dobile su već poznati odgovor da je razlog taj što
se Zeusu nije sviđalo njegovo pomaganje ljudima.






3. DOLAZAK OKEANA:Okean dolazi i
govori Prometeju da mu je on prijatelj i da će uvijek stati na njegovu stranu,
ali da bi ipak bilo pametno poslušati Zeusa i prikloniti se njegovim zakonima,
a uza sve to živjeti bez problema. Prometeju se Okeanovo razmišljanje uopće ne
sviđa.






4. DOLAZAK IJE:K prometeju
dolazi Ija, nesuđena Zeusova žena, koja je razočarana svojom sudbinom i traži
od Prometeja pomoć koju će dobiti u kazivanju svoje daljne sudbine. Prometej
joj je rekao da je njegovo oslobođenje u rukama njenih i Zeusovih nasljednika.






5. HERMO U PREPIRCI SA
PROMETEJEM:Po nagovoru Zeusa, k Prometeju dolazi Hermo, glasnik i sin Zeusov,
ne bi li doznao tajnu o Prometejevom oslobođenju. Prometej to nije nikako htio
odati i Hermo je otišao uz napomenu Prometeju da će doživjeti nesretan
završetak.






6. BEZDAN:Ostvarila se Hermova
procjena budućnosti. Počeo je užas:vihori, munje, gromovi; oblaci se vuku
nebom, zemlja se trese. I riječi su postale djelom. Stijene su se počele
urušavati. Bezdan proguta sve.






7. MOJE MIŠLJENJE O DJELU:





Kada sam u školskoj knjižnici
posudio knjigu “Okovani Prometej” da je pročitam kako bih o njoj napisao
referat, moje mišljenje je bilo da nisam mogao dobiti gore knjige od nekakvog
Eshila iz Grčke. Još odavno su poznate priče kako je svaka knjiga koju je
napisao grčki pjesnik jako dosadna i najbolje ju je ne pročitati. Uzeo sam
knjigu i počeo je čitati sa mukom. Ta muka nije bila u knjizi, već u meni, jer
su na mene utjecali svakakvi komentari osoba sa strane. Premda je ova knjiga
tragedija pisana u stihu, ipak nije teška za čitati.



Čitajući je malo duže možete se
nalako i uživiti u njoj. Nakon čitanja posljedice su bile suprotne mojim
razmišljanjima. Naime, ja sam mislio kako nakon čitanja neću znati baš ništa od
sadržaja. To se nije ostvarilo i razumio sam većinu sadržaja. Mislim da je ovo
djelo vrlo dobro, ali da se za referat ili lektiru ne bi trebalo čitati u
stihovima, već bi se trebao napraviti posebna knjiga sa istim sadržajem, ali
napisana u obliku proznoga teksta. Drama je inače dosta dobra, premda bih
uvijek rađe uzeo u ruke neki zanimljiv roman.












[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 2:03 pm

GRČKA TRAGEDIJA





Razvoj grčke tragedije





Tragedija je grčka riječ, dramska vrsta u stihovima
nastala u staroj Grčkoj čiji procvat pada u 5. stoljeću pr. Kr. Tragedija se
razvila iz ditiramba, leonske pjesme u čast boga Dioniza, i to, tako što se
korovođa u korskim pjesmama odvojio od kora i počeo nastupati kao samostalno
lice. Prema predaji začetnikom grčke tragedije smatra se Tespis, a
najznačajniji grčki tragičari su Eshil, Sofoklo i Euripid. Sadržaji grčkih
tragedija redovito su uzimani iz mita. Predstave koje su se prikazivale na
svetkovinama u čast boga Dioniza, izvodili su posebno obučeni glumci koji su
nosili maske, a muškarci su glumili i ženske uloge.


Dijalog se
recitirao u korske pjesme koje su se pjevale uz ples i glazbenu pratnju koju je
komponirao sam autor.


Protagonist
tragedije je tragični junak u neizgladivom sukobu s drugim karakterima ili sa
svojom okolinom, ponajčešće zbog svoje plemenitosti ili visokih ideala koje
zastupa. U svom djelovanju tragični je junak dosljedan i nepokolebljiv, a cijena
njegove doslijednosti je ono što čovjek najviše može dati – svoj život.


Tragedije su
pisane uzvišenim stilom koji se odlikuje pomno izabranim riječima, izrazito
svečanim i dostojanstvenim govorom.





Svrha tragedije





Aristotel (filozof i teoretičar
tragedije) smatra da je svrha tragedije izazvati strah i sažaljenje kod
gledatelja te na taj način pročistiti njihove osječaje. To pročišćenje osjećaja
on naziva katarzom.








Dijelovi grčke tragedije su:





prolog
– dio koji prethodi ulasku kora u orkestru, a sastoji se od monologa i dijaloga


parod
– pristupna pjesma koju kor pjeva ulazeči u orkestru


epizodij
– sve što glumac govori ili čini između dviju korskih pjesama


stasim
– stajaća pjesma kora


eksod
– završni dio tragedije u kojemu kor i glumci napuštaju orkestru





Najznačajniji grčki tragičari –
uvod





Likovi
ponikli u svijetu grčkog mita pretvorili su se u besmrtne teme i simbole
umjetnosti. Žive kako u najpoznatijim svijetskim galerijama i muzejima, tako i
u svakodnevnici suvremenog čovjeka. Od starog vijeka do modernih vremena
nadahnjuju na stvaranje književnih, likovnih i glazbenih djela. U velikoj mjeri
zahvaljujući dramama najvećih antičkih tragičara – Eshila, Sofokla i Euripida –
tvorcima grčke tragedije u njezinoj klasičnoj formi. Ova tri autora obilježila
su i stvorila veliko doba grčkog kazališta, a samim time i kazališnu umjetnost
kao velik i originalan doprinos stare Grčke u europskoj i svjetskoj kulturi.


ESHIL – smatra se ocem tragedije,
rođen je 525. g. pr. Kr. u Eleuzini kod Atene, umro je 456. g. pr. Kr. u Geli
na dvoru sinakuškog tiranina Hijerona. Uveo je drugog glumca, usavršio
tragediju, povećavajući dinamiku i dramatiku, unatoč značajnoj i naglašenoj
ulozi korskih pjesama u radnji.


Eshil
je živio u burno doba velikih povijesnih zbivanja – grčko-perzijskih ratova i
stavaranja atenske demokracije. I sam je bio sudionikl čuvenih bitaka na
Maratonu, kod Salamine i Plateje. Među njegovih sedam sačuvanih tragedija uz Pribjegarke, Okovanog Prometeja, Sedmoricu
protiv Febe,
nalazi se i jedna spašena grčka trilogija – Orertija??.


SOFOKLO – (496. - 406. pr. Kr.) –
uvodi trečeg glumca i povečava broj koreta sa 12 na 15. U sofoklovo vrijeme
trilogije više nisu tematski povezane. Sofoklo je napisao 123 drame, a sačuvano
ih je 7. Očuvane su tragedije Antigona,
Kralj Edip, Edip na Kolonu, Elektra, Filoktet, Trakinjanke, Ajant
i velik
dio satirske drame Slijednici


EURIPID – (485. – 406. pr. Kr.) –
napisao je 90-ak tragedija, sačuvano ih je 17. To su: Alkestida, Medeja, Hipolit, Heraklova djeca, Mahniti Heraklo,
Andromaha, Ijon, Hekaba, Pribjegarke, Ifigenija na Turidi, Trojanke, Helena,
Elektra, Ifigenija na Aluidi, Bokke, Feničanke, Orest, Izez, Kiklop.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 2:04 pm

Sofoklo (Σοφοκλης; Kolofon, 492. p.n.e.
- Atena, 406. p.n.e.)
bio je starogrčki dramatičar. Jedan je od trojice velikih
grčkih tragičara, zajedno s Eshilom i Euripidom. Napisao je oko 130 drama, od čega 20
satirskih. Sačuvano je sedam tragedija:


  • Antigona
  • Elektra
  • Kralj Edip
  • Trahinjanke
  • Ajant
  • Filoktet
  • Edip na Kolonu


Sačuvan je i odlomak satirske drame „Sljednici” („Tragači”, „Lovački psi”)
koji je 1911.
pronađen na jednom egipatskom
papirusu.

Život



Sofoklo je bio na prilično visokim državnim položajima. U ratu sa Samom bio
je član strateškog saveza zajedno s Periklom. Radio
je kao diplomat, političar i svećenik. Osnovao je zajednicu za Muze koja je okupljala
najslavnije umjetnike toga doba.

Epitaf mu glasi: "Krijem u ovom grobu Sofokla, koji je prvi mjesto
stekao tragičkom umjetnošću, najčasniji ukras.
"



Kao i Eshila, Aristofan ga
je portretirao u svojim „Žabama”, a također i Frinih u svojim
„Muzama”.

Plutarh
opisuje kako se Sofoklo prvi put natjecao i odmah odnio prvu nagradu, a Eshil je teško podnio
taj poraz. Stari izvori tvrde da Sofoklo nikad nije bio posljednji u natjecanju
te da je imao dvadesetak pobjeda (Eshil ih je imao 13, a Euripid 5, od
čega je jedna posmrtna). S „Filoktetom” je također dobio prvu nagradu, a
tragedija je značajna po tome što se junak pokušava ubiti na samoj pozornici,
što je za tadašnje poimanje tragedije bilo nečuveno.



Dramske inovacije



Sofoklo u tragediju uvodi trećeg glumca i pojačava dramsku radnju. Povećava
kor s 12 na 15 osoba, ali mu smanjuje utjecaj. Njegov kor ne utječe na radnju,
on je samo pasivni promatrač koji sa zanimanjem prati radnju, a u svom se sudu
ne uzdiže nad običnim ljudima. Sofoklo je prvi tragičar koji je uveo junakinje
u svoje tragedije.

Njegovi likovi nisu više bogovi i idealizirana bića kao kod prijašnjih
pisaca, nego su to stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini. Iz svih
njegovih tragedija
izvire duboka humanost i visoki moralni principi koji upravljaju postupcima
likova. Radnju pokreće slobodna ljudska volja. Sofoklovi su likovi psihološki
produbljeniji od likova njegova prethodnika Eshila.

Kaže se da je Sofoklo jednom rekao: "Ja prikazujem ljude kakvi bi
trebali biti, a Euripid
kakvi jesu."




Karakteristike ]



Sofoklovo se shvaćanje života temelji na religiji i mitovima. Bitno je
poštovanje bogova molitvom i žrtvama te izvršavanje njihovih
naredbi. Njegovu religioznost odlikuje moralna strogost koja se zasniva na
pokoravanju i poštovanju božanskih autoriteta, čija je volja apsolutna i
određuju što je pravedno i moralno. Čovjekova samostalnost, nezavisnost i vlastito
mišljenje podložni su božanskoj volji i zakonima. Čovjekovim životom upravlja
iracionalna, tajanstvena sila te potpuna moć bogova, on ne može utjecati na
svoju sudbinu i buniti se protiv nje:

"Ne želi ništa više jer dosuđenoj

Sudbini smrtnik umaknuti ne može." („Antigona”)

Čovjek mora podnositi sve što mu dosude bogovi. Tako i Edip pada kao žrtva
proročanstva, volje bogova i zle sudbine.



Tematiku je preuzimao iz mitova i Homerovih djela. Za razliku od Eshila, bogovi nisu u
središtu dramske radnje. Osnovu tragične radnje kod Sofokla čini slobodna
ljudska volja, a radnja se pokreće aktivnošću samih protagonista. Oni su
odlučni i do kraja slijede svoje ideale. Njegovi su tragični junaci
idealizirani. Njihove karaktere naglašava i uvođenjem junaka sa suprotnim karakternim
crtama od protagonista, primjerice, suprotnost hrabroj i odlučnoj Antigoni jest
plašljiva Izmena.



Zanimljivosti
i anegdote ]







  • Kao i mnoga druga grčka
    imena, Sofoklovo također ima značenje. To je složenica od σοφός (sophos)
    = "mudar" κλέος (kleos) = "slava". Ime mu tako
    dobiva značenje "slavan po mudrosti".





  • U braku s Nikostratom imao
    je sina Ijofona koji je bio ljubomoran na druge sinove, posebice na to [to
    je Sofoklo najvi[e volio unuka drugog sina. Ijofont je tako podigao tužbu
    protiv svoga oca optužujući ga za staračku slaboumknost te je tražio da ga
    se stavi pod tutorstvo. Sofoklo je pred sucima pročitao dio svoje drame
    koju je upravo stvarao, a suci su ga potom oslobodili, jer čovjek koji
    može tako lijepo pisati, ne može biti senilan.





  • O njegovoj smrti kolaju
    brojne anegdote. Jedna kaže da se zagušio jedući bobicu nezrela grožđa.
    Druga pak kaže da je umro od radosti kad je čuo za pobjedu u kazalištu.
    Treća govori da je recitirao dugačku rečenicu iz „Antigone”
    koja nije imala stanku za disanje te je na posljetku izdahnuo.





  • Postoji priča koja govori o
    Sofoklovu pokopu. Njegova je obiteljska grobnica bila na putu prema
    atičkoj tvrđavi Dekeleji koju su u to vrijeme zaposjeli Spartanci. Noć
    nakon što je Sofoklo umro, vojskovođi Lisandru, njihovu zapovjedniku,
    ukazao se duh boga Dioniza koji mu je rekao da dopusti povorci da ukopa
    čovjeka koji je upravo umro. Lisandar nije mario za taj san, no on se opet
    ponovio iduće noći. Tada se Lisandar raspitao o tome tko je umro i, pošto
    je saznao da je to Sofoklo, dopustio je povorci da prođe. No, ta priča
    nema vjerodostojne kronološke temelje.





  • U početku je i sam Sofoklo
    glumio u tragedijama, ali priča kaže da je morao prestati zbog slaba glasa
    te se tako odvojilo njegovo pjesničko umijeće od glumačkog.




Citati]




  • Tko nije ništa pretrpio,
    ne smije me savjetovati.

  • Laž nikad ne doživi
    starost.

  • Radije bih časno pao
    nego pobijedio varajući.

  • Za pravedan će cilj
    slabiji pobijediti jačega.

  • Kratka izreka obično
    sadrži mnogo mudrosti.

  • Darovi neprijatelja nisu
    darovi i ne donose dobro.

  • Mnoge su stvari užasne,
    ali ništa nije užasnije od čovjeka.

  • Glupost je sestra zlobi.
  • Svatko može pogriješiti,
    ali će mudar popraviti učinjenu pogrešku. Ustrajanje u pogrešsci dovodi do
    svih zala.

  • Vrijeme sve otkriva.
  • Nitko ne voli one koji
    donose loše vijesti.

  • Najljepša stvar koju
    čovjek može učiniti jest biti drugome koristan.

  • Sinovi su majci sidra
    života.

  • Najveća je sreća onu
    koju nismo očekivali.

  • Oštre riječi ujedaju
    iako su iskrene.

  • Za nemogućim ne valja
    posezati.

  • Tvrdoglasvost je isto
    što i bezumlje.

[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   uto srp 17, 2007 2:05 pm

Elektra



Elektra (grč. Ἠλέκτρα, Êléktra) nije boginja svjetla. Izuzme
li se Agamemnonova
kći, u mitologiji su postojale dvije Elektre:


  • kći Titana Okeana i njegove
    žene Tetide.
    Udala se za boga
    prirodnih pojava na moru Taumanta. S njim je imala 4 kćeri: tri Harpije i Iridu.



  • kći Titana Atlanta i Okeanide Pleone. Sa Zeusom je imala sina Dardana i Jaziona te kći Harmoniju.
    Zeus ju je zajedno sa 6 sestara prenio na nebo i pretvorio je u Vlašiće (Plejade). Nakon pada Troje raspustila
    je kosu te luta nebom kao zvijezda repatica.


Elektra - Agamemnonova kći]



Elektra je Agamemnonova i Klitemnestrina kći, Orestova i Ifigenijina sestra.

Život



Elektra je bila odsutna iz Mikene kad se njezin otac, kralj Agamemnon
vratio iz Trojanskog rata i ubrzo biva ubijen od Egista, Klitemnestrina ljubavnika, i vlastite žene. Egist i
Klitemnestra ubili su i Kasandru, trojansku proročicu koju je Agamemnon doveo sa sobom kao ratni
plijen.










Osam godina kasnije, Orest dovodi Elektru u Mikenu iz Atene. Prema Eshilu, susreli su se
na očevu grobu gdje su se prepoznali i dogovorili osvetu. Osvetili su smrt
svoga oca tako da je Orest s prijateljem Piladom ubio i Klitemnestru i Egista.
Poslije toga Orest gubi razum jer ga progone Srde (Erinije ili Furije) kojima je
bila dužnost krvna osveta. Ipak, Srde nisu progonile Elektru. Orest se sklonio
u hram u Delfima. Premda mu je Apolon naložio da
osveti oca, bio je bespomoćan što se tiče posljedica tog događaja. Atena ga je dovela na Akropolu gdje
su bogovi držali
suđenje, a glasovi na posljetku bivaju izjednačeni budući da je Atena dala
posljednji glas za Oresta.

Euripid u
svome djelu Ifigenija u Tauridi priča drukčiju inačicu. Oresta su Srde
dovele do Tauride na Crnome moru gdje je njegova sestra Ifigenija bila držana (pripremala je žrtve Artemidi). Kad
su doveli Oresta i Pilada da budu žrtve, prepoznali su se te su pobjegli u
domovinu. Pilad je pomogao Orestu i Elektri da ubiju majku i njezina
ljubavnika. Egist i Klitemnestra dali su Elektru u brak jednome seljaku,
misleći da se tako neće osvetiti. No, seljak, Piladov imenjak, poštovao je
Elektru i nije je htio dirati. Na posljetku su se Pilad, Orestov prijatelj, i
Elektra zaljubili i vjenčali.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Sponsored content




PostajNaslov: Re: Grčke tragedije   Today at 7:34 pm

[Vrh] Go down
 
Grčke tragedije
Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh] 
Stranica 1 / 1.

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
hrvatskijezik :: 1 RAZRED :: 1 RAZRED-
Forum(o)Bir: