Grčke tragedije

Grčka
tragedija nastala je iz grčkog mita i zadržala ne samo njegovu tematiku nego i
njegov duh, univerzalnost, njegovu duboku usađenost u život grčkoga čovjeka.
Psihoanalitičar Jung kaže da je mit ono što je uvijek, ono što je svagdje, i
ono u što svi vjeruju. Antropolog Levi-Stros upozorava da je mit jedna vrsta
esencijalnog govora koji se govori iznad jezika. Mit s lakoćom čuva i
komunicira svoje vrijednosti bez obzira na to da li se prevodi, koliko se
prevodi, pa čak i kako se prevodi. Sve su ovo važne pretpostavke za nastanak
jednog dramskog tj. kazališno-književnog oblika da bude istovremeno univerzalan
i duboko usađen u život konkretne zajednice i da se zasniva na radnji koja nije
do kraja saopštiva i obuhvatljiva jezikom – ali grčki mit je imao i posebna
svojstva, veoma posebna duhu tragedije, koje nisu imale mitologije drugih
naroda. U čuvenoj Aristotelovoj definiciji tragedije jedan od dva bitnija pojma
je radnja: to je ono određenje koje s jedne strane odgovara kazalištu kao
formalnom okviru tragedije a s druge strane mitu kao njemom izvorištu kao priči
koja nije presudno zavisna od jezika. Za razliku junaka drugih mitologija junak
grčkog mita ne odlikuje se samo junaštvom, krupnim podvizima i djelima učinjenim
za dobro nego i drskošću, smjelošću da izaziva ustaljeni svemirski poredak i
sile koje su neusporedivo moćnije od njega i koje će na kraju smiriti. Takvog
junaka naslijedila je od grčkog mita grčka tragedija. On je obilježen
“tragičnom krivnjom” koja se tiče “slijepe” i “iracionalne” sudbine i ne može
se nikako svesti na pitanje dobra i zla. Prema tome se tragedija bitno
razlikuje od ostalih dramskih formi. Tragični junak strada zbog svoje
nesavladive težnje za samouzdizanjem i samopotvrđivanjem koju oblikuje prema
diktatu vlastitog unutrašnjeg moralnog principa ili hira, a pokušava ostvariti
u sukobu s okolinom, s ljudima i bogovima.


Nastanak
tragedije kao dovršene forme pripisuje se pjesniku Tespisu a njeni
najvrednosniji rezultati ostvareni su u dijelima Eshila, Sofokla i Euripida.
Mada su bili suvremenici ova tri pjesnika su u mnogo čemu razlikuju među sobom
ne samo individualno nego i kao povijesne pojave što svjedoči o izuzetnoj
vitalnosti grčkoga društva koje je u tom periodu definitivno prelazilo iz faze
rodovskog utjecaja u fazu gradske demokracije, najpotpunije ostvarene i
najbolje učvršćene u Ateni i njenoj gradskoj državi.

Okovani Prometej




Eshil








Okovani
Prometej nema pravu dramsku radnju mada je to jedna od Eshilovih kasnijih
tragedija koje svjedoče o primjetnom kretanju do dijaloško-horske poeme ka
drami. Ipak je radnja okovanog Prometeja oskudna, patetična više nego
dramatična, epski pravolinijska, bez dramskih zaokreta i preokreta, ubrzavanja
i usporavanja, iznenađenja. Okovani Prometej je samo jedan dio trilogije čija
su druga dva dijela izgubljena, no po svemu je jasno da ga nije pisala ruka
rasnog dramskog pisca. Ali usprkos tome što nije izrazito dramska, Eshilova
tragedija je veoma scenična. Bogat Eshilov pjesnički talenat izliva jednu
scensku simfoniju od oblika zvukova, boja koja puni scenu sublimiranom ljepotom
i intenzivnim a uzvišenim životom. Radnja njegove tragedije ne koristi dramske
“trikove”, kao što su njegovi likovi uglavnom ne poznaju dramski razvoj ali
njegovi dijalozi znaju biti nabijeni unutarnjom dramatikom. Eshil je pisac bez
izrazito dramskog talenta, ali sa izuzetno snažno razvijenom sviješću o
mogučnostima i konvencijama scene.


U
okovanom Prometeju Eshil je pokazao da mu je uistinu jasna ne samo sudbina
junaka nego i mehanizam vlasti u svim njegovim aspektima.


Eshil
ni najmanje nije bio pisac revolucionar, reformista, kritičar vlasti, što će
reći kritičar književnog poretka. On je nastojao u duhu svoga vremena da
nasljijđene bogove homerskog panteona, koji su se od ljudi razlikovali samo
snagom i moćima a ne i dobrim svojstvima i vrlinom, pročistiti da im pruži
etičko opravdanje i etički autoritet. Inače je bio tradicionalista, moralista,
vijernik za koga je religija bila društveno pitanje, norma ljudskoga života.


Okovani
Prometej prikazan je prvi put između 468. i 458. g. pr. Kr.





Tema: borba Prometeja s Divom


Mjesto radnje: Pusti kraj pored
morske obale


Glavni likovi: Prometej – hrabar, ne želi da izda svoj narod


Ija
– kćer Inahova, pretvorena u govedo, uplašena


Hefest
– sin Divov, kovač


Vlast
– sluga Divov


Sila
– sluga Divov


Ocean
– morski bog, Prometejev prijatelj


Hermo
– sin Divov, glasnik





Kratak sadržaj:

Prometej
je osuđen od Diva da bude prikovan za stijenu. Prikivanje obavlja Hefest koji
oklijeva zbog sažaljenja nad Prometejem, ali ga Vlast tjera da brže obavi svoju
dužnost. Prometej prkosi Divu a njegov prijatelj Ocean mu govori da ne prkosi
Divu jer ga još može više kazniti. Kod Prometeja dolazi Ija kćerka Inahova (u
koju se sam Zeus zaljubio a Hera ljubomorna ju pretvorila u junicu koja govori)
da joj Prometej kaže dokle će trajati njezini jadi. Prometej joj izlazi u
susret i govori joj za sve patnje koje ona mora još pretrpiti. Div šalje Hermu,
svoga glasnika, kod Prometeja da objasni proročanstvo koje govori o tome da će
Diva i njegovu vlast uništiti jedan od njegovih sinova. Div daje Prometeju
slobodu ako mu objasni to proročanstvo. Prometej odbija izaći u susret Divu i
time je izazvao kod Diva bijes te ga na kraju pomoću vjetrova i gromova baci u
bezdan

Okovani Prometej





Okovani Prometej je jedna od grčkih tragedija. Sastoji se
od pet činova. Lica u ovoj tragediji su:





Vlast – sluga Divov


Sila – sluga Divov


Hefest – sin Divov, kovač


Prometej – titan, sin Japetov


Okeanide – kćerke Oceana


Ija – kćerka Inahova


Hermo – sin divov – glasnik





Radnja se odvija 468-458 godine
pr. Kr.





Prvi čin





Vlast govori Hefestu da izvrši ono što je otac bog Div
naredio. Hefest izjavljuje da se boji boga, svog rođaka, ali ipak mora na
posao, jer poštuje očevu riječ.


Hefest se obraća Prometeju:


“Ja te moram tvrdim lancima
pribiti za pustu stijenu ah, prokleo bi ovaj mrski zanat, ali ipak moram uzeti
okove.” Hefest uze jednu ruku Prometeju i zakuje, zatim i drugu ruku. Nadalje
Vlast mu naređuje da mu ih čvrsto zakuje. Tada Prometej uzdiše i pita se da li
će osvanuti njegovim patnjama kraj.


Od
mora dolaze Okeanide i staju na stijenu gdje je prikovan Prometej. Okeanide
kažu da su čule jeku čekića koji Prometeja kuju na stijenu. Prometej kaže da je
Div kamenoga srca, ali bit će milostivan kada siđe s prijestolja.





Drugi čin








Horovođa pita Prometeja zašto je okovan i tako surovo i
sramno mučen. Prometej kaže da je Div htio cijeli rod iskorijeniti i novo pleme
stvoriti, a ja sam se tome protivio i vatru od bogova ukrao, i ljudima dao na
dar. Poslije toga Okeanide staju na stijenu i dolazi Ocean od mora na krilatom
konju. Ocean se sažali na Prometeja i pita ga da li mu može pomoći. Ocean mu
savjetuje da upozna samoga sebe i primi novi poredak i da njega prihvati za
svoga učitelja, i reče mu da zbog njegovog dugog jezika morala ga je stići
kazna. Ocean tješi Prometeja da će se Div smilovati i od muka ga spasiti.
Prometeja pokušava spasiti njegov brat te da sruši vladu divova, ali ga Div
dade ubiti.





Treći čin








Prometej brine o ljudima a horovođa mu kaže neka se ne
brine za ljude, nego za sebe da skine lance, kako bi mogao biti moćan kao Div.
Prometej veli da vještina nema snage protiv nužnosti. Horovođa ga pita:”Tko
upravlja kormanom nužnosti?” Prometej odgovara:”Tri sudije i uz njih sride pamtlije”.
Horovođa pita da li je Div od njih najmoćniji? Prometej mu na to odgovara da od
sudbine ni Div uteći ne može. Horovođa reče da je sudbina divu vječna vlast.
Prometej stalno misli kako će se osloboditi zla i gorkih okova. Poslije toga
dođe Ija s goveđim rogovima na glavi, pokidane robe i zamršene kose.





Četvrti čin








Ija se pita u kakvu je zemlju došla i kakav je narod, koga
na stijeni okovana vidi da ga vjetar bije. Prometej kaže da Iju Herin gnjev
progoni i teške pute silom putuje. I da Ija gleda vatrodavca – Prometeja. Ija
pita Prometeja zašto trpi tu kaznu. Prometej reče da je to Div odlučio a Hefest
rukom izvršio. Ija dalje govori kako je razne snove snila i kako se od tih
snova mučila i Div je otjera – protiv svoje volje. Tada mi se lik pretvori u
glavu s rogovima i svijetom putujem, tj. potucam se. Prometej veli da Ija mora
od Here muke premučiti. Ija se na to uplaši i reče:”O lele meni. Jao!”. Ija
reče da je bolje jednom umrijeti nego muke iz dana u dan mučiti. Prometej reče
Iji neka svoje mučno lutanje završi ovako: neka prođe vrata dvaju kopna. Tamo
žive tri sestre krilate, zmiokose ljudima dušmanke. To joj govori da zna biti
oprezna. Tu su i psi oštrokljuni divovi i neka ne ide k njima. Treba poći do
rijeke Etiop i Nil tamo je Ijin daleki stan, koji joj je posuđen. Ija govori da
je hvata ludilo, srce dršće a oči su mutne i u muci vatre. Tada bjesomučna
otrči u nedogled.





Peti čin








Prometej želi da Diva ocrni i da se smiluje na njega.
Njega nije strah jer mu smrt nije suđena. Prometej misli kako Div neće dugo
vladati bogovima. Tada dolazi Hermo u kričatoj obući i stane pred Prometeja i
Okeanide. Hermo govori Prometeju:”Kradivatri kaže da ga njegov otac poziva i da kaže kako će izgubiti vlast i da se bogovi
smjenjuju”. Hermo kaže Prometeju da mu godi ovakav položaj okovan za stijenu.
Prometej potvrdno odgovara da mu godi ovakav položaj da u njemu ugleda dušmane
pa i njega. Prometej reče da mrzi sve bogove što mu ovako vraćaju. Prometej
veli u svirepoj borbi sve se komeša, a u koštac se hvataju neba i more, sve na
mene pada da mi strah zada Div. Kako po nepravdi patim tada bezdan proguta sve.





Koncept








Prometej
je ukrao vatru bogovima, a oni su ga za to kažnjavali. Vatra je simbol topline,
sunca, ljubavi – a može biti opasna kao požar. Čovjek Prometej se sam bori
protiv sebe i sile, koja je jača od njega ali toj svojoj borbi neće da popusti
bogovima, nego radije pati okovan.

Okovani Prometej


Eshil








Eshil:


-
525.-456. g. pr. Kr.


-
grčki tragičar, tvorac grčke tragedije


-
napisao je oko 90 drama (70 tragedija i 20 satirskih
igara)


-
sačuvano samo 7 tragedija, najpoznatija “Okovani
Prometej”


-
uveo drugog glumca, smanjio ulogu kora, pojačao
značenje dijaloga – na taj način stvorio je iz lirske kantate prvu pravu grčku
dramu


-
svečan i uzvišen stil s obiljem metafora, duboko
saživljavanje sa sudbinom svojih junaka koji nisu obični ljudi, već
idealizirana bića s naglašenim dobrim ili zlim svojstvima, razmatanja o sudbini
čovjeka koji je samo igračka u rukama bogova.








Sadržaj:


Vlast zove
Hefesta da okuje Prometeja, po naredbi Zeusa (vrhovni grčki bog), jer je oteo
Hefestu vatru koju je dao ljudima na dar. Hefest ga mora prikovati na divlju
hrid, gdje nikada neće čuti ljudski glas, gdje će ga sunce pržiti za vijeke
vijekova. Razapet je jer je volio ljudski rod.


Prometej
je pomogao Zeusu da sruši stare bogove i dođe na vlast. Odbio je savjete Oceana
da se pokori vlasti, novom vladaru bogova. Prilazi mu zbor nimfa, Oceanida, da
ga utješe. Kaže nimfama da su ljudi pored svog vida slijepi, i gluhi pored
zdravog sluha. Sav ljudski život bio je mutan san, maglovit i bez reda, lud i
pobrkan. Čovjek nije znao za zidani stan, već je živio u pećinama.


Naučio
ga je izmjeni godišnjeg doba, dao je ljudima brojeve i slova, pamćenje (majku
svih znanja). Dao mu je plug, konja da bude čovjeku pomoć. Brodaru je dao
jedra.


Neliječene
ljude nosila je smrt (dao im je moć, znanje kako napraviti lijek).


Proročanstva
im je dao.





Saznavši
za prijetnju Prometejevu, Zeus šalje k njemu svog sina Herma i, prijeteći mu
još strašnijim mukama, zahtjeva da oda tajnu koja bi trebala biti uzrokom
Zeusove propasti.


Hermo
prijeti Prometeju – svaki dan dolaziti će orlušina i kljucat će Prometeju
utrobu (jetru) cijeli dan. Obnoviti će se utroba preko noći, a za novoga dana
doći će opet. Tek kad se nađe bog što će umjesto Prometeja otići u Had, u
Tartar rado, tada će Prometej biti spašen užasnih muka. Prometej ne odustaje i
govori da vječno je živ.


Hermo
odlazi. Počinje užas, vihori, munje, gromovi, oblaci se vuku nebom, zemlja se
trese. Oceanide kleknu. Prometej stradava pravedan (nepravda).

Sofoklo: “Antigona”





Sofoklo (496. – 406. st. pr. Kr.)


-
pisac tragedija rodom iz Atene


-
napisao je 123 dramska djela, od kojih je sačuvano u
cijelosti samo 7 tragedija (Ajant, Elektra, Kralj Edip, Antigona, Trahinjanke,
Filoktet, Edip na Kolonu), veći dio jedne satirske igre i niz fragmenata


-
nastavljajući na Eshilova dostignuća, on pojačava
dramsku radnju i ulogu dijaloga, uvodi trećeg glumca, smanjuje partije kora i
povećava broj njegovih članova na 15, piše prve anorganske ili sadržajno
nepovezane trilogije, te tako stvara uglavnom definitivnu formu grčke drame


-
junaci njegovih tragedija nisu više titanske ličnosti
kojima upravlja sudbina i volja bogova, već stvarni ljudi koji sami odlučuju o
svojoj sudbini, te svoju veličinu zahvaljuju jedino čvrstoći svoga značaja


-
Sofoklo je najveći i najsavršeniji antički tragičar,
radi harmonične kompozicije, jasno ocrtanih karaktera, visokih etničkih
principa i duboke humanosti koja izbija iz njegovih tragedija


-
Antigona je tragedija u kojoj je prikazan sukob između
zakona i pojedinca


-
likovi:


-
Antigona je kći tebanskoga kralja (glavni lik)


-
Kreont je Antigonin ujak koji nakon smrti Antigonine
braće Eteokla i Polinika (koji su bili na suprotnim stranama i koji su
nastradali u bratoubilačkom ratu), preuzima vlast u Tebi


-
Ismena – Antigonina sestra


-
H????? – Antigonin zaručnik, sin Kreontov


-
Tiresije – slijepi prorok


-
glavni sukob


-
nastaje kada
kralj Kreont zabranjuje pokop Polinika (jer je bio u vojsci koja je napadala
Tebu). Taj Kreontov zakon se suprotstavlja zakonu bogova (svaki mrtvac mora se
zakopati da bi mu duša spokojno počivala u miru) i zato Antigona ne želi
poslušati Kreonta, već pokopava Polinika i radi toga biva osuđena na smrt.
Tiresije upozorava Kreonta da promijeni smrtnu osudu, no Kreont prekasno stiže
Antigoni, koja se ubila kao i njegov sin. Nakon toga ubija se i njegova
supruga. Tragični junak je Antigona, jer se bori za moralna načela čovjekova u
sukobu između zakona i pojedinca, tragična krivnja leži na Kreontu koji se
suprotstavio svojom naredbom bogovima i radi toga biva oštro kažnjen (gubi sina
i suprugu), te ga izjeda krivnja

Blješke o piscu:

Čitavog svog života Sofoklo je i u ratu i u miru bio istaknuta ličnost javnog
života, bio je vojskovođa i diplomat, cjenjeni pjesnik, ljubimac cijele Atene.
Poslije smrti proslavljen je kao heroj. Sačuvano je samo sedam njegovih
tragedija. Većinu tih tragedija i danas izvode pozorišta širom svijeta.





Lica:

Antigona - kćer Edipova

Izmena - kćer Edipova

Kreont - njihov otac, kralj Lebanonski

Hemon - njegov sin





Tema:

Sukob zakona i individualnog svaćanja života





Mjesto
radnje:

Teba





Sadržaj:






I
čin

Antigona moli svoju sestru Izmenu da zajdno pokopaju svoga brata Polinika koji
bijaše zbog napada na grad i svog brata osuđen da se ne smije pokopati ni
oplakivati. No Antigona prepuna sržbe i ljuta zbog Izmene koja odbija njen prijedlog
jer se boji vlasti, po svaku cijenu želi ostvariti svoj cilj.






II
čin

Kreont sada kao novi kralj zaklinje se svome narodu da će mu biti vjeran te da
ga neće nikada iznevjeriti, ali u to stiže stražar koji jako uznemiren
priopćava vijest da je Antigonin brat odnosno Poliniko ipak zakopan. Ljutit
Kreont okrivljuje stražara da je primio mito i zapovjeda da nađe pravog krivca
ili će inače umrijeti strašnom smrću.






III
čin

Dolazi stražar vodeći Antigonu kao krivca. Ispričavši Kreontu kako je otkrio
Antigonu stražar odlazi, a Kreon vidno uzbuđen zapita Antigonu zašto je to
učinila iako je znala za zapovjed te posla jednog od svojih ljudi da dovedu
Izmenu te da i nju osude na smrt. Antigona započinje priču o slavi i ponosu
koje je osjetila pokapajući svog brata. U to dolazi Izmena koja želi zajedno s
Antigonom biti osuđena na smrt, ali je Antigona odgovara od tog nauma. Zbog
toga moli Kreonta da oslobodi Antigonu kao zaručnicu svog sina. No on to
odbija.












IV
čin

Kreontu dolazi njegov sin Hemon priopćavajući ocu da se bjegov narod ne slaže s
njegovom odlukom te ga moli daa oslobodi Antigonu. Kreon uvrijeđen okrivljuje
svog sina da je rob jedne žene te obećava da će Antigonu ubiti pred njegovim
očima, no Hemon iznenađen očevim ponašanjem odlazi pun sržbe u nadi da će
nekako osloboditi Antigonu. Kreont izgovara Antigoninu osudu. Naime ona će biti
živa zazidana u kulu svog doma.






V
čin

Antigona odlazi u smrt poput božice, osuđujući ljudsku nepravdu, ali i ponosna
zbog svog čina govori o svijim roditeljima i braći kojima će se uskoro
pridružiti.






VI
čin

Do Kreonta dolazi Tiresija, vrač koji priopćava da bogovi nisu primili njegovu
žrtvu zbbog Kreontova naloga da se Antigonin brat ne smije pokopati i da će
zbbog toga nna njegovu obitelj doći strašna nesreća. Kreont govori starcu da
laže i neće poništiti nalog i zbog toga ovaj na njega šalje kletvu. Sav uplašen
Kreont ipak popušta te u dogovoru sa svojim zborovođom obećava da će osloboditi
Antigonu i pokopati njenog brata, ali u najvećoj tajnosti.






VII
čin

Glasnik izgovara tušnu vijest o smrti Hemanovoj. U to dolazi Euridika te čuvši
vijest odlazi ne izgovaravši niti jednu riječ. Tada glasnik ispriča kako se
Hemon ubio. Naime, kada je Kreon zakopao Polinika, pošao je osloboditi
Antigonu. Došavši do kule ugleda Antigonu koja se ubila, tj. objesila, a kraj
nje je stajao Hemon. Želeći Hemena odgovoriti on nemilog čina Kreont biva
napadnut od svog sina. Ne ubivši svog oca Hemon ubija sebe te zajedno s
Antigonom odlazi u smrt. Zajedno s umrlim sinom Kreont dolazi na dvor gdje mu
priopćavaju da se Euridika ubila. Kreont odlari i sam želeći svoju smrt
proklinje svoj život i svoju sudbinu.





Karakterizacija
likova:


Antigona

Žena poput Antigone okarakterizirala je XX. stoljeće. Jaka, samouvjerena i
ponosna zbog svog čina učinila se poput nedodirljive božice. Zračila je i
unutrašnjom i vanjskom ljepotom. Ona je ostala kod svog nauma i ostvarila ga.

BILJEŠKA O PISCU:


SOFOKLO: (496. – 405. g. pr. Kr.)
Grčki tragičar.


Rođen
u Kolonu Hipiju kod Atene u bogatoj porodici. Bio je predstavnik Periklova
vremena. U tragičnoj umjetnosti bio mu je uzor, a i učitelj, Eshil. Kad je
Eshil umro, Sofoklo je postao ljubimac atenske publike. Dokaz tome je velik
broj pobjeda i neke službene časti kojima su ga njegovi sugrađani odlikovali.
Prvi put je prikazivao i ujedno odnio prvu nagradu god. 469. dakle, još vrlo
mlad. U svom je životu napisao oko 130 djela, a sačuvano je samo 7 tragedija:
Ajant, Elektra, Kralj Edip, Antigona, Trahinjanke, Filoktet i Edip na Kolonu.
Sofoklo je u svojim dramama posvetio mnogo više crtanju karaktera svojih likova
i nastojao im dati što više ljudskih osobina.


Sofoklo
je usavršio dramsku umjetnost pišući takve tragedije, koje svaka za se čini
umjetničku cijelinu. On je uveo mnoge novosti u tragedije. Zbog svega toga su
ga nazvali tragičnim Homerom.





KNJIŽEVNA VRSTA:


Tragedija od sedam činova u
dijalozima.





MJESTO I VRIJEME RADNJE:


Radnja se odvija u gradu Tebi za
vrijeme Kreontove vladavine, u 6. st. pr. Kr.





GLAVNI MOTIV:


Kreontova mržnja prema Polniku.





TEMA:


Tema ovog djela je tragična
sudbina djevojke Antigone koja je, prekršivši naredbu vladara Tebe Kreonta,
obredno pokopala svog voljenog brata.





KOMPOZICIJA:


Kompozicija “Antigone” počinje
uvodom, tzv. prologom u anapestičkoj stopi. Taj prolog je u ovoj tragediji u
obliku dijaloga. Nakon prologa slijedi parados ili paroda, tj. korska nastupna
pjesma (ona se na pozornici izvodi pjevanjem kora uz pratnju instrumenata).
Zatim po ustrojstvu slijede epizode tj. činovi koje sačinjavaju dijalozi. Nakon
činova slijede stasimone (stajaće pjesme) bez anapesta i troheja koje se po
tome razlikuju od paradosa. Zadnji dio kompozicije je eksodus ili eksod koji
dolazi nakon poslijednje stasimone i završni je dio svake tragedije, pa tako i
“Antigone”. Osnovno ustrojstvo kompozicije ove tragedije je da nakon svakog
čina dolazi stajaća pjesma koju pjeva zbor. “Antigona” se sastoji od sedam
činova i pet stajaćih pjesama.





FABULA:


Radnja ovog djela usko je vezana
s dramom “Kralj Edip”. U njemu se (između ostalog) opisuje sukob Edipovih
sinova. Naime, jedan od njih, zvan Polnik, odlazi iz Tebe jer mu njegov brat
Eteoklo nakon godinu dana vladavine ne prepušta vlat po dogovoru. Ovaj se vraća
nakon nekog vremena sa namjerom da pokori Tebu. Uskoro dolazi do sukoba same
braće koji u isti trenutak, jedan drugome, probadaju mač u tijelo, te obojica
umiru. Vlast dobiva brat Edipove žene Kreont, koji naređuje da se Eteoklovo
tijelo dostojno pokopa, a Polnikovo tijelo zbog njegove izdaje ostavi bez
dostojnog pokopa. Tada počinje radnja same “Antigone” u kojoj istoimena
djevojka, Edipova kćer, govori svojoj sestri Izmeni da namjerava tajno pokopati
svog voljenog brata Polnika. Izmena odbija sudjelovati u tom činu i pokušava
odgovoriti Antigonu od svog nauma. Antigona, unatoč sestrinoj zabrinutosti,
svjesna poslijedica, odlazi do mjesta gdje joj leži mrtvi brat, te neprimjetno
posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni obred. Kad stražari
uvide što je učinjeno protiv kraljeve naredbe, jedan od njih odlazi reći
kralju.


Kreont,
uznemiren i zaprepašten naređuje da se nađe krivac ili će se okriviti stražari.
U međuvremenu stražari maknu prah s mrtvog tijela, te ubrzo pronalaze uplakanu
Antigonu kraj mrtvog brata. Tada ju odvode Kreontu koji ju osuđuje na smrt.
Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona voli svoju
mrtvu braću jednako, te da se moraju, prije svega, poštivati Božji zakoni o
pokapanju mrtvog čovjeka. Unatoč njenom objašnjenju, Kreont Antigoni ne
oprašta. Nakon toga njegov sin Hemon, koji je ujedno i zaručnik Antigone,
dolazi Kreontu moleći ga da oprosti Antigoni. Kreont mu se protivi, te naređuje
da se Antigona pokopa u kraljevsku grobnicu, te da joj se da piti i jesti tek
toliko da ne umre. Dok ju odvode u grobnicu u stijeni, Antigona se jada
obraćajući se Tebancima i svemočnim Bogovima. U Tebu nakon toga dolazi
Tiresija, tj. slijepi prorok s dječakom u pratnji.


On
razgovara s Kreontom, te mu govori da će ga snaći gorka sudbina ako ne oslobodi
Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo Polnikovo tijelo. Nakon što Tiresija odlazi,
Kreont se uplaši onoga što mu je ovaj rekao i naređuje da se smjesta krene i
pokopa Polnikovo tijelo, te da se oslobodi Antigona. Tada glasnik izvjesti
Tebance i Kreontovu ženu o sudbini koja je snašla Kreonta. Glasnik opisuje kako
je Kreont otišao sa slugama osloboditi Antigonu, te tamo zatekao svog sina kraj
obješene djevojke. Sin je ogorčen krenuo ubiti mačem oca, ali mu je ovaj
pobjegao, te si je sin od bijesa zabio mač u tijelo. Nakon što je glasnik to
rekao u Tebu ulazi ogorčeni Kreont i čuje vijest da mu se i žena Euridika
maloprije ubila. Kreont se tada pokaje, ali kasno: oskvrnuće božanskog načela
strmoglavilo je u propast i dinastiju i grad.





Kroz
cijelo djelo se u činovima javlja lik zborovođa koji nas upoznaje sa događajima
u djelu iskazujući stanje radnje mudrim rečenicama poput ove:


“Prvi uvjet sreće razborit je um


i bogove poštivati valja dušom svom


a oholog stvora preuzetnu riječ


sudbina će oboriti snagom velikom


pa kad pretrpi zlo,


osvijestit će se tad, bio već i star.”





Osim
zborovođe, u djelu se javlja i sami zbor u tzv. stajaćim pjesmama. On ima ulogu
komentatora djela, a nekad putem zborovođe i izravno sudjeluje u djelu.





ANALIZA LIKOVA:


a) glavni likovi: ANTIGONA – Edipova kćer


KREONT
– Antigonin ujak, Tebanski kralj





b) sporedni likovi: IZMENA – Antigonina sestra


EURIDIKA
– Kreontova žena


HEMON
– Kreontov sin, Antigonin zaručnik


TIRESIJA
– Prorok


DJEČAK
– Tiresijin


ZBOR
– Starci Tebe


PRATNJA
– Kreontova i Euridikina


ZBOROVOĐA


STRAŽAR


PRVI
GLASNIK


DRUGI
GLASNIK





c) karakterizacija glavnih
likova:





ANTIGONA: Samostalna je i
bezkompromisna. Hrabra je i ustrajna kod svojih odluka. Osjeća sestrinsku
ljubav i zato ne sluša tuđe naredbe, već slijedi svoje srce. Svjesna
poslijedica srlja u propast. Ona je pozitivan lik u svakom smislu, vođen
ljubavlju: “A ja samo za ljubav na ovaj dođoh svijet.” Antigona se našla u
neizbježnoj situaciji, tj. na nju je svaljena tzv. tragična krivnja koja je
specifična za sve tragedije. Ona je imala na izbor slušati naredbu vladara i
ponijeti se bezosječajno prema mrtvom bratu ili brata sahraniti, kako joj je
govorilo srce. Ona je svoje srce i poslušala znajući što je čeka ako je netko
otkrije. Toga se nije uopće bojala, jer je imala samo jedan cilj koji je i
ostvarila. Antigona je još jedan lik kojim nam pisac pokušava objasniti i
dokazati da je ljubav uvijek ispravna odluka i da je vrijedna čak i žrtvovanja.
Upravo to je Antigona znala i slijedila.





KREONT: Apsolutistički vladar
bezosječajnog i hladnog srca. Naredba kojom zahtjeva poslušnost je bezobzirna
mjera koja nije odraz volje puka, već njegova samovolja. Antigonu šalje u
ponižavajuću smrt unatoč tome što je ona kći njegove sestre i zaručnica njegova
sina. Mržnju uspije probuditi i u vlastitom sinu kojeg ne sluša unatoč njegovoj
razumnoj molbi da ne osudi Antigonu. Naprotiv, on čak želi nju ubiti pred njim:



“Zar tako meni
ti sine?


No Olimpa mi
mog veselit


te neće dugo
lavež taj.


(pratnji)


Dovedite mi
odmah


onaj njegov
skot.


Nek umre tu
pred licem


zaručnika
svog.





Kreont je čovjek koji ne sluša
nikog osim sebe i svoje hladno srce. Tek na kraju posluša Tiresiju zbog
strahopoštovanja prema bogovima. Kao što se on boji bogova, narod Tebe se boji
njega. Kreont je savršen primjer okrutnog vladara koji širi strah oko sebe. Ta
ga oholost i dovodi do propasti. On se naposlijetku i kaje, ali prekasno.
Sudbina je već odlučila da ostane sam, propao kao otac, suprug i vladar.





STIL I JEZIK:


Kao u svim grčkim, te i u ostalim
tragedijama u “Antigoni” nalazimo uzvišen način govora. Uz monologe i brojne
dijaloge pisac povremeno upotrebljava kratke didaskalije kojima najčešće
najvljuje odlazak jednog, a dolazak drugog lika ili upute koje je jedan lik dao
nekom drugom liku na sceni. Uz dostojanstven govor nalazimo i druga obilježja
tragedije: tragičan lik, tragičnu krivnju i naravno, tragičan završetak. Djelo
sadrži i mnoga stilska izražajna sredstva poput epiteta, metafora, poredbi itd.





IZVANTEKSTOVNI ODNOSI:


Izvantekstovne odnose “Antigone”
sadrži drama “Kralj Edip” koja je (kao što je već opisano u fabuli) usko
povezana sa samom “Antigonom”. U djelu “Kralj Edip” se opisuje sukob Edipovih
sinova i taj sukob se kasnije odražava na radnju “Antigone”. Sami motiv
“Antigone” se nalazi u “Kralju Edipu” u mržnji novoga kralja Kreonta prema
Antigoninom bratu Polniku kojeg Kreont optužuje za izdaju i zabranjuje njegov
pokop. Može se čak reći da je “Antigona”, na neki način, nastavak drame “Kralj
Edip”.





KRITIKA DJELA:


Sukob vrijednosti redovito
uključuje propast jedne od njih. To je često smrt tragičnog junaka, kako
svjedoči Antigonina sudbina, ali i takva
predrasuda mjera u njegovu životu koja će nepovratno obilježiti njegovu
budućnost, kao što se događa Kreontu. U svijetu koji ne podliježe vrijednosnoj
procjeni, u kojem nema ljepote i ružnoće, dobra i zla, u kojem se sve pojave
opisuju se stajališta nezainteresirane znanosti koja točno mjeri i utvrđuje, a
da pri tome ne pokazuje bilo kakvu strast, tragičan sukob nije moguć. Nema
sumnje da će svatko od nas pročitati “Antigonu” na svoj način. Ipak, jedno
bismo iskustvo nakon toga čitanja svakako morali ponijeti. Sukob koji je izbio
u Tebi oko mrtva Polnikova tijela nije mračna mitska priča koja je neponovljiva
u našem vremenu.





Upravo
zbog toga što znamo da u iznimnim okolnostima, s potpuno drugačijim povodom i
drugim sudionicima, može biti istovrsan, nerazriješiv sukob. Sofoklova nam je
tragedija i danas razumljivo štivo: ona je dragocijen književni podsjetnik koji
nam olakšava da razumijemo onu stvarnost koju knjige nisu mogle uhvatiti.

Lica:


Antigona i Ismena – kćeri Edipove


Kreont – car tebanski


Euridika – žena Kreontova


Hemon – sin njihov


Tiresija – prorok


Stražar


Prvi glasnik, drugi glasnik


Hor staraca tebanskih


Pratnja Kreontova i Euridikina





1.
Čin





-
Upoznajemo Antigonu i Ismenu


-
Antigona želi dostojno pokopati svog brata unatoč
Kreontovoj naredbi, jer je grijeh pred Bogom mrtvoga čovjeka ne zakopati


-
Izmena se tome opire jer se boji kazne


-
Zbor staraca pjeva radosnu pjesmu


-
slave što je Teba obranjena


-
citat: “Sunce predrago, nikad još takav ne zasja jutra
sjaj Gradu Tebi Sedamvratoj. Ti jedva nam jednom ogranu, oko zlatnog dana, iduć
s Dirkine izvor-vode.”


-
Teba je imala sedmora vrata





2.
Čin





-
Kreont se predstavlja narodu


-
stražar javlja da je netko pokopao Antigoninog brata


-
zbor pjeva o dobrim i lošim osobinama čovjeka


-
citat: “Mnogo je sila na svijetu tom, no najjači od
sveg ljudski je soj! Kad morem puše južnjak jak i huči svuda diže šum, po njemu
čovjek vodi brod.”








3.
Čin





-
Antigona je uhvaćena kako zakopava svog brata


-
stražar je odvodi pred Kreonta


-
On njoj izriče kaznu smrti “žive u grobnici”


-
zbor staraca pjeva o propasti takdakova roda


-
citat: “Blago starenji, što ne spošin zla! A jao si ga
onom, kojemu dan potrese Bog, taj jadan je sam i čitav mu svjet. Jedan za
drugim vagu se jad, jednako kao kad vjetar ljut iz Trakije dune i uzbiba val i
pijesak iz bezdana izdigne te jekom morski odjekuje prud.”





4.
Čin





-
Antigona je zaručnica Kreontova sina Hemona


-
svađa između sina Hemona i oca Kreonta


-
Hemon želi spasiti Antigonu i Izmenu i nastaje sukob
između oca i sina


-
zbor pjeva pjesmu posvećenu Bogu ljubavi Erosu


-
citat: “O Erose, svuda dolaziš plijen, ti nisi nikada pobijeđen,
na djevojke obrazu milnom u potaji sebi nalaziš dom. I preko mora putuješ, i
ratova pobjeđuješ, ni jedan tebi ne izbjegne Bog, zbog tebe mahnita smrtnik
svak, kada strijelu baciš na nj.”





5.
Čin





-
u gradu Antigonu sažaljevaju, pjevaju žalopojke


-
Antigona još jednom moli oca za pokor


-
zbor tješi Antigonu jer doživljava podjednaku sudbinu
kao i jedna od Signija


-
zbor pjeva pjesmu posvećenu Damaji – kćeri arginskoga
kralja Akrisija, unuka osnivača Arga Devaja


-
citat: “I samo Devaja morade nekoć Sunčev ostaviti sjaj
i zaći u mračni Uer da živi skrivena od svih u kuli nalik na grob. A i njoj
dijete drago, ugledan bješe rod i zlatuje nosila dažd – plemenit Zeusov plod.”





6.
Čin





-
prorok Tiresija proriče strašnu sudbinu Tebi i Kreontu


-
Kreont popušta, daje da se mrtvacima uredi grob, a
Antigona ako je još živa izvadi


-
zbor pjeva pjesmu radosnu, jer se nakon Kreontove nove
odluke svi nadaju sretnom svršetku.


-
citat: “O Bahtio, sa mnogo imena, ti ponosne majke
Semele i sine gram???nog Zeusa, što takom slavom nam vladaš i Dernetrinom
Eleuzinom, gostoljubivom Eleuzinom, što sa svojtom u rodnoj stanuješ Tebi uz
obale potoka Izamskog, gdje zmajevskih zuba niknu soj”





7.
Čin





-
pogibaju Hemon i Euridika


-
Antigonu nalaze mrtvu u grobnici


-
Hemon se ubija vlastitim mačem pored Antigone


-
Euridika vidjevši sinovu smrt od bola se ubija


-
Kreont se kaje, ali za sve je kasno.


-
Njegovo ime ostaje bez potomstva


-
citat: “Prvi uvjet sreće, razborit je um i Bogove
poštivati valja dušom svom. A drugoga stvora preuzetu riječ sudbina će oboriti
snagom velikom. Pa kad pretrpi zlo, osvijestit će se tad, ma bio već i star.”

DRAMI


Drama se dijeli na : tragediju , komediju i dramu u uzem smislu.

Osnovni elementi drame su :

1- radnja je sazeta i
intenzivno tece kroz ekspoziciju, zaplet, kulminaciju, peripetiju i rasplet.
Odigrava se na sceni, te gledaoci dozivljavaju sudbine dramskih junaka;

2- junak se ne slika
svestrano, vec se otkriva samo jedna, dominantna crta njegovog karaktera;

3- remarke ili didaskalije
(epski elementi u drami) su opisi i objasnjenja na pocetku cinova ili kratki
dijelovi teksta u zagradama;

4- cin je dio drame, bez
prekida od jednog dizanja pa do narednog spustanja zavjese. Cinovi se dijele na
pojave- trajanje radnje od ulaska jedne licnosti na pozornicu, pa do
njenog izlaska sa pozornice;

5- replika je pojedinacni
govor svakog lika;

6- dijalog je razgovor
izmedu dva lika;

7- monolog je produzena
replika, kad jedno lice duze govori na pozornici o onome sto misli ili osjeca.

Nauka koja izucava vezu drame i pozorista
je teatrologija.

TRAGEDIJA- najstarija vrsta drame, nastala u 5-om vijeku
p.n.e. u Grckoj. Junak drame dolazi u sukob sa sredinom i strada, iako je jaka
licnost i iznad obicnih je ljudi. Stil tragedije je uzvisen, patetican, a jezik
biran i bogat poetskim slikama.

TRAGICNI JUNAK-
pojedinac u sukobu sa ustaljenim normama i nametnutim poretkom sa kojima se ne
moze pomiriti.

TRAGICKA KRIVICA-
junak je od pocetka svjestan svoje krivice i sluti do cega ona dovodi, a kad
nacini iskorak i izrazi neslaganje i prkos dolazi do tragedije.

BILJESKA
O PISCU

Sofokle je zivio punih devedeset
godina,skoro citav V vijek p.n.e.(496-406 p.n.e.).Napisao je sto dvadeset tri
tragedije,od kojih je do nas stiglo samo sedam.Bio je najuspjesniji atinski
tragicar:dvije trecine njegovih dijela nagradjeno je prvom nagradom,a za ostale
je dobijao uvijek drugu.Biografske skice o njemu slazu se da je bio omiljen
medju sugradjanima,iz ugledne porodice,lijep,patriota i pobozan.Obavljao je
vise drzavnih funkcija u Atini,a jednom je bio strateg zajedno sa
Periklom.Poslije smrti slavljen je kao heroj pod imenom Deksion jer je prilikom
ustanovljenja kulta Asklepijevog u Atini primio kip bogau svoju kucu prije nego
sto je prenijet u hram.Biografi kazu da je napisao raspravu "O
horu",koja nije sacuvana.U njoj je najvjerovatnije objasnio zasto mu je
bilo potrebno, za nas zagonetno,povecanje broja horista sa dvanaest na
petnaest.Izgleda da je prvi uveo obicaj pisanja samostalnih tragedija umjesto
organskih trilogija u kojima se drame nadovezuju jedna na drugu i cine
cjelinu.Pisac je uvijek bio I reditelj I kompozitor I glumac;kazu da je Sofokle
zbog slabog glasa prvi od pisaca prestao da glumi.



ANTIGONA

Mit koji je Sofokle dramatizovao u
"Antigoni"pripada krugu tebanskih legendi i ne moze se naci u
Homerovim epovima;mozda ga je Sofokle preuzeo iz nekog epa za koji mi ne
znamo.Poslije Edipovog odlaska iz Tebe,njegovi sinovi,blizanci Polinik i
Eteokle,izabrani su za tebanske vladare.Trebalo je da Tebom upravljaju kao
suvladari koji ce se svake godine smjenjivati.Medjutim,Eteokle,koji je prvi
stupio na vlast,odbio je da bratu ustupi presto kad je godina istekla.Uz pomoc
svog tasta Adrasta,Polinik je sakupio vojsku I krenuo na Tebu..Opsjeli su
grad,ali ih sreca nije posluzila.Vidjevsi da njegova vojska gubitku, a da bi
sprijecio dalje krvoprolice,Polinik je predlozio da pitanje vlasti u Tebi
odluci dvoboj izmedju njega I Eteokla.U tom dvoboju su,medjutim,obojica
poginuli.Njihov ujak Kreont je preuzeo komandu nad vojskom I uspio da odbije
napadace.Teba je odbranjena,Kreont je postao novi vladar.On nije dozvolio da se
pokopaju mrtvi napadaci-dakle,ni Polinik,Antigonin brat.

Izdavanjem zapovjesti da Polinik ostane
nesahranjen,Kreont slijedi atinski zakon koji ne dozvoljava pokop neprijatelja
drzave,zatim onih koji skrnave hramove ili kradu zrtvene darove iz njih.Porodica
preminulog ima obavezu prema njemu:mrtvi moraju da budu sahranjeni,makar I
simbolicno,kako to I Antigona cini,pokrivanjem tijela tankim slojem
zemlje.Mrtvi pripadaju podzemnom svijetu I bogovima koji onde vladaju,a da bi
se dusa umrlog smirila u svijetu mrtvih,sahrana je neophodna.Dusa nasahranjenog
ne moze da dodje do Hada,carstva mrtvih,nego luta unaokolo kao avet.Otuda je
moguce da se gnjev takve duse usmjeri prema onima koji nisu izvrsili svoju
obavezu,pa zabrana sahranjivanja ima gore posljedice za onoga ko sahranu
sprjecava nego za onoga kome je uskracena.Tu obavezu mora da izvrsi porodica
preminulog.

Tu pocinje "Antigona".



Antigona je ,sahranivsi mrtvog
brata,izvrsila svoju duznost,ali je istovremeno prekrsila Kreontovu zapovijest
I zato biva kaznjena.Kreont je,stiteci interese drzave,povrijedio interese
porodice.Na kraju drame vidimo kako njegova porodica propada:Hemon I Euridika
se ubijaju,a Kreontu ostaje jos samo da prizeljkuje vlastitu smrt.

Prije nego sto se razmotre moguca
tumacenja Sofoklove tragedije,mora se kao pogresno odbaciti misljenje da je
Kreont surovi tiranin I potpuno u zabludi,a Antigona hrabra junakinja I
apsolutno u pravu.Oboje letimisu svoje ponasanje pravom:Kreont pozivajuci se na
zakon,a Antigona na religiozni obicaj,na obicajno pravo.Posto je pravo u sukobu
sa samim sobom,to je vec dovoljna osnova za gradnju dramskog sukoba;ovaj
se,medjutim,zaostrava do tragickog licnim motivacijama strana koje su se u
njemu nasle.

Svoju zagonetnost I privlacnost ,kao I
nemogucnost da se jasno odgovori na pitanje koje je
postavila,"Antigona"duguje receptu izmedju mita I njegove
dvosmislenosti,u kojoj je moguce da I Kreont I Antigona budu ili ne budu u
pravu.






KOMPOZICIJA DRAME "ANTIGONA"

PROLOG- uvodni govor, na sceni su Antigina i Ismena,
njena sestra, koje razgovaraju o naredbi kralja Kreonta, koji je zabranio
da sahrane brata Polinika

PRVA EPISODIJA- Kreont govori o svojoj odluci, dolazi strazar i
donosi vijest o pepelu posutom po Polinikovom tijelu; hor pjeva o covjeku i
njegovim mocima, te snazi da opstane u prirodi;

DRUGA EPISODIJA- strazar dovodi Antigonu, pa ona sa Kreontom vodi
dijalog, dovode i Ismenu, koja zeli da podijeli krivicu sa sestrom, ali to
Antigona odbija;

TRECA EPISODIJA- nastupa hor, Kreont razgovara sa sinom Hemonom,
koji ga odvraca od kazne;

CETVRTA EPISODIJA- Antigona se oprasta od zivota, svjetlosti, odlazi
u vijecni mrak i zali sto ni zena ni majka nije bila;

PETA EPISODIJA- dijalog Kreonta i Tiresija, proroka koji mu
savjetuje da odustane od kazne; Kreont osjeca savjest, te naraduje da se
Antigona oslobodi, ali odlucio je kasno;

EKSODA- glasnik javlja da se Antigona objesila, a i da se
Hemon nasavsi je probada macem, a onda se i njegova majka, Kreontova zena,
kraljica, srusena tugom, ubija.

HOR pjeva 'ulaznu pjesmu' koja se dijeli na strofe i antistrofe (okret na
drugu stranu). Episodije su danasnji cinovi. Pjesme hora kroz dramu su 'stajace
pjesme'.Eksoda je na kraju, a zatim ide 'izlazna pjesma'.

KROZ LEGENDU


Biti Antigona znaci biti hrabra i odlucna licnost. Znala je da se suocava sa
smrcu, tamom podzemlja, a nisu je zaustavili ljudski stvoreni zakoni i naredbe.
Odlucila je, iako svjesna krivice koju ce ispastati, da postuje Bozije odredbe
i pustila da je vodi ljubav sestre prema bratu.


Sinoc dok me magla vodila u praproslost, njena ispovijest u tamnoj jami glasila
je otprilike ovako: "O gresko moja, zar si greska? Zar ja da prihvatim da
mi brata rastrgnu zvijeri, da mu tijelo raznesu ptice? O sudbino, zasto si me
takva izabrala? Zar bi ti svog brata dala raznosacima sjemena, da li bi mogla
zivjeti poslije? O zivote moj kratki, vise svjetla ne vidjela, vise zore ne
docekala. Da je Sfinga moje patnje znala, pitanja bi o meni postavljala.
Hemone, tebi zena nisam bila; tebi, nerodeno dijete, majka nisam bila. Bogovi
vas sam moralni zakon postovala, probala sam mrtvo tijelo pepelom posuti i Vama
ga predati, ljudska rijec me kazni. A sad primite i mene, novog stanovnika
podzemlja." Antigonino stradanje shvatam kao neku svetinju, olicenje
njeznosti i pozrtvovanosti. Izdigla se iznad svih, jer: "Necu
stradati,a plemenita da me ne zadesi
smrt." U zivotu treba imati cilj,nastojati zivjeti u skladu sa sobom.
Divno je osjetiti ljubav i treba je uzvratiti, jer kada sebe cijelog ulozimo i
damo, tek tada mozemo biti cijeli. Citajuci ovo djelo i "uvlaceci" se
u svaki stih, postala sam bogatija za jedno saznanje. Mislim da sam, ponekad,
Antigona. Mozda smo svi mi. Svoju licnost najvise otkrivam u teskim situacijama
i tada uvidjam sta sve mogu uciniti. Kada istinski volim, posvetim se u
potpunosti bez rezerve. Bez sumnje da bih mogla biti povrijedena i
porazena, jer mnogi Kreonti zagorcavaju zivot. Tada saznajem da , inace, nisam
ni svjesna koliko sam jaka i koliko mogu podnijeti. I tada nastojim da se
uspravim, visoko poletim i prkosno kazem:"Za ljubav, ne za mrznju ja sam
rodena." Dok talasi udaraju, treba ostati nerazrusiv greben, dici se
iznad vremena, kao Antigona. Kao mi.

Antigona je kći tebanskoga kralja Edipa. Prema starogrčkoj
legendi prokletstvo se prenosi u kraljevskoj obitelji na nekoliko koljena.
Tebanski kralj Laj biva ubijen rukom svoga sina Edipa, ženi se svojom majkom
Jokastom. Kad sazna istinu o tome, Edip se osljepljuje a njegova majka objesi.
Njihova djeca su Polinik, Eteoklo, Ismena i Antigona. Ova je tragedija
izvorište za Sofoklovo djelo Antigona.





Nakon
Edipove smrti a u borbi za vlast Eteoklo i Polinik se poubijaju i njihov ujak
Kreont dolazi na Tebansko prijestolje. Naređuje da se Eteoklo pokopa sa svim
počastima, a prijetnjom smrti zabranjuje pokop Polinika proglašavajući ga
izdajicom domovine. Polinik biva ostavljen na uzvisini da se njegovim tijelom
hrane životinje. Njihove sestre ovo dvojako promatraju: Ismena se pokorava, a
Antigona vođena sestrinskom ljubavlju nepodijeljenom među braćom, zovom
svijesti i religijskog određenja suprotstavlja se odluci. Pokušavajući pokopati
brata biva uhvaćena i Kreont naređuje da se Antigona živa pokopa u kraljevsku
grobnicu. Kreontov sin Hemon, Antigonin zaručnik, pokušava ju spasiti, no
dolazi prekasno i nalazi ju mrtvu. Hemon u očaju izvrši samoubojstvo, njegova
majka i Kreontova žena uništena sinovom smrću i sama se ubija. Na kraju
tragedije Kreont ostaje sam pobijeđen vlastitom okrutnošću i surovošću.





Antigona
je tragičan lik: plemenita, na strani savijesti i humanosti, suprotstavlja se
vlasti. Ona nosi u sebi tragičnu krivnju: kriva je pred vlašću, ali pred sobom
je čiste savjesti. Neminovan je tragičan završetak. To su tri elementa
tragedije prema Aristotelovoj poetici drame.

. Likovi


Antigona,
Kreont, Hemon, stražar, zborovođa, Euridika, Tiresija, Ismena





Antigona: hrabra, žrtvovala je
svoj život za brata, odlučna, pravedna, nepokolebljiva


Ismena: želi pomoći Antigoni, ali
ju je strah, razumna je i želi podnijeti dio Antigonine krivice


Kreont: nepravedan, nemilostiv
prema Antigoni, na kraju ostaje sam zbog svoje nepravde


Euridika: ubija se zbog smrti
sinove


Hemon: voli Antigonu, moli oca za
njezinu milost i ubija se zbog Antigone





3. Vrijeme radnje:


doba
Kreontove vladavine 5 stoljeće





4. Mjesto radnje:


Teba, pred
dvorom





5. Tema:


život na dvoru poslije smrti Eteokla i
Polimikla





6. Motiv:


sukob zakona i
individualnih shvačanja





7. Komopozicija:


uvod


zaplet


kulminacija


peripetija


rasplet





8. Moje mišljenje o djelu:


djelo
mi se sviđa jer je na kraju ipak pravda pobijedila





9. Najtužniji događaj:


glasnik
donosi tužnu vijest “E Hemon pogibe sam rukom proli krv, sam svojom, očev
rasrdi ga postupak!”





10. Najljepši događaj odnosno
najzanimljiviji događaj:


Kreont
želi umrijeti, ostaje sam svjestan svoje krivice. “Prvi uvjet sreće razborit je
um i bogove poštovat valja dušom svom, a život stvara preuzetu riječ, sudbina
će oboriti snagom velikom pa kad pretrpi zlo, osvijestit će se tad ma bio već i
star...”





OČAJAN ŽIVOT JE ZA
NJEGA NAJVEĆA KAZNA

glavni sukob



nastaje kada
kralj Kreont zabranjuje pokop Polinika (jer je bio u vojsci koja je napadala
Tebu). Taj Kreontov zakon se suprotstavlja zakonu bogova (svaki mrtvac mora se
zakopati da bi mu duša spokojno počivala u miru) i zato Antigona ne želi
poslušati Kreonta, već pokopava Polinika i radi toga biva osuđena na smrt.
Tiresije upozorava Kreonta da promijeni smrtnu osudu, no Kreont prekasno stiže
Antigoni, koja se ubila kao i njegov sin. Nakon toga ubija se i njegova
supruga. Tragični junak je Antigona, jer se bori za moralna načela čovjekova u
sukobu između zakona i pojedinca, tragična krivnja leži na Kreontu koji se
suprotstavio svojom naredbom bogovima i radi toga biva oštro kažnjen (gubi sina
i suprugu), te ga izjeda krivnja

Heraklova djeca


Euripid





Euripid – Rođen je 485. g. pr. Kr. na ostrvu Salomini.
Euripid je prvi put nastupio na areni dramatičara s 25 godina i posvetio se
dramskoj umjetnosti. U Euripidovim dramama radnjom ne upravljaju surovi ali
dobronamjerni bogovi, niti slobodna herojeva odluka, već neobrazloženi i često
okrutni postupci bogova. Euripid je realist – on je definitivno spustio poeziju
s neba na zemlju. Njemu je strano strahopoštovanje pred riječima proročišta i
tajanstvenim zakonima sudbine, on ne izbjegava da pomene drevna pitanja, ne
isključuje iz svoje poezije svakodnevno i obično. Euripid posvećuje više pažnje
sporednim zapletima i likovima. Osnovna crta Euripidova i njegove poezije je
subjektivnost pjesnika, dinamičnost i promjenjivost njegovoga raspoloženja.
Euripid je prvi uveo u komade intrigu i hor u radnji.


Za
života je postigao 4 pobjede, a pripisuju mu se 92 drame. I 408. g. napušta
domovinu i odlazi na dvor makedonskog kralja Arhelaja. Tamo je i umro 406. g.
pr. Kr.


Euripidova
djela su: Alhestida, Medeja, Hipolit, Heraklida, Ijor, Pribjeglice, Poludjeli
Herakle i dr.





Herakova djeca








Mjesto radnje: Atena


Lica:


Jolaj
– sinovac Heraklov


Demofont
– kralj Atenski


Alkmena
– mati Heraklova


Euristej


Koprej
– glasnik Euristejev


Zbor


Sluga
Hila – sina Heraklova


Makarija
– kći Heraklova


Glasnik








Grčka
tragedija Heraklova djeca govori nam o tragediji Makarije, kći Heraklove, tj.
njezinom žrtvovanju za svoju braću i sestre. Kako bi se gatalkinjo predviđanje
ostvarilo da Demafont pobijedi Euristija tj. Kopreja.





Najtužniji događaj: Kada Makarija
odluči da se žrtvuje da kralj atenski pobjedi Kopreja, tj. žrtvuje se radi
svoje braće i sestara.





Najzanimljiviji događaj: Odluka
Demafonta da li da Jolaja i Heraklovu djecu prepusti Kopreju ili će ih
zaštititi od Kopreja.





Najljepši događaj: Demafont
pobjeđuje u ratu protiv Kopreja

GRČKA TRAGEDIJA





Razvoj grčke tragedije





Tragedija je grčka riječ, dramska vrsta u stihovima
nastala u staroj Grčkoj čiji procvat pada u 5. stoljeću pr. Kr. Tragedija se
razvila iz ditiramba, leonske pjesme u čast boga Dioniza, i to, tako što se
korovođa u korskim pjesmama odvojio od kora i počeo nastupati kao samostalno
lice. Prema predaji začetnikom grčke tragedije smatra se Tespis, a
najznačajniji grčki tragičari su Eshil, Sofoklo i Euripid. Sadržaji grčkih
tragedija redovito su uzimani iz mita. Predstave koje su se prikazivale na
svetkovinama u čast boga Dioniza, izvodili su posebno obučeni glumci koji su
nosili maske, a muškarci su glumili i ženske uloge.


Dijalog se
recitirao u korske pjesme koje su se pjevale uz ples i glazbenu pratnju koju je
komponirao sam autor.


Protagonist
tragedije je tragični junak u neizgladivom sukobu s drugim karakterima ili sa
svojom okolinom, ponajčešće zbog svoje plemenitosti ili visokih ideala koje
zastupa. U svom djelovanju tragični je junak dosljedan i nepokolebljiv, a cijena
njegove doslijednosti je ono što čovjek najviše može dati – svoj život.


Tragedije su
pisane uzvišenim stilom koji se odlikuje pomno izabranim riječima, izrazito
svečanim i dostojanstvenim govorom.





Svrha tragedije





Aristotel (filozof i teoretičar
tragedije) smatra da je svrha tragedije izazvati strah i sažaljenje kod
gledatelja te na taj način pročistiti njihove osječaje. To pročišćenje osjećaja
on naziva katarzom.








Dijelovi grčke tragedije su:





prolog
– dio koji prethodi ulasku kora u orkestru, a sastoji se od monologa i dijaloga


parod
– pristupna pjesma koju kor pjeva ulazeči u orkestru


epizodij
– sve što glumac govori ili čini između dviju korskih pjesama


stasim
– stajaća pjesma kora


eksod
– završni dio tragedije u kojemu kor i glumci napuštaju orkestru





Najznačajniji grčki tragičari –
uvod





Likovi
ponikli u svijetu grčkog mita pretvorili su se u besmrtne teme i simbole
umjetnosti. Žive kako u najpoznatijim svijetskim galerijama i muzejima, tako i
u svakodnevnici suvremenog čovjeka. Od starog vijeka do modernih vremena
nadahnjuju na stvaranje književnih, likovnih i glazbenih djela. U velikoj mjeri
zahvaljujući dramama najvećih antičkih tragičara – Eshila, Sofokla i Euripida –
tvorcima grčke tragedije u njezinoj klasičnoj formi. Ova tri autora obilježila
su i stvorila veliko doba grčkog kazališta, a samim time i kazališnu umjetnost
kao velik i originalan doprinos stare Grčke u europskoj i svjetskoj kulturi.


ESHIL – smatra se ocem tragedije,
rođen je 525. g. pr. Kr. u Eleuzini kod Atene, umro je 456. g. pr. Kr. u Geli
na dvoru sinakuškog tiranina Hijerona. Uveo je drugog glumca, usavršio
tragediju, povećavajući dinamiku i dramatiku, unatoč značajnoj i naglašenoj
ulozi korskih pjesama u radnji.


Eshil
je živio u burno doba velikih povijesnih zbivanja – grčko-perzijskih ratova i
stavaranja atenske demokracije. I sam je bio sudionikl čuvenih bitaka na
Maratonu, kod Salamine i Plateje. Među njegovih sedam sačuvanih tragedija uz Pribjegarke, Okovanog Prometeja, Sedmoricu
protiv Febe, nalazi se i jedna spašena grčka trilogija – Orertija??.


SOFOKLO – (496. - 406. pr. Kr.) –
uvodi trečeg glumca i povečava broj koreta sa 12 na 15. U sofoklovo vrijeme
trilogije više nisu tematski povezane. Sofoklo je napisao 123 drame, a sačuvano
ih je 7. Očuvane su tragedije Antigona,
Kralj Edip, Edip na Kolonu, Elektra, Filoktet, Trakinjanke, Ajant i velik
dio satirske drame Slijednici


EURIPID – (485. – 406. pr. Kr.) –
napisao je 90-ak tragedija, sačuvano ih je 17. To su: Alkestida, Medeja, Hipolit, Heraklova djeca, Mahniti Heraklo,
Andromaha, Ijon, Hekaba, Pribjegarke, Ifigenija na Turidi, Trojanke, Helena,
Elektra, Ifigenija na Aluidi, Bokke, Feničanke, Orest, Izez, Kiklop.

Sofoklo (Σοφοκλης; Kolofon, 492. p.n.e.
- Atena, 406. p.n.e.)
bio je starogrčki dramatičar. Jedan je od trojice velikih
grčkih tragičara, zajedno s Eshilom i Euripidom. Napisao je oko 130 drama, od čega 20
satirskih. Sačuvano je sedam tragedija:

• Antigona
  
• Elektra
  
• Kralj Edip
  
• Trahinjanke
  
• Ajant
  
• Filoktet
  
• Edip na Kolonu
  

Sačuvan je i odlomak satirske drame „Sljednici” („Tragači”, „Lovački psi”)
koji je 1911.
pronađen na jednom egipatskom
papirusu.

Život



Sofoklo je bio na prilično visokim državnim položajima. U ratu sa Samom bio
je član strateškog saveza zajedno s Periklom. Radio
je kao diplomat, političar i svećenik. Osnovao je zajednicu za Muze koja je okupljala
najslavnije umjetnike toga doba.

Epitaf mu glasi: "Krijem u ovom grobu Sofokla, koji je prvi mjesto
stekao tragičkom umjetnošću, najčasniji ukras."



Kao i Eshila, Aristofan ga
je portretirao u svojim „Žabama”, a također i Frinih u svojim
„Muzama”.

Plutarh
opisuje kako se Sofoklo prvi put natjecao i odmah odnio prvu nagradu, a Eshil je teško podnio
taj poraz. Stari izvori tvrde da Sofoklo nikad nije bio posljednji u natjecanju
te da je imao dvadesetak pobjeda (Eshil ih je imao 13, a Euripid 5, od
čega je jedna posmrtna). S „Filoktetom” je također dobio prvu nagradu, a
tragedija je značajna po tome što se junak pokušava ubiti na samoj pozornici,
što je za tadašnje poimanje tragedije bilo nečuveno.



Dramske inovacije



Sofoklo u tragediju uvodi trećeg glumca i pojačava dramsku radnju. Povećava
kor s 12 na 15 osoba, ali mu smanjuje utjecaj. Njegov kor ne utječe na radnju,
on je samo pasivni promatrač koji sa zanimanjem prati radnju, a u svom se sudu
ne uzdiže nad običnim ljudima. Sofoklo je prvi tragičar koji je uveo junakinje
u svoje tragedije.

Njegovi likovi nisu više bogovi i idealizirana bića kao kod prijašnjih
pisaca, nego su to stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini. Iz svih
njegovih tragedija
izvire duboka humanost i visoki moralni principi koji upravljaju postupcima
likova. Radnju pokreće slobodna ljudska volja. Sofoklovi su likovi psihološki
produbljeniji od likova njegova prethodnika Eshila.

Kaže se da je Sofoklo jednom rekao: "Ja prikazujem ljude kakvi bi
trebali biti, a Euripid
kakvi jesu."



Karakteristike ]



Sofoklovo se shvaćanje života temelji na religiji i mitovima. Bitno je
poštovanje bogova molitvom i žrtvama te izvršavanje njihovih
naredbi. Njegovu religioznost odlikuje moralna strogost koja se zasniva na
pokoravanju i poštovanju božanskih autoriteta, čija je volja apsolutna i
određuju što je pravedno i moralno. Čovjekova samostalnost, nezavisnost i vlastito
mišljenje podložni su božanskoj volji i zakonima. Čovjekovim životom upravlja
iracionalna, tajanstvena sila te potpuna moć bogova, on ne može utjecati na
svoju sudbinu i buniti se protiv nje:

"Ne želi ništa više jer dosuđenoj

Sudbini smrtnik umaknuti ne može." („Antigona”)

Čovjek mora podnositi sve što mu dosude bogovi. Tako i Edip pada kao žrtva
proročanstva, volje bogova i zle sudbine.



Tematiku je preuzimao iz mitova i Homerovih djela. Za razliku od Eshila, bogovi nisu u
središtu dramske radnje. Osnovu tragične radnje kod Sofokla čini slobodna
ljudska volja, a radnja se pokreće aktivnošću samih protagonista. Oni su
odlučni i do kraja slijede svoje ideale. Njegovi su tragični junaci
idealizirani. Njihove karaktere naglašava i uvođenjem junaka sa suprotnim karakternim
crtama od protagonista, primjerice, suprotnost hrabroj i odlučnoj Antigoni jest
plašljiva Izmena.



Zanimljivosti
i anegdote ]

• Kao i mnoga druga grčka
  imena, Sofoklovo također ima značenje. To je složenica od σοφός (sophos)
  = "mudar" κλέος (kleos) = "slava". Ime mu tako
  dobiva značenje "slavan po mudrosti".
  

• U braku s Nikostratom imao
  je sina Ijofona koji je bio ljubomoran na druge sinove, posebice na to [to
  je Sofoklo najvi[e volio unuka drugog sina. Ijofont je tako podigao tužbu
  protiv svoga oca optužujući ga za staračku slaboumknost te je tražio da ga
  se stavi pod tutorstvo. Sofoklo je pred sucima pročitao dio svoje drame
  koju je upravo stvarao, a suci su ga potom oslobodili, jer čovjek koji
  može tako lijepo pisati, ne može biti senilan.
  

• O njegovoj smrti kolaju
  brojne anegdote. Jedna kaže da se zagušio jedući bobicu nezrela grožđa.
  Druga pak kaže da je umro od radosti kad je čuo za pobjedu u kazalištu.
  Treća govori da je recitirao dugačku rečenicu iz „Antigone”
  koja nije imala stanku za disanje te je na posljetku izdahnuo.
  

• Postoji priča koja govori o
  Sofoklovu pokopu. Njegova je obiteljska grobnica bila na putu prema
  atičkoj tvrđavi Dekeleji koju su u to vrijeme zaposjeli Spartanci. Noć
  nakon što je Sofoklo umro, vojskovođi Lisandru, njihovu zapovjedniku,
  ukazao se duh boga Dioniza koji mu je rekao da dopusti povorci da ukopa
  čovjeka koji je upravo umro. Lisandar nije mario za taj san, no on se opet
  ponovio iduće noći. Tada se Lisandar raspitao o tome tko je umro i, pošto
  je saznao da je to Sofoklo, dopustio je povorci da prođe. No, ta priča
  nema vjerodostojne kronološke temelje.
  

• U početku je i sam Sofoklo
  glumio u tragedijama, ali priča kaže da je morao prestati zbog slaba glasa
  te se tako odvojilo njegovo pjesničko umijeće od glumačkog.
  

Citati]

• Tko nije ništa pretrpio,
  ne smije me savjetovati.
  
• Laž nikad ne doživi
  starost.
  
• Radije bih časno pao
  nego pobijedio varajući.
  
• Za pravedan će cilj
  slabiji pobijediti jačega.
  
• Kratka izreka obično
  sadrži mnogo mudrosti.
  
• Darovi neprijatelja nisu
  darovi i ne donose dobro.
  
• Mnoge su stvari užasne,
  ali ništa nije užasnije od čovjeka.
  
• Glupost je sestra zlobi.
  
• Svatko može pogriješiti,
  ali će mudar popraviti učinjenu pogrešku. Ustrajanje u pogrešsci dovodi do
  svih zala.
  
• Vrijeme sve otkriva.
  
• Nitko ne voli one koji
  donose loše vijesti.
  
• Najljepša stvar koju
  čovjek može učiniti jest biti drugome koristan.
  
• Sinovi su majci sidra
  života.
  
• Najveća je sreća onu
  koju nismo očekivali.
  
• Oštre riječi ujedaju
  iako su iskrene.
  
• Za nemogućim ne valja
  posezati.
  
• Tvrdoglasvost je isto
  što i bezumlje.
  

Elektra



Elektra (grč. Ἠλέκτρα, Êléktra) nije boginja svjetla. Izuzme
li se Agamemnonova
kći, u mitologiji su postojale dvije Elektre:

• kći Titana Okeana i njegove
  žene Tetide.
  Udala se za boga
  prirodnih pojava na moru Taumanta. S njim je imala 4 kćeri: tri Harpije i Iridu.
  

• kći Titana Atlanta i Okeanide Pleone. Sa Zeusom je imala sina Dardana i Jaziona te kći Harmoniju.
  Zeus ju je zajedno sa 6 sestara prenio na nebo i pretvorio je u Vlašiće (Plejade). Nakon pada Troje raspustila
  je kosu te luta nebom kao zvijezda repatica.
  

Elektra - Agamemnonova kći]



Elektra je Agamemnonova i Klitemnestrina kći, Orestova i Ifigenijina sestra.

Život



Elektra je bila odsutna iz Mikene kad se njezin otac, kralj Agamemnon
vratio iz Trojanskog rata i ubrzo biva ubijen od Egista, Klitemnestrina ljubavnika, i vlastite žene. Egist i
Klitemnestra ubili su i Kasandru, trojansku proročicu koju je Agamemnon doveo sa sobom kao ratni
plijen.









Osam godina kasnije, Orest dovodi Elektru u Mikenu iz Atene. Prema Eshilu, susreli su se
na očevu grobu gdje su se prepoznali i dogovorili osvetu. Osvetili su smrt
svoga oca tako da je Orest s prijateljem Piladom ubio i Klitemnestru i Egista.
Poslije toga Orest gubi razum jer ga progone Srde (Erinije ili Furije) kojima je
bila dužnost krvna osveta. Ipak, Srde nisu progonile Elektru. Orest se sklonio
u hram u Delfima. Premda mu je Apolon naložio da
osveti oca, bio je bespomoćan što se tiče posljedica tog događaja. Atena ga je dovela na Akropolu gdje
su bogovi držali
suđenje, a glasovi na posljetku bivaju izjednačeni budući da je Atena dala
posljednji glas za Oresta.

Euripid u
svome djelu Ifigenija u Tauridi priča drukčiju inačicu. Oresta su Srde
dovele do Tauride na Crnome moru gdje je njegova sestra Ifigenija bila držana (pripremala je žrtve Artemidi). Kad
su doveli Oresta i Pilada da budu žrtve, prepoznali su se te su pobjegli u
domovinu. Pilad je pomogao Orestu i Elektri da ubiju majku i njezina
ljubavnika. Egist i Klitemnestra dali su Elektru u brak jednome seljaku,
misleći da se tako neće osvetiti. No, seljak, Piladov imenjak, poštovao je
Elektru i nije je htio dirati. Na posljetku su se Pilad, Orestov prijatelj, i
Elektra zaljubili i vjenčali.