Srednjevjekovna europska književnost

-
Tragovi početaka srednjevjekovne europske književnosti
otkrivaju se potkraj 11. st. u pokrajni Provansi. Tu se iznenada pojavilo
lirsko pjesništvo nazvano provansalskim. To je pjesništvo trubadura čiji je
glavni motiv viteška ljubav i idealiziranje žene


-
Prvi poznati trubadur bio je vojvoda Akvitanski


-
U Francuskoj na francuskom jeziku u vrijeme trubadura
lirska poezija nije bila naročito razvijena. Radi neprestanih ratova nije bilo
zabava te su se većinom pjevale epske (junačke) pjesme koje su slavile brojne
podvige.


-
Iako je u provansalskoj poeziji bilo i humorističnih,
satiričnih i političkih pjesama, ipak su prevladavale ljubavne


-
Najveći procvat trubadurske poezije bio je između 1160.
i 1210., ali kao što se naglo pojavila i zasjala tako se i ugasila radi krvavog
križarskog rata.


-
Najstariji poznati trubadurski pjesnik i najmoćniji
feudalac 11. st. bio je Guilhem (Giljem)


-
Bernart de Ventadorn (druga pol. 12. st.) najznačajniji
je predstavnik provansalske trubadurske lirike.


-
Villion Francois (Fransoa Vijon) je najveći francuski
srednjevjekovni pjesnik i vjesnik modernog lirskog izraza


-
Farsa o advokatu Pathelinu – najpoznatija je francuska
srednjovjekovna farsa nastala kao djelo nepoznatog autora


-
Vrhunsko dostignuće srednjovjekovne junačke epike ke
Pjesan o Rolandu, najpoznatija starofrancuska epopeja iz ciklusa junačkih epova
o Karlu Velikome


-
Bježeći iz Provanse trubaduri su se rasuli po
Kataloniji, Španjolskoj, Portugalu i Italiji


-
Najveći srednjovjekovni njemački ep je Pjesma o
Nibelunzima s legendarnom i povijesnom tematikom


-
Roman o Tristanu i Izoldi je srednjevjekovno ljubavno
viteški roman o njihovoj sretnoj ljubavi, te legenda o sukobu između ljubavi i
osjećaja dužnosti.


-
Valter von der Fogelvaide je najveći njemački srednjovjekovni
pjesnik koji je pjevao o uzvišenoj odanosti prema udanoj ženi


-
Edward (12.-13.st.) je jedna od najstarijih i
najljepših škotskih balada


-
U Italiji je u 13. i 14. st. postojala pučka poezija
pjevana na plesovima i svečanostima, dok prvi talijanski pjesnici nisu pod
utjecajem Provansalaca počeli pisati dvorsku, aristokratsku liriku. Ta je
poezija poput trubadurske pjevala o ljubavi i ljepoti žene u dosta hladnim
stihovima


-
Dante Alighieri (Aligijeri) (1265.-1321.) je najveći
talijanski nacionalni pjesnik. Njegova “Božanstvena komedija” koja se sastoji
od tri dijela (Pakao, Čistilište i Raj) je najviše dostignuće srednjevjekovne
literature i jedno od najvećih ostvarenja čovječanstva.


-
Boccacio, Giovanni talijanski pripovjedač i humanist,
glavno mu je djelo Dekameron, zbirka od stotinu novela, djelo koje je
definitivno probilo led srednjevjekovnih predrasuda


-
Petrarca, Francesco (1340.-1374.) talijanski pjesnik i
humanist. Ipak, njegova slava počiva na Kanconijeru (Canzoniere), zbira
talijanskih stihova


-
Potkraj 13. st. javlja se nizozemska književnost, čiji
je glavni predstavnik Jakob Van Maertakt, autor poučnih i satiričnih djela.
Napisao je, između ostalog, Cvijet Prirode i Bibliju u Srokovima


-
Engleska zaostaje u razvoju književnosti. U 13. st. se
javljaju neki romani na engleskom, nadahnuti skandinavskim legendama (Havelock,
Horu), ali je njihova kultura u priličnoj mjeri Francuska. Engleska književnost
tek treba da se rodi.

Viteški romani srednjeg vijeka








Viteška književnost u početku je bila staleška
književnost, a zatim se sve više piše i za širu publiku. Njezini su idealni
likovi izašli iz vladajuće klase europskoga feudalizma u onoj zemlji u kojoj je
dostigao najveću kulturnu razinu. Viteška književna djela se stvaraju za
viteško društvo. U njima to društvo nalazi sebe u idealiziranu obliku pa mu
književnost pored vježbi, tjelesne spretnosti, turnira, lova i boja, služi kao
razonoda kad se društvo okupi i posjeda zajedno. Pisci viteške književnosti,
iako se ne broje među najviše i najuglednije predstavnike društva, ipak se drže
njegovim članovima. Viteški književnici su uzajamno povezani. Oni čitaju ili
slušaju djela svojih književnih konkurenata i suparnika pa će ih onda kolegijalno
slaviti ili, što je češće, oštro napadati.


Srednjevjekovno
viteštvo formira se upravo onda kad se udarna snaga vojske prenosi s pješaštva
na konjaništvo u 11. st. tj. na bogatog profesionalnog ratnika, koji je mogao
nabaviti vlastitu ratnu opremu te uzdržavati i opremiti konja. Nakon 11. st.
grubo plemstvo se civiliziralo, razvija se kult i drugih osobina i običaja osim
snage i hrabrosti i njihovih manifestacija. Tome donekle pridonosi i crkva
svojim utjecajem na privatni život plemića. Čin provođenja paža u viteza
postaje svečaniji.


Viteški roman
je književni oblik u stihu ili u prozi, pisan pučkim jezikom, kojemu su sadržaj
zgode i pustolovine iz srednjevjekovnog viteštva. U viteškoj književnosti od 8.
st. počinju se stvarati priče s najraznovrsnijim i najfantastičnijim
zanimljivostima iz života stvarnih ili izmišljenih odmetnika, razbojnika i
uopće junaka izvan zakona. Ti romani predstavljaju početke modernog romana.
Bitne značajke viteškog romana (pustolovine, čudesa, pogibelji i konačna pobjeda
nad njima) susreću se u književnosti vrlo rano, npr. već u Odiseji. U početku
su svi romani bili u stihu, a kasnije u prozi. Romani najčešće govore o
doživljajima kraljeva i vitezova te o njihovim pothvatima u osvajanju damskih
srca. Vitezovi su obično srčani i požrtvovni, ali uvijek s nekom slabošću koja
ih sprečava da postanu savršenstvo. Prauzori njihovih sudbina i života potječu
od antičkih legendi o Zlatnom runu, trojanskom ratu i o lutanjima Uliksa i
Eneje. Sam njihov nastanak vezan je za duboke promjene što su ih u europskom
životu izazvali Križarski ratovi.


Najstariji i
jedan od najvažnijih sadržaja viteških romana je Legenda o kralju Arturu ili o
vitezovima okruglog stola s kojima je vezana legenda o Gralu. Iz začetne
legende, s istaknutim likovima kao Lancelot, Tristan, Isolda, Merlin, Percival
i dr. razvijaju se legende u obliku posebnih pripovijesti i romana. U većini
tih romana povodi za bitke i sukobe su beznačajni, jedinstvo radnje slabo,
psihološka karakterizacija površna, junaci previše nalikuju jedan na drugoga i
po opisu, i po naravi, i po sudbini.


Sadržaj
viteških romana u načelu nije ljubav mladića i djevojke koja vodi do braka,
štoviše ona s brakom nema nikakve bitne veze. U priči o Tristanu odnos muškarca
i žene je u očitoj suprotnosti s bračnim dužnostima i vjernošću, dok u romanu o
Persivalu ona vodi do braka.


Viteški romani
dijele se na lirske, epske i didaktičke. U lirskim se stihovima izvode čitave
bitke za to tko će u umijeću pjesničkoh izražavanja pobijediti protivnika i
jače omiljeti otmjenu slušateljstvu. U lirskoj je poeziji žena očito udata, a
da se to i ne spominje.


U posebnoj
lirskoj vrsti, koja se zove alba, vitez provodi ljubavnu noć s ljubljenom
ženom, a stražar ga budi da pravodobno umakne.


Epska su
književna djela prikazivala događaje u neku ruku kao bolest koja napada čovjeka
pa se i očituje kao groznica, bol, osjećaj nemoći, a protiv koje nema lijeka. U
pojedinim epskim djelima nalaze se kritički osvrti njihovih pisaca na suvremene
pisce. To su jedini primjeri književne kritike viteškog društva.


Najbolji
primjer za epsku književnost je priča o kralju Arturu koju poznaje latinska
književnost srednjeg vijeka. Svijet kralja Artura nikao je iz keltske usmene
književnosti. Karakteristično za taj roman je to da je sav prožet elementima
bajke. Vilinska bića, zlobni i dobroćudni divovi ili patuljci, čarobni dvorci,
čudoviti izvori, začarani predmeti... Sve to okružuje vitezove i stalno ih
potiče na to da se neustrašivim svojim junaštvom održe među opasnim zagonetkama
svoga svijeta, te da se, ako su doista vitezovi, pokažu jačima od svih čuda i
čarolija.


Tvorac osnovne
i glavne tematike srednjovijekovne epske viteške književnosti je francuski
pisac Chretien.


Didaktička je
viteška poezija svoja najvažnija djela stvorila u 13. st. U podnožju viteškoga
grada, na domak viteške kulture koja je polako zamirala u drugoj polovici 13. i
14. st. podiglo se naselje koje je u toku stoljeća imala postati novo središte
kulturnog života tj. grad. Na viteškom dvoru, u utvrđenom viteškom gradu, nije
bilo nikakve udobnosti. U hladnim, noću mračnim, prostorijama nije bilo
nikakvog pokućstva osim stolova, stolaca, škrinja i kreveta. Građani u viteškim
gradovima, koji su bili okruženi debelim zidinama, nisu poznavali najosnovnije
uvjete higijene. Još u prvoj polovini 16. st. vitez humanist Ulrich von Hulten,
koji je vio Lutterov sljedbenik, s najvećim prezirom govori o građanima
kukavicama koji se kriju iza zidova.


Pisci građani
nastavili su tradiciju viteških romana, ali su napustili težnju za dotjeranošću
izražajnih stilskih sredstava nadomještajući je opširnošću u prikazivanju
pojavnoga svijeta. Građanin je želio da što bolje upozna svijet u kojem je
živio.





Hrvatska
viteška književnost





U Hrvatskoj u 14. st. postaju popularne priče o
viteškim dogodovštinama, a tako i zapadne obrade klasičnih priča o Troji i
Aleksandru Velikom, a u koje se uključuju i čudesne priče o Indiji. Samom
Aleksandru Veliko s vremenom se pridaje srpska narodnost. Te hrvatske
adaptacije zapadnoeuropske građe brzo su se širile na istok prema Rusiji.


U Hrvatskoj
nema prijepisaa starijeg od 1400. g., a tekstovi mnogih priča dosta su mlađi,
ali ima dovoljno svjedočanstava o popularnosti viteških romana. U srednjem
vijeku djela s narodnog prevodila su se na latinski jezik. Roman o Troji,
Pjesma o Rolandu i druga djela također su prevedena. Viteške priče dolazile su
u Duklju s križarima, koji su u nekoliko navrata prolazili Slavonijom.





Francuska
viteška književnost





Jezik viteške
poezije teži da bude čist i otmjen. Viteška poezija u Francuskoj je imala uzak,
staleški ograničen, idejni sadržaj, jer je bila odraz životne prakse, a još
više maštanja aristokratskog društvenog vrha, koji se oštro suprotstavljao
ostalom čovječanstvu. U toj poeziji nailazi se na buđenje interesa za oblik spoljašnjeg
svijeta i za proces društvenog života. Kao što se u viteškom redu, koji je
došao u 12. st. do vrhunca svoje moći, opažaju prvi simptomi njegova
raspadanja, točno tako i poezija cvjetnog viteškog doba gubi popularnost.
Najbolja djela viteške književnosti mogu se nazvati predrenesansnim.
Najpotpunije se viteška književnost izrazila u lirici i romanu.

Ispovijesti


Sv. Aurelije Augustin





Bilješke o piscu:


Augustin se rodio u sjevernoj
Africi, u gradiću Tagasta. Završio je govorničku školu i živio dosta slobodno.
Taj način života počeo je mijenjati 386. g., kad je na putovanju čuo
propovijedi milonskoga biskupa Ambrozija te i sam prelazi na kršćanstvo. Vraća
se u Afriku, živi isposničkim životom, a 398. g. postaje biskup. Umire 430. g.





Tema djela:


Ispovijesti





Ideja:


Nikada nemoj krasti jer kako
stara poslovica kaže: ”U laži su kratke noge.”





Kratak sadržaj:


Ova druga knjiga se sastoji od 3
ulomka. Svaki ulomak ima svoj naziv. U prvom se ulomku govori o tome kako je
grijeh bio slađi sa drugarima. Tu se govori o grijehu tj., o krađi. Pisac nije
imao volje ono što sam ukrade. Drugi je ulomak pod nazivom Smijeh zbog uspjele
krađe. Govori o tome kako pisca nebi veselilo kada bi nešto ukrao i zbog toga
to nebi radio. Treći ulomak ima naziv Bog je najveće dobro. U tom ulomku se
govori kako je Bog jedino utočište.

3.3. Srednji Vijek


3.3.1. Europska Srednjovjekovna Književnost





AURELIJE AUGUSTIN:


-
354.-430.


-
kršćanski
filozof, teolog i književnik


-
u
33. godini odustaje od lakoumnog života i prelazi na Kršćanstvo


-
piše
o tumačenju Biblije, crkvenih dogmi, božjoj milosti, odnosi intelekta i volje
itd.


-
O božjoj državi i Ispovijesti


-
ISPOVIJESTI


-
lirska
autobiografija Augustina od rođenja do pokrštenja


-
veličanje
Boga


-
elementi
biblijskog stila


-
rodonačelničko
djelo književne autobiografije


-
ulomci:
Radost i muke školske dobi, Osvrt na opaku mladost, Grijeh je bio slađi s
dugima, Smijeh zbog uspjele krađe








3.3.2. Nacionalni epovi





-
epopeje


-
1.
ep pronađen – Beowulf – staroeng. kršć. ep iz 8.st. – gotski junak Beowulf





Pjesan o Rolandu:


-
pisan
u desetercima


-
starofrancuski
ep iz 12.st.


-
Karlo
Veliki


-
nakon
povratka Karlove vojske, zalaznica na čelu s legendarnim junakom Rolandom pada
u zasjedu


-
nakon
neravnomjerne borbe svi umiru


-
ostaju
ranjeni Roland sa svojim rogom Olifantom i mačem Durendalom


-
odanost
i vjernost bogu


-
kaje
se za grijehe


-
bibleizmi
– duša, anđeo Gabrijel, Bog


-
francuski
odgovor parodija na to: Roman o Renardu (Liscu)





Pjesan o Cidu:


-
španjolski
ep iz 12.st.


-
zgode
iz života španjolskog junaka Rodriga Diaz de Bivara zvanog Cid


-
idealiziran
– kršć. vitez junak


-
CID NAPUŠTA BIVAR I ULAZI U BURGOS


-
krivo
oklevetan, Cid je protjeran


-
ponižen
no častan i dostojanstven


-
odan
Bogu, gorčina prema Kralju


-
SCENA S LAVOM


-
kukavičluk
knezova, hrabrost Cida





Pjesan o Nibelunzima:


-
njemački
ep iz 12./13.st.


-
povijesna
tematika vezan uz starogermansko pleme Burgunda


-
podvizi,
ženidba i smrt Siegfrida


-
dvor
hunskog kralja Atile i propast
burgundskih vladara povezano likom:


-
Kriemhilda
– prvo Siegfridova, kasnije Atilina žena


-
u
prvom dijelu ona ubija muža a u drugom braću


-
elementi
junačkog epa i viteškog romana


-
mračna
tematika


-
SIEGFRIEDOVA SMRT


-
Brunhilda
– izabere ju Siegfried za Gunthera


-
Kriemhilda
– Guntherova sestra ženi se sa Siegfridom


-
Brunhilda
snuje osvetu kad čuje za prevaru


-
dvorjanin
Hagen ubija Siegfrieda


-
kralj
organizira lov i gozbu – utrkuje se sa Siegfriedom i gubi


-
Siegfried
– plemenit – 1. krajl pije vodu, želi osvetu, gnjevan, odvažan, ponosit


-
baca
kletvu na izdajnike osjeća se prevareno


Kalevala:


-
zbornik
finskih narodnih pjesama iz 12.st. (skupio Elias Lönnrot)


-
narodno
stvaralaštvo- nacionalni ep (misaoni
svijet, život, običaji pretkršć. vjerovanja


-
borbe
Finaca s Laponcima


-
opisuje
nastanak epa





3.3.3. Viteški Romani





-
ljubavno
pustolovni


-
pothvati
nacionalnih junaka, kraljeva i kraljevni


-
ideal
viteza – hrabar, predan kršćanstvu i ratničkim idealima – spreman za izabranicu
dati život


-
građa
preuzeta iz Antike (trojanski rat, Aleksandar) i keltskih legendi





Roman o
Tristanu i Izoldi:


-
ljubavni
roman


-
nesretna
ljubav (osnovna snaga čovjekovog života)


-
sukob
osjećaja dužnosti, časti i fatalne snage ljubavi


-
francuska
verzija Thomasa i Beroula


-
njemačka
verzija Gottfrieda von Strassbourga


-
muzička
drama Wagneraa


-
posljedica
zabunom popijenog ljubavnog napitka


-
Izolda
plavokosa i plavooka – kasnije žena
Tristanovog ujaka Marka


-
pokušavaju
se suprotstaviti ljubavi


-
Tristan
bježi u Bretanju i ženi se Izoldom bijelih ruku


-
u
podvizima smrtno ranjen – šalje brod po prvu Izoldu


-
bijela
jedra – brod stiže s Izoldom, crna – ne stiže


-
druga
Izolda se osvećuje i govori Tristanu da su crna jedra


-
on
umire, a za njim i 1. Izolda


-
kupina
im vezuje grobove – žilava je i iznova raste


-
pobjeđuju
Smrt


-
Antika
– Tezej i Egej





Roman o
Ruži:


-
didaktično
alegorični spjev


-
13.
stoljeće


-
Guillaume
de Lorris – priručnik trubadursko viteškog umijeća


-
prepreke
koje ljubavnik i pjesnik mora proći do Ruže (svoje ljubavi)


-
Jean
de Meung – filozofski i društveni problemi





3.3.4. Srednjovjekovna lirika





- minnesangeri, trubaduri i
truveri


- golijardi i vagandi – pjesnici
lutalice à Carmina burana – zbornik
duhovnih i svjetovnih pjesama na latinskom


- uglavnom ljubavna lirika


pjesnici:


- Bertrand de Ventadorn – I nije
čudo da mi par nitko od pjevača nije


- Walther von der Vogelweide –
Ovdje pod lipom


- François Villon – najveći i
zadnji veliki srednjovjekovni pjesnik – ljubavne pjesme – lopov, ubojica,
15.st.


























3.3.5. Srednjovjekovna drama





- prvotno liturgička igra, kasnije
pobožna liturgijska kršćanska igra – naizmjence pjevani stihovi iz Biblije na
latinskom


- započinju i kao laude – pohvalne
pjesme; u Italiji, 13. i 14.stoljeće


- laude prelaze iz lirskog u
dijaloški pa u dramski oblik


- radnja se malo miješa, pola je
crkvena a pola svjetovna, i jezik polako postaje narodan, povećava se broj
likova


- mjesto održavanja se seli iz
crkve na trg


- ta drama se razvija od
10.stoljeća


- fr. misteriji, tal. mirakuli


- mirakul – savršenije od laude – sacra reppresentatione – više
svjetovna lica umjesto crkvenih – Lorenzo di Medici


- bratovšine – nastale u Italiji u
13.stoljeću – skupine fanatika pokajnika koji u početku pjevaju laude