BOCCACIO-DEKAMERON

Giovanni Boccaccio:DEKAMERON


Izdavačko poduzeče “Reč i misao”, Beograd, 1962.
god.


BILJEŠKA O PISCU


Giovanni Boccaccio (1313-1375),bio je talijanski pripovijedač
i romanopisac, proučavatelj Dantea (napisao Život Danteov i komentar Božanstvene
komedije). U romanu u prozi Filocolo (1338) obradio je ljubavno-pustolovnu temu
o ustrajnoj ljubavi, vrlo poznatu u srednjem vijeku. Uromanima u stihovima (u
oktavama) Filostrato (1338) i Teseida (1339/40) obrađuje teme iz grčkih bajki. Autobiografsku građu obradio je u
proznom romanu Elegija gospe Fiammette (1343). Legendarnu građu o postanku Fiesola i Firence obradio u
oktavama u spjevu Ninfale fiesolando (1344-1346). Najznačajnije je djelo
Dekameron (1348-1353), što znači knjiga deset dana. U zbirci od sto novela, dok
kuga vlada u Firenci, sedam djevojaka i tri mladića provode vrijeme u prirodi
pričajući naizmjenice deset novela u deset dana. Svojim djelom Boccaccio je
otvorio nova tematska područja iz ličnog i intimnog života, potvrdio nove
renesansne poglede na ljudski život, a noveli postavio njene klasične izražajne
okvire tako da će stil njegove novele stoljećima biti i ostati uzor talijanske
umjetničke proze. Na sličan način kao Petrarchin Canzionijere u lirici.


Podatke našao:





U knjizi Decameron Giovannia Boccaccia, izdavačko poduzeće
“Reč i Misao”, Beograd, 1962.god.


ANALIZA DJELA


TREĆI DAN, NOVELA PRVA

LIKOVI: Nuto (vrtlar)


Masetto



Nadstojnik


Glavna
časna sestra


Opatice





MJESTO DOGAĐANJA: ”U ovom našem kraju bio je, a i sada je jedan...”





FABULA: U nekom je kraju
postojao samostan. U njemu je
radio vrtlar po imenu Nuto. Održavao je vrt, ali kako su ga zadirkivale opatice
i pošto nije bio zadovoljan plaćom, izravnao je račune i vratio se u svoj rodni
kraj Lamporecchio. Tamo ga je dočekao mudri Masetto, i čuvši čime se i kako
Nuto, uzeo je sjekiru i uputio se prema samostanu. Malo je razmislio i došao do
zaključka, pošto je mlad, da se pravi da je nijem, jer ga inače možda ne bi htjeli
uzeti da radi za njih. Kad je došao tamo, obavio je nekoliko poslova.
Nadstojnik se uvjerio da on vrlo dobro obavlja svoj posao, dogovorio se sa
glavnom časnom sestrom da ga zadrže. Dok se jednog dana pravio na livadi da
drijema, pored njega su pričale dvije opatice kako su čule, da je ono što
muškarac može pružiti ženi mnogo ljepše od najljepših zadovoljstava na svijetu,
te odluče to isprobati s njim. Nakon što su to
radile više dana, opaze ih tako druge opatice, pa im se i one pridruže. Tako je
Masetto morao zadovoljavati svih deset opatica. Šetajući se vrtom jednog dana
glavna časna sestra primijeti Masetta napola gola, pa i ona odluči to
isprobati. Odnese ga u dvor i zadrži ga tamo par dana. Nakon više dana, Masetto nije mogao više izdržati sve to,pa je
progovorio glavnoj časnoj sestri. Ispričao joj je da ta bolest nije njemu
urođena, i da sada nije naglo progovorio. Priznao joj je istinu o opaticama i
molio je da ona to sredi. Ona se dogovorila sa drugim opaticam o tome kada će
ga koja imati. Kada je umro nadstojnik, njega su stavili na njegovo mjesto.
Kada je Masetto ostario, vratio se u rodni kraj
Lamporecchio veoma bogat.

TREĆI DAN, NOVELA ČETVRTA











LIKOVI: Puccio di Rinieri



Isabetta (Pucciova žena)


Don
Felice





MJESTO DOGAĐANJA: ”Blizini San-Brankacija živio je jedan...”





FABULA: Nedaleko crkve San-Brankacija živio je Puccio di Rinieri. Bio
je vrlo pobožan. Imao je mladu i vrlo lijepu ženu pod imenom Isabetta. Jednog je dana u taj kraj došao redovnik
imenom Don Felice. Odmah je otkrio želje Puccia, i ono što muči njega i njegovu
ženu. Puccio je bio vrlo pobožan, i nije mogao
pono uživati s ženom. On i njegova žena su se zavoljeli, ali toj njihovoj
ljubavi je bio prepreka Puccio, koji nije često izlazio iz svoje kuće. Don Felice je riješio problem tako što
je Pucciu izmislio način kako da postane svetac. Rekao mu je da mora svaki dan
postiti i svake noći moliti na terasi očenaše i zdravomarije. Puccio di Rinieri
je to povjerovao i dok je molio na terasi, Don Felice je uživao sa njegovom
ženom u njegovoj sobi.























ČETVRTI DAN, NOVELA PRVA











LIKOVI: Salernski knez Tancredi


Vojskovođa Capove



Ghismonda (Kći kneza Tancreda)



Guiscardo





MJESTO DOGAĐANJA: “Tancredo, knez od Salerna, bio je...”





FABULA: Salerinski knez Tancredi, imao je kćerku jedinicu imenom
Ghismonda. Volio ju je više nego što su drugi roditelji volili svoju djecu, i
zato ju nije htio udati. Kada je ona već bila u godinama kada se druge djevojke
udaju, on ipak odluči da je uda, za vojskovođu Capova. Međutim ona nije voljela
Capova, već se zaljubila za Guiscarda koji je bio iz nižeg staleža. Takav brak
njen otac nebi nikad dopustio. Dala je naslutiti Guiscardu da ga voli. Počeli
su se tajno viđati. Jednog je dana Tancredi tražio kćerku. Običavao ju je
posjećivati u sobi. Jedan dan došao je u njenu sobu i zaspao. Zaspao je na
sakrivenom mjestu. Ona ga nije vidjela i počela se zabavljati sa Guiscardom.
Kada je to vidio Tancredi, nije ništa rekao. Šutio je i čekao, pa kada su oboje
otišli, neprimjetno se išuljao iz sobe. Drugo jutro naredio je svojim slugama
da zarobe Guiscarda, i odtad su ga u najvećoj tajini držali zarobljenog u
jednoj prostoriji dvora. Kad je saopćio kćerki da je zarobio Guiscarda, ona je rekla da treba oboje
kazniti. Drugo je jutro knez Tancredi zagušio Guiscarda. Izvadio mu srce i na
tanjuru ga je poslao svojoj kćerki. Kada je ona vidjela to srce, dugo je
vrijeme plakala nad njim, a kasnije je ulila u tu krv otrov i sve skupa popila.
Čim je to čuo knez Tancredi, dotrčao je u njenu sobu, u kojoj je ona ležala sa
srcem Guiscarda naslonjenim na njeno srce. Zadnje rječi koje je Ghismonda
izgovorila bile su, da želi da ih pokopaju zajedno da bude stalno s njim. To je njen otac kasnije i učinio.





ČETVRTI DAN, NOVELA ŠESTA











LIKOVI: Plemić Negro da Ponte Cararo



Andreuola (kći plemića Negra)



Gabriotto



Sluškinja





MJESTO DOGAĐANJA: “U gradu Breschi živio je nekada
jedan...”





FABULA: Plemić Negro da Ponte Cararo imao je
više djece među kojima i kćerku Andreuolu. Andreuola se zaljubila u susjeda pod
imenom Gabriotto, koji je pripadao nižem staležu od njenog. Sluškinja joj je
pomogla pri tome da Gabriotto dozna o tome kako ga ona voli, te da se oni viđaju
i uživaju skupa. Andreuola je sanjala da uživa s njim, i da iz njega izađe
nešto crno, i da ga ona gubi. Kada mu je ona to ispričala, nije htio vjerovati,
pa ju je pokušao smiriti. Malo kasnije umro je u njenim rukama. Sluškinja joj
je pomagala odnijeti tijelo do njegove kuće. Putem su ih uhitili čuvari i
odnijeli pred sud. Nakon što je ispričala istinu, otac se uvjerio da je nevina,
pa ju je poveo kući. Gabriotta su zakopali sa svim počastima a kasnije su
Andreuola i sluškinja otišle su u samostan i živjele još dugo očiščene od
grijeha.








PETI DAN, NOVELA
ČETVRTA











LIKOVI: Lucio da Valbona (mesar)



Đakomina (žena mesara Lucia)


Catarina (kći mesara Lucia)



Ricardo Manardi





MJESTO DOGAĐANJA: “Nedavno je u Romaniji živio jedan...”





FABULA: Mesar Lucio da Valbona imao je kćerku Catarinu. Bila je
najljepša djevojka u tom kraju. Nakon što ih je više puta posijetio Ricardo
Manardi, priznao joj je svoju ljubav. Pošto je njen otac pazio na nju, bio je problem kako da se
sastanu. Ricardo je rekao neka noć prespava na terasi, pa da će on naći način
da dođe kod nje. Ona je rekla roditeljima da joj je u sobi vruće spavati, pa da
uz njihovo dopuštenje namjerava spavati na terasi. Ricardo je došao te noći na
terasu. Cijelu noć bili su zajedno, a pred jutro su zaspali. Kad se njen otac
pred jutro probudio, vidio ih je na terasi kako skupa leže. Pozvao je ženu da
se i ona uvjeri u njihovu ljubav. Kad su se probudili, Catarina je počela
plakati, jer se bojala oca i njegove osvete. Iznenadila se je kad je dobila dopuštenje za njihovo
vjenčanje.





PETI DAN, NOVELA OSMA





LIKOVI: Nestađo degli Onesti


Paola
Traversi





MJESTO DOGAĐANJA: “U Raveni, prastarom gradu Romanjie, bilo...”





FABULA: Nestađo degli Onesti, bogat i otmjen plemić zaljubio se u
djevojku plemićke obitelji Traversi. Htio ju je osvojiti rasipajući svoje
bogatstvo nad njom, međutim ona ga nije htjela. Jednog je dana on poslan na
molbu roditelja u Kjeso, gdje je ugledao scenu kako vitez tjera mladu djevojku.
Pomislio je kad bi Poala vidjela takvu scenu, da bi ga od straha možda
zavoljela. Vratio se u Ravenu, pozvao je nju i svoju rodbinu na ručak. Vidjevši
takvu scenu, Paola je pomislila da je njoj namjenjena, i strahujući za sebe
zavoli Nestađa. Uskoro su se nakon toga vjenčali.











ŠESTI DAN, NOVELA SEDMA











LIKOVI: Madona Filipa



Rinaldo de Puljezi



Lazarina de Gvacaljotrija





MJESTO DOGAĐANJA: “U gradu Pratu postojao je nekad...”





FABULA: U ono vrijeme, u Pratu je postojao zakon koji je govorio da
ako je muž nađe u preljubu, ženu može dati na sud i da ona može biti obješena.
Rinaldo de Puljezi je tako pronašao u preljubu svoju ženu sa Lazarinom. Priveo
ju je pred sud da joj oni sude. Kad su je upitali da li priznaje preljub, ona
je potvrdno odgovorila, ali da želi upitati muža, da li mu je ona uvijek
udovoljavala želje kada je on to htio. On je na to pitanje odgovorio potvrdno.
Žena je rekla sudu da ne vidi razloga zbog ćega bi doma stajala neiskorištena,
za vrijeme dok nije potrebna svome mužu. Sud je rekao da ona ima pravo, pa su
izmjenili zakon tako, da bilo koja žena koja zadovolji svog muža, može
zadovoljavati i druge muškarce.











SEDMI DAN, NOVELA DRUGA











LIKOVI: Peronela


Muž
Peronele


Đanelo Striniario





MJESTO DOGAĐANJA: “Prije kratkog vremena se u Napulju...”





FABULA: Peronela se oženila siromahom. Pošto nisu imali novaca, on
je svako jutro išao rano raditi ili tražiti posao. Kasno se vračao doma. Za to
vrijeme, dok je on radio, Peronela se zabavljala s Đanelom Striniarom, koji bi
dolazio kod nje čim bi joj muž otišao na posao. Tako je bilo više dana, sve dok
se jednog jutra ne vrati kući. Kada Peronela primjeti da se muž već vratio sa
posla, reče Đanelu da se brzo sakrije u jedno veliko bure koje su imali u kući.
Peronela kaže mužu da neće imati šta jesti ako se misli tako rano vraćati s
posla. On je doveo kupca za veliko bure
koji će mu dat pet srebrnih forinta. Rekla mu je da je iona isto našla kupca
koji će joj isto dati sedam srebrnih forinta te da je taj kupac ušao u bure da
pregleda da li je cijelo. Kada je to čuo njen muž, potjera svog kupca, jer mu
je on davao dvije forinte manje nego onaj drugi, te otiđe kod bureta da završi
posao. Đanelo je rekao da je bure cijelo i da će ga kupiti ako mu ga očisti,
što je Peronelin muž i učinio. Dok je on čistio to bure, Peronela i Đanelo su
se zabavljali. Kad je on završio posao, Đanelo je platio bure i odnio ga kući.











DEVETI DAN, NOVELA DRUGA











LIKOVI: Izabeta


Mladić


Glavna časna sestra



Opatice



Svečenik





MJESTO DOGAĐANJA: “U Lombardiji se nalazio jedan po...”





FABULA: Izabeta je bila opatica u samostanu. Zaljubila u mladića
koji je dolazio u taj samostan. Priznala mu je svoju ljubav, pa su oni često
zabavljali. Kada su to druge opatice vidjele, otrčale su do sobe glavne časne
sestre. Strahujući da je ne nađu da spava sa svećenikom, brzo se obukla i u
žurbi umjesto marame na glavu je stavila svećenikove gaće. U žurbi to nije
primjetila niti jedna opatica. Kad su došli pred Izabetinu sobu, provalili su,
i zatekli Izabetu i mladića kako se zabavljaju. Izabetu su otjerale iz sobe da
joj sude. Kada je kasnije Izabeta primjetila što je na glavi glavne časne
sestre, kazala je neka si prvo sveže maramu pa neka onda razgovara s njom. Tada
su i opatice primjetile što se nalazi na glavi glavne časne sestre, te je ona
bila prisiljena da dopusti svim opaticama da vode ljubav kad god žele. Tada se
Izabeta vratila svom ljubavniku i nastavili su i dalje nesmetano se viđati.











DESETI DAN, NOVELA ČETVRTA











LIKOVI: Meser Gentile de Karizendi


Nikola
Kačanimik



Katalina





MJESTO DOGAĐANJA: “U Bologni, divnom lombardijskom gradu...”





FABULA: U Bologni je živio mladi čovjek imenom Đentile de Karizendi.
Zaljubio se u jednu plemkinju Katalinu. Ona njemu nije uzvraćala ljubav i nije
ga voljela. Ona otiđe na svoj posjed gdje se razbolila. Doktori nisu mogli naći
znakove života, pa su je zakopali. Kada je Đentile doznao da je ona umrla,
uputio se u najvećoj tajnosti sa slugom do njenog groba. Došavši tamo uđe u
grobnicu i poljubi je više puta, a kasnije odluči da joj može dotaknuti grudi.
Primjetio je da u njenim grudima ima još malo života, pa je odnese u svoju kuću
gdje mu je njegova majka pomogla da je ozdrave. Kad je ona ozdravila zamolila
je Đentila da joj dopusti da se vrati svojoj rodbini. On je rekao da pošto svi
misle da je ona mrtva da će pozvati neke plemiće na gozbu kod sebe te tako i
njenog muža i da će je pred svima njemu uručiti kao poklon. Ona je na to
pristala. Morala je počekati da se on vrati s puta, da bi vidjela svoju
rodbinu. U međuvremenu je rodila sinčića. Kada se Đentile vratio s puta i vidje
kako je ozdravila, napravi gozbu i pozove plemiće na ručak. Zapitao je da li bi
bilo pravedno kada bi neki čovjek bacio svog bolesnog slugu na ulicu, a drugi
bi ga izlječio da ga taj drugi zadrži za sebe. Na to su se svi dogovorili a
Nikola je izrekao u ime svih da je to pravedno. Tada Gentile naredi slugama da uvedu
Katalinu što i učine. Kad je došla on se udalji, a drugi su gosti ispitivali
Katalinu o tome ko je, to ona nije odgovarala. Kasnije je Đentile predao Nikoli
svoju ženu i dijete. Kasnije su ga za to svi hvalili.





O DEKAMERONU





Dekameron nije
proizvod jednog bludnog i ustreptalog
života kakav je bio Boccacciov, već plod profinjene umjetničke analize i
tihog izražavanja genijalnosti koja živi u prostoru i vremenu, te osijeća pravi
trenutak. (komentar iz dijela).


Dekameron je
produkt ponašanja građana tog vremena. Žene su bile varljive. Napravile su ćak
i zakon koji im dopušta da se druže s drugim muškarcima. Neki muškarci su bili
naivni i glupi, a drugi mladići hrabri i nepromišljeni. Izgleda da je u to
vrijeme bilo dosta vanbračne dijece, čak možda više nego danas.


Dekameron
je već u 14. stoljeću bio preveden na francuski, a onda i na engleski jezik.
Nastavši u najgorem vremenu tj. za vrijeme kuge, te pored svih grozota, zrači
snažnom životnom voljom i optimizmom.


Sto
novela, povezao je okvirom. Dok u Firenci vlada kuga, sedam djevojaka i tri
mladića napuštaju grad da bi izbjegli smrt, odlaze u obljižni Fijezole i tamo
provode deset dana u pričanju najraznovrsnijih događaja, u prvom redu
ljubavnih, karakterističnih za period 13. i 14. st.

I. teza


“Dekameron”








Naslov djela “Dekameron”(“Il
Decamerone”) znači knjiga deset dana, koja ima 100 zaokruženih
novela, podijeljeno na 10 dana. Boccaccio započinje pripovije-


danjem o kugi koja je
zavladala u Firenzi 1348 g. “. . . od spasonosnog utjelovljenja sina božjeg
bijaše proteklo tisuću tri stotine četrdeset i osam godina, kad je u divni grad
Firenzu, . . . , naišla smrtonosna kuga”, pjesnikova reakcija na taj događaj je
pohvala vitalnoj mladosti.


Boccaccio zamišlja da su se u
crkvi Santa Maria Novella našla trojica mladića i sedmoro djevojaka:Panfilo,
Dioneo i Filostrato(sva trojica kao da simboliziraju različite aspekte piščeve
osobnosti), Pampinea, Filomena,


Elissa, Neifile, Emilia,
Lauretta i Fiammetta. Dogovoriše se da otiđu zajedno na jedno udaljeno imanje
gdje će provoditi dane u smijehu, pjesmi, zabavi i gozbi. Da bi im brže prošlo
vrijeme, dogovorili su se, da svakodnevno, svaki od njih ispriča jednu novelu.
Svakog dana su izabrali kralja ili kraljicu koja će odrediti temu tog dana.
Tako u 10 dana je ispričano 100 novela i time, po srednjovjekovnoj poetici,
dostignut je savršeni broj sto.








II.
teza


Boccacciova
shvaćanja





U svjetu kojega je stvorio
Boccaccio , ne nedostaje ljubavi i požrtvovanja , ali prevladava tjelesna
ljubav koja je prikazna s određenom dozom humora u najrazličitijim aspektima.
Pisac kritizira lažnu moralnost klera i to jasno navodi “. . . da dokažem kakvo
je i koliko licemjerje redovnika. . . ”, a veliča inteligenciju ljudi koji se
po njemu ne razlikuju po staležu i imovini već po sposobnostima


“A mi koji se rodismo i rađamo
jednaki samo se po vrlinama razlikujemo. . . ”.








III.
teza





Erotika u Boccacciovim
pričama





Ideal slobodne ljubavi koju
Boccaccio veliča i opisuje u najrazličitijim situacijama je odraz pišćeva života
i shvaćanja tog vremena. Boccaccio to jasno navodi u svojim djelima “. . . su
sve miline ovoga svijeta ništavne prema milini koja ženu obuzme u muškarčevu
zagrljaju. . . ”.


Ta strast zahvaća pripadnike
različitih staleža plemstva, građanstva, seljaštva i klera.


Boccaccio pogotovo kritizira
lažnu moralnost klera koji se okorišćuje vjerom da bi zadovoljilo svoje putene
potrebe i olako zaboravlja na datu zakletvu “Neka bog nađe drugu ili druge što
će ovaj zavjet održavati. ” i rade ono zbog čega su kritizirali druge ljude “.
. . te se nauživa onih milina zbog kojih je prije obično proklinjala sve druge
žene. ”. Ljubav je po Boccacciu raj premda on možda ne postoji “Ti si Puccia
potaknuo na pokajanje pomoću koga smo nas dvoje ušli u raj. ”





IV. teza


Osma priča petog
dana





Nastagio degli Onesti
neuspjeli ljubavnik u blizni mjesta Chiassi udaljenog 3 milje od Ravene je
ugledao konjanika obučenog u crno kako goni golu djevojku sa dvoje pasa.


Vitez mu objašnjava , da je to
kazna , koju su mu odredili u paklu. On je nekada bio plemić i bio se zaljubio
u tu djevojku. Ona mu nije uzvratila ljubav i uživala je u njegovim mukama te
se on ubio, nedugo poslje i ona umire. Te ju on mora goniti toliko godina,
koliko je ona bila mjeseci okrutna prema njemu.


Građu za tu novelu Boccaccio
uzima iz vrlo raširene srednjovjekovne legende , prema kojoj žena i njezin
ljubavnik su kažnjeni zbog putenog grijeha , strašnim mučenjem u prizoru
paklenog lova. Međutim pisac je izokrenuo njezinu pouku , kaznivši ženu zato,
što je bila odbojna prema čovjeku, koji ju je volio. Time joj je dao oblik
priča koje će strašiti ljude u 19 i početkom 20 st.





V. teza


Italija na kraju srednjeg vijeka








Italija je na kraju
srednjeg vijeka bila podjeljena na niz gradova - država . Vladari tih gradova
bijahu sposobni ljudi (prvenstveno condotireri )koji su se uzdigli zahvaljujući
svojim sposobnostima. Okolicu tih ljudi su sačinjavali isto tako sposobni
ljudi. Tadašnji čovjek nalazi izvor i vjeru u samome sebi , te se vse više
okreće od crkve i njezinog učenja i ustaljenih moralnih pravila. Tadašnji
čovjek proučava sve aspekte života i ljudskog tijela i veliča sve ljudsko. U
takvom okružju , u kojemu feudalni sustav prepušta mjesto građanstvu , su
živjeli veliki pisci, u koje spada i Boccaccio, koji su širili ideje svoga
doba.

Boccacciev svijet
OKOLNOSTI U FIRENZI:Pobjedničko
firentinsko građanstvo,bilo je bilo svjedokom i sudionikom propadanja
feudalizma i stvaranja novih društvenih odnosa, svijeta u kojemu su nadarenu i
djelatnu pojedincu bila otvorena vrata prema uspijehu i u kojemu je nastala
golema gospodarska moć Firenze praćena samosvješću, optimizmom, i životnom
radošću pomosnih građana komune.

BOCCACCIO (1313-21.12.1375): Koliko
je sigurna godina njegova rođenja (potkraj 1313), toliko je sporno
ostalo mjesto gdje je došao na svijet: sam je pisac pridonio predaji prema
kojoj se rodio u Parizu kao plod ljubavi neke francuske plemkinje imenom
Gianne i trgovca Boccaccia di Chelina iz toskanskog grada Certalda; noviji
biografi, paksmatraju da se kao nezakoniti sinrodio u očinskoj kući u Certaldu.
Godine 1325, ili nešto prije, otac ga je poslao u Napulj da stekne trgovačka
znanja, pa je tako potratio šest godina prve mladosti, a još šest godina,
privoljevši na to oca, studirao je, iz praktičnih razloga, kanonsko pravo. Ali
budući da je Boccaccio za sebe smatrao da je već u majčinoj utrobi od neravi
bio određen za pjesnička razmatranja, sav se posvetio bavljenju pjesništvom
i sam je učeći stekao znanja o pjesnićkom umijeću. U napuljskom razdoblju
njegova života, u kojem su se uglavnom oblikovali njegova intelektualna
fizionomija i književna kultura, piščevoj je naravi osobito pogodovala
raskošna, galantna sredina anžujskog dvora, gdje je bio prihvaćen zahvaljujući
vezama koje je već njegov otac imao s moćnom bankarskom kućom Bardi. U rafiniranu
društvu učenih ljudi i otmjena svijeta, u atmosferi svečanih zabava, erotske
slobode i duhovnih užitaka, ljubavnih i prolaznih mondenih pustolovina, osobito
dubok trag u Boccacciovu životu i književnom radu ostavila je strast prema
nezakonitoj kćeri kralja Roberta, Mariji, koju je otac udao za jednog
plemića na svom dvoru, grofa Akvinskog. Bila je to njegova Fiemmetta,
opjevana u stihovima i prozi, lijepa, vatrena i nepostojana žena s kojom je
pjesnik doživio trenutke sreće u ljubavnom zanosu, ali zatim i svijest o tome
da je okrutno ostavljen. Budući da je, naime, 1340. propala banka spomenute
obitelji Bardi zato što joj je kralj nije mogao platiti dugove, a zajedno s
bankom i novac koji je u nju biouložio Boccacciov otac, pjesnik je bio primoran
vratiti se u Firenzu i posvetiti se korisnijem poslu. Iako nije imao
odlučujuću ulogu u političkim zbivanjima, njegovi su ga sugrađani veoma
cijenili, a tome su dokazom razne službe i zaduženja koje mu je komuna
povjeravala i različita putovanja u svojstvu poklisara, u Ravenu, Rim, Avignon
i drugdje. Jedan od spomena najvrednijih podataka jest Boccaccievo
prijateljstvo s Francescom Petrarkom, s kojim se susretao u Firenzi,
Padovi, Milanu i Veneviji, s kojim su ga povezale spone intelektualnog
razumijevanja, zajedničko humanističko zanimanje za klasičnu starinu i za
pjesništvo uopće. Kad je 1362. Boccaccio doživio duhovnu krizu izazvanu pozivom
nekog redovnika da misli ne smrt i da se odrekne svjetovnih interesa pa i
književnosti, utjehu i pomoć pružio mu je Petrarca savjetom da ne spaljuje
svoja talijanska djela i poukom da humanistička i pjesnička djelatnost nisu u
suprotnosti s kršćanskim naukom. A to je već bio izrazit doprinos nastajućim
shvaćanjima o umjetnosti u talijanskom humanizmu. Poslijednje godine pjesnikove
pratila je gorčina bolesti i oskudice; nisu uspjeli njegovi pokušaji da dobije
sigurne i unosne službe u Napulju, kamo je više puza putovao, te se sklonio u
Certaldo. Odatle se odazvao pozivu firentinske komune da javno tumači Danteovu Božansko komediju, ali je tu zadnju
svoju znažajnu djelatnust zbog bolesti morao prekinuti. Povukao se zatim u
Certaldo, i tu umro 21. prosinca 1375. Pisac prvih spojeva u
talijanskim oktavama

TEMA, STIL, INSPIRACIJE:
Boccaccio cijelim bićem ostaje čvrsto na zemlji uzvisujući spontan prirodni
nagon, vitalnu sposobnost i inteligenciju kojoj su jedina norma iskrenost,
odmjerenost i kultura.


Osobine
zrelog proznog Boccaccievog izraza: složen i bogat rečenični period prema uzoru
na klasične i kasnorimske pisce i na latinsku srednovjekovnu prozu, te sklonost
širokom i živopisnom pripovjedanju. U Boccaccievom svijetu nije odsutna duboka
ljubav i smisao za požrtvovanje, koje ide do najvećeg prijegora, ali ipak
nadvladava tjelesna ljubav prikazana u najrazličitijim situacijama i epizodama.
Neiscrpna je, s druge strane, pjesnikova sklonost za šalu i porugu onih koji
nisu dorasli nesmiljenim zakonitostime građanskog svijeta, podvrgnuta hiru
slučaja i sreće, no podjednako i besklupuroznoj, slobobnoj inteligenciji ljudi,
koje Boccaccio opisuje s uživanjem i simpatijom. Dvije su, dakle, temeljne
sastavnice kojima se nadahnjuje piščev pripovijedački svijet: tema ljubavi i
tema inteligencije; ljubavi, koja zaokuplja pjesnikovo zanimanje i kad se
prikazuje u svojim golim izravnim putenim aspektima i kad je nepredvidljiva
igra iskrenosti, himbe, plamenitosti, komike; inteligencije, koja se ne
predočuje samo kao suprotnost ljudskoj gluposti, nego je također uzveličana u
svim svojim kao i život raznolikim pojavama, bilo da resi i najokorlijeg
zločinca, bilo da upravlja ponašanjem viteških i etički uzvišenih pojedinaca, u
kakvima je Boccacciova humanost vidjela pravi ideal novoga čovjeka.

DIJELA: Filocolo:roman
u prozi ljubavno-pustolovna sadržaja, u kojem se radnja događa na širokom
prostoru Sredozemlja, a usredotočena je oko ustrajne ljubavi dvoje mjadih.


Razni romani u stihu
ili spjevovima za koje je fabule preuzeo iz srednjevjekovne i antičke
kjiževnosti obradivši ih.


Filostrat:
opisuje se nesretna ljubav i tragićan završetak mladog junaka, kojega voljena
žena ostavlja i postaje ljubavnicom starijeg i iskusnijeg. Napisano u oktavama.


Teseida:
Boccaccio oslikava strastvenu ljubav i plemenito prijateljstvo mladih tebanskih
junaka. Napisano u oktavama.


Dijanin lov (Caccia di Diana): djelo
sastavljeno u tercinama, u kojem se uzvisuje ljubav i ljepota uglednih gospoja
kraljevskog dvora.


Ninfale d Ameto (1341 –
1342): ekloga složena u prozi s umetnutih 19 pjevanja u tercinama, alegorijsko
djelo po uzoru na Dantea.


Ljubavna vizija: najslabiji
Bocacciev spjev


Elegija gospe Fiammette po njoj ženama
zaljubljenim ispričana: zanimljiv odnos između autobiografije i sadržaja.


Ninfale fiesolano:
pastirski spjev u sedam pjevanja u oktavama, prema uzoru na Ovidija


Labirint ljubavi (Corbaccio): roman
u kojem se muškarac osvećuje mladoj udovici koja je odbila njegovu ljubav.


24 epistole:
iskazuju piščeve političke poglede


O zgodama uglednih ljudi:
prikazani su životopisi od Adama do nekih suvremenika


O znamenitim ženama:
životopisi od Eve da Ivane Napuljske


O rodoslovljima poganskih bogova: tu se
sustavno prikazuju antičke predaje o podrijetlu i potomstvu grčko-rimskih
bogova.

UTJECAJ NA HR. KNJIŽEVNIKE: Za
razliku od Petrarce, Boccaccio nije u nas ostavio dubokih tragova. Ne
znači to da Decameron i neka manja djela nisu bila poznata našim starijim
piscima. Nekih odjeka Boccacciova remek-djela ima već u prvih pjesnika
dubrovačkih Šiška Menčetića i Džore Držića. Poznato je da je Marin Držić u
komediji Tripče de Utolče neke
elemente radnje uzeo iz Boccacciovih novela. Iz Decamerona crpio je neke motive
i Ignjat Đurđević u svojim novelama u stihovima Razlike zgode nesretne ljubavi. Poznavanje drugih Boccaccevih
dijela nazire se u Planinama Petra Zoranića.

Pa, ako je Danteova Komedija
nazvana božanskom, Boccacciov Decameron,
kao što se to često ističe, s razlogom nosi ne manje uzvišen naziv ljudske komedije. To je djelo posve
lišeno metafizičkih preokupacije srednjovjekovnog čovjeka.


Decameron
je najveće Boccacciovo ostvarenje, prvo veliko djelo talijanske pripovjedačke
proze, nastalo između 1348. I 1353. Kao plod svestrana životnog iskustva
i neposredna dodira sa životom i bujnom firentinskom sredinom, odakle je pisac preuzeo i
umjetnički oblikovao mnogobrojne aegdote i kazivanja, prostore i likove, svjež
jezik, sklonost poruzi i šali, lucidan kritički duh, a nadasve slobodan i
otvoren mentalitet trgovačkog staleža. Pošto su se u piščevu duhu sredili
mladenački doživljaji, a strast prema Fiammetti postala, kao neki intiman mit,
smireno sjećanje lišeno patnje, remek-djelo sabire i superiornom umjetnošću
prevladava sve one suviše neposredne elemente autobiografije očito nazočne u
manjim djelima.


Naslov
djela (Il Decameron) znači knjiga deset dana, jer je knjiga, koja ima stotinu
novela zaokruženih jedinstvenim okvirom, podijeljena na deset dana.
Boccaccio započinje pripovijedanje moćnim realističnim opisom tragične pošasti
crne kuge koja je harala i u Firenci 1348. Ali pjesnikova reakcija na strašan
događaj nije, kao što bi se moglo u ono doba očekivati, mistična skrušenost u
strahu od zemaljskih apokaliptičnih nedaća i kazne Božje na drugom svijetu,
nije pesimistično nijekanje vrijednosti i ljepote života; naprotiv, to je
pohvala vitalnoj mladosti i neuništivoj svježini prijateljske prirode. Zato
on zamišlja da se u opustjelu gradu, u crkvi Santa Maria Novella,
sastalo sedam djevojaka i tri mladića: Panfilo, koje je prikazan kao sretan
ljubavnik; Filostrato, prevaren i očajan ljubavnik; Dioneo, veseo i bez
skrupula (a sva trojica kao da simboliziraju tri aspekta piščeve osobnosti);
razumna i u ljubavi sretna Pampinea; vatrena Filomena; zatim Elissa, djevojčica
koju muči žestoka ljubav; naivna i putena mladica Neifile; u sebe zaljubljena
Emilia; ljubomorna Lauretta; napokon, Fiammetta, sretna i brižna zlob uzvraćene
ljubavi (a u svima njima sabrane su značajke Erosa kakovo je Boccaccio prikazao
u svojim djelima). Odluče oni, dakle, napustiti tijesne ulice pune bolesti i
smrti pa se skloniše u idiličnu i zdravu ladanjsku sredinu, gdje provode dane u
gozbama, plesu, glazbi, igrama i u skladnu razgovoru. Da bi im brže prošlo
vrijeme, pripovijedaju raznolike vesele i tužne zgode: svatko od njih mora
ispričati svakog dana po jednu novelu; budući da iz vjerskih razloga subotu i
nedjelju posvećuju drugim poslovima, za četrnaest dana ispripovijedaju stotine
novela, dakle točno toliko koliko ima i pjevanja u Božanstvenoj komediji, samo
što taj “savršeni” broj, iako pridonosi vanjskom jedinstvu i simetričnosti, ne
znači više od pukog obola srednjovjekovnoj poetici. Svaki “dan” završava
baladom, a pojedine novele imaju moralistički uvod, kadšto i zaključak. Tako je
Boccaccio stvorio zanimljivu i jedinstvenu arhitekturu, u kojoj pojedine novele
imaju potpunu umjetničku zaokruženost i autonomiju, a sve zajedno opet povezuje
jedinstvo nadahnuća i temeljnih značaji pjesnikove slike svijeta.

Svaki
je dan posvećen određenom temi koju zadaje kralj odnosno “kraljica” bezbrižnog
skupa. Prvi i deveti dan nemaju određene teme; u drugom se pripovijeda o hirovima
Fortune (sreće); u trećem o ostvarenim,pretežno ljubavnim željama; četvrti
sadrži uglavnom tragične novele o ljubavi i smrti, a peti novele o ljubavima koje
završavaju sretno nakon mnogih nezgoda; šesti je dan posvećen brzim i duhovitim
odgovorima, a sedmi podvalama što ihprave spretne žene na račun glupih muževa;
u osmome danu ponovno se govori o različitim šalama i podvalama u kojima
stradaju glupaci ili muževi rogonje, a trijumfiraju lukavi i okretni ljudi;
deseti, zaključni dan, obuhvaća novele o velikim i plemenitim djelima.


Boccaccio
je u Decameronu stvorio nepreglednu galeriju neposrednih, psihološki istinitih
likova iz svih društvenih slojeva i opisao niz sredina, od feudalnih dvorova i
samostana do gradskih kuća, ulica i trgova.


Klasična
ljepota Boccacciova stila i skladna kompozicija, a nadasve nagovještaj
renesansnih shvaćanja, bili su razlogom da je Decameron za talijansku prozu
koja mu je slijedila postao ono što i Petrarkin Kanconijer za liriku: vrelo
nadahnuća i nenadmašen uzor. Istančana pripovjedačka proza remek-djela
izvanredno je raznolika, realistično prilagođena likovima i situacijama,
elegantna i široko sintaktički razvedena u rečeničnim strukturama koje su
stvaralački izrasle iz poznavanja antičke i srednjovjekovne tradicije, uravnotežena
ritmom, simetrična po rasporedu pojedinih dijelova i bogata ukrasima.

Dan prvi, novela prva







Ciappellatto po nalogu Musciatta Franzesia
pođe u Burgundiju skupljati porez, no tamo se nenadano razboli i ostane ležati
u kući dva brata. Lijećnici su mu govorili da će uskoro umrijeti. Braća su se
uplašila jer mu nijedan fratar ne bi htio dati odrješenje jer je užasan čovjek
te ga ne bi pokopali u crkvi, a ako se ne ispovjedi bacit će ga u neku jamu, a
tada bi narod napao braću te ih možda čak i ubio. Ciappellatto je slagao fratru i
pokazao se kao da je svetac. Nakon smrti fratri su ga sahranili uz najveće
poštovanje, a narod ga je počeo štovati kao sveca.




Likovi







Ciappellatto- pokvaren čovjek
koji se samo mogao još više pokvariti glumeći da je dobar što je i učinio kako
bi bio dostojno sahranjen.





fratri(općenito u to vrijeme)-
nisu dobri kao danas te niti oni ne zaslužuju ići u raj jer ne žele oprostiti
teške grijehe u ime Boga koji je milostiv prema svima i svima oprašta, a
zauzvrat traži obećanje da nećemo griješiti za koje zna da ćemo prekršiti jer
smo samo ljudi.




Dojam







Iako sam se zgražavao nad
Ciappellattovim postupcima, svako zlo je za neko dobro, odnosno barem braća
koja su mu pružila utočište kada je bio bolestan niju umrla zbog njega. Iako to
nije opravdanje za ono što je on učinio jer on može lagati ljudima no kada će
mu se suditi nakon života vidjet će se i znati točno što je učinio.




Drugi dan, novela treća







Gospar Tebaldo je nakon smrti
svoje imanje prepustio trojici sinova koji su ubrzo potrošili sve što su imali.
Nakon bijede uspjeli su se ponovno obogatiti, ali su sad imetak potrošili još
brže. Njihov nećak Alessandro slao im je novac iz Engleske, ali se odlučio
vratiti kući. Na putu je sreo kraljevu kćer koja se odmah zaljubila u njega. Nakon
vjenčanja Allesandro je postao bogat i podmirio je dugove svojih stričeva.




Likovi







Tebaldovi sinovi- rastrošni i
nezasitni. Čovjek bi pomislio da kada netko jedanput dobije mnogo novaca i brzo
ga potroši da neće napraviti istu grešku kada mu se još jedanput javi ista
prilika koja je veoma rijetka u stvarnom životu, no oni su napravili istu
grešku dva puta.





Alessandro- darežljiv. Davao je
novac svojim stričevima iako su se oni razbacivali novcem. Kada se vratio kući čak je i podmirio
njihove dugove.




Dojam







Ne smijemo rasipati novac u životu jer
sreća ne dolazi često i nije uvijek novac. Ako nam se kada i desi da dobijemo
puno novca treba ga štediti i razumno trošiti te uzeti u obzir budućnost a ne
gledati samo danas. To je razlog zašto mi se nisu dopali Tebaldovi sinovi.




Dan deseti, novela peta







U hladnoj Furlaniji je živjela
gospa Dianora koja je imala tajnog obožavatelja, viteza Ansalda. Misleći da će
ga smiriti od pokušaja da je osvoji, kaže mu da u siječnju želi vidjeti zeleni
perivoj, pun cvijeća i drveća pokraj svog dvorca. Ansaldo je uz pomoć
čarobnjaka uspio to izvesti, a Dianora, da ne obesčasti svoje ime i ime svog
muža, ode k njemu. Mislila je da će je Ansaldo iskoristiti, ali on se sažali
nad njome i postane njezin prijatelj, također i prijatelj njezina muža.




Likovi







Dianora- pomalo okrutna, ali ipak poštena.
Nije htjela reći u lice Ansaldu da je udata nego mu je dala nemoguć zadatak
koji je uspio ipak izvesti. Ipak se divim tome što je na kraju otišla k njemu i
priznala mu sve.





Ansaldo- iskreno zaljubljen, ali iznad
svega častan. Učinio je i nemoguće kako bi osvojio Dianorino srce no kada mu je
priznala da je udata, časno se ponio i odlučio ostati prijatelj s njom pa čak i
s njenim mužem.




Dojam




Obećanja koja se kažu trebaju se i
izvršiti. Iako nisu izvršena u ovom djelu veoma mi se dopalo jer su likovi
pošteni. Dianora je priznala Ansaldu, a Ansaldo je odlučio ostati prijatelj i s
njom i s njenim mužem. To je prijateljstvo pravo jer je plod istine.

Likovi:

Musciatto Franzesi, Ser Ciappelletto, braća lihvari, fratar, Saladin,
Melkizedeh, Landolfo Rufollo, Turci, žena sa otoka Krfa


Tema:

Nepromišljenost, lakovjernost i naivnost svećenstva i ljudi tadašnjeg vremena
koja se očituje u prevari jednog od najvećih grešnika, Ser Ciappelletta, kojom
je izigrao fratra, ljudska nepromišljenost često dovodi do propasti i
siromaštva, pohlepa i težnja za što većim i bržim bogaćenjem može


Sadržaj:


Ser Ciappelletto

Musciato Franzesi, bogat i ugledni trgovac postavši vitezom morao je otići u
Toscanu. Svoje poslove povjerio je nekolicini ljudi osim utjerivanja dugova
Burgunđanima. Međutim, Musciatto je pronašao pravog čovjeka za taj posao - Ser
Ciappelletta. On prihvaća posao te na Musciattov nagovor nastani se kod braće
lihvara. Nakon što se Ser Ciappelletto razbolio braća lihvari ne znaše što s
njim zbog njegovih silnih grijeha, no on to začu te im odgovori da se ne brinu
nego da dovedu svetog i bogobojaznog fratra. Oni mu dovedu jednog starca,
cijenjenog fratra, da se Ciappelletto ispovijedi. On prevari fratra, a ovaj
povjeruje u njegovu nevinost i svetost. Kada su braća čula da će Ciappelletto
biti pokopan u Crkvi prestaše se brinuti. Nakon posljednje pomasti Ciappelletto
umire, te fratar pozove sastanak i na njemu govori o tome kako je Ciappelletto
sveti čovjek na što se fratri složiše. Na pogrebu fratar ljudima ispriča o
Ciappellettovom životu, nevinosti i svetosti te ga narod proglasi svetim.
Uvečer Ciappelletto biva pokopan u kapeli.


Židov Melkizedeh i priča o tri prstena

Saladin, protrativši sav imetak, pokuša izvući novac iz bogatog ali škrtog
Židova Melkizedeha te ga pozove u svoju kuću. Saladin ga, htjedeći ga iskušati,
upita koju vjeru smatra pravom: židovsku, saracensku ili kršćansku. Melkizedeh
bješe mudar i uman čovjek te shvati Saladinovu namjeru i pripovjedi mu priču o
bogatom Židovu i tri prstena. Melkizedeh je tri prstena usporedio s vjerama te
mu Saladin prizna svoju nakanu i ovaj mu posudi novac koji mu Saladin vrati i
da Melkizedehu velik i častan položaj na svom dvoru.


Landolfo Ruffolo

Novela govori o trgovcu Landolfu koji je živio u gradu Ravellu gdje žive bogati
ljudi. Landolfo je bio bogat, te je svoj novac uložio u brod, te otputovao na
Cipar prodati robu što se pokazalo lošim zbog velike konkurencije, pa je postao
gusar što se pokazalo kao dobra investicija. Pljačkao je brodove (turske), te
se na taj način duplo obogatio. Jedne noći zapuhao je vjetar i vidjevši da se
brod ne može suprotstaviti vjetru skrije se u zaton. Iste su večeri doplovila
dva turska broda u zaton koja prepoznaše Landolfov brod. Turci su poslali
naoružane ljude na kopno kako nitko ne bi pobjegao, a čamcima su opkolili
Landolfov brod. Zatim su zarobili Landolfa, te su mu oteli plijen. Sljedeći dan
more je bilo mirno, no uvečer je zapuhalo te je oluja bacila turski brod na hrid
u kojem je bio zarobljen Landolfo. Brodolomci su se hvatali za ostatke broda,
pa se tako Landolfo uhvatio za jednu dasku. Sljedećeg, vedrog dana, Landolfo se
probudio na dasci, no nakon što ga je prevrnula s daske neka škrinja koja je
doplutala, Landolfo se uhvati za škrinju. Landolfo je bio veoma gladan i
iznemogao te je u nesvijesti proveo vrijeme, sve dok nije doplovio do otoka
Krfa. Tu ga je zatekla jedna žena koja je prala posuđe, te ga odvukla na obalu
i odnijela kući. Žena ga je njegovala nekoliko dana dok se nije oporavio. Kad
se oporavio ona ga otpremi na put za Ravello. Sa sobom, Landolfo je ponio i
dragulje koje je pronašao u škrinji. Prije Ravella, stao je u Traniju gdje je
dobio konja i robe ispričavši što mu se dogodilo. Kada se vratio u Ravello
prodao je dragulje, te od novca koji je za njih dobio, pošalje nešto ženi na
Krfu, a nešto ljudima u Traniju, te odluči kako će pošteno živjeti do kraja
života i neće ulagati u svakojake investicije.


Karakrerizacija likova:


Ser Ciappelletto

Gizdavko, niska rasta, notar, pokvaren, lažac, volio unositi razdor među
prijatelje, rođake, sudjelovao u ubojstvima i zločinima, strašno psuje, nikad
nije zalazio u Crkvu i za sitnicu je kleo Boga i svece, opak, lopov, zalazi u
krčme, žene su mu se milile kao psu batine.


Fratar

Svet i bogobojazan starac, praznovjeran jer vjeruje Ciappellettu koji je čista
suprotnost onome kako se opisuje.


Saladin

Od čovjeka niska roda postao babilonski sultan, živio raskošnim životom, te na
taj način protratio umetak


Melkizedeh

Uman, mudar čovjek, lihvar koji je posuđivao uz velike kamate, veoma škrt


Landolfo
Rufollo

Bogat trgovac koji je pohlepi platio danak jer mu nije nikad bilo dosta
bogatstva, pa je stalno pronalazio načine kako da se još više obogati dok na
kraju nije postao puki siromah, no onda odlučuje pošteno živjeti

3. TEZA : O DEKAMERONU











Dekameron nije proizvod jednog bludnog
i ustreptalog `ivota kakav je bio
Boccacciov, ve} plod profinjene umjetni~ke analize i tihog izra`avanja
genijalnosti koja `ivi u prostoru i vremenu, te osije}a pravi trenutak. (komentar
iz dijela).


Dekameron je produkt pona{anja gra|ana
tog vremena. @ene su bile varljive. Napravile su }ak i zakon koji im dopu{ta da
se dru`e s drugim mu{karcima. Neki mu{karci su bili naivni i glupi, a drugi
mladi}i hrabri i nepromi{ljeni. Izgleda da je u to vrijeme bilo dosta vanbra~ne
dijece, ~ak mo`da vi{e nego danas.


Dekameron je ve} u 14. stolje}u
bio preveden na francuski, a onda i na engleski jezik. Nastav{i u najgorem
vremenu tj. za vrijeme kuge, te pored svih grozota, zra~i sna`nom `ivotnom
voljom i optimizmom.


Sto novela, povezao je okvirom.
Dok u Firenci vlada kuga, sedam djevojaka i tri mladi}a napu{taju grad da bi
izbjegli smrt, odlaze u oblji`ni Fijezole i tamo provode deset dana u pri~anju
najraznovrsnijih doga|aja, u prvom redu ljubavnih, karakteristi~nih za period
13. i 14. st.

DESETI
DAN, NOVELA ^ETVRTA











LIKOVI: Meser Gentile de Karizendi


Nikola Ka~animik


Katalina





MJESTO DOGA\ANJA: “U
Bologni, divnom lombardijskom gradu...”





FABULA: U Bologni je `ivio mladi ~ovjek
imenom \entile de Karizendi. Zaljubio se u jednu plemkinju Katalinu. Ona njemu
nije uzvra}ala ljubav i nije ga voljela. Ona oti|e na svoj posjed gdje se
razbolila. Doktori nisu mogli na}i znakove `ivota, pa su je zakopali. Kada je
\entile doznao da je ona umrla, uputio se u najve}oj tajnosti sa slugom do
njenog groba. Do{av{i tamo u|e u grobnicu i poljubi je vi{e puta, a kasnije
odlu~i da joj mo`e dotaknuti grudi. Primjetio je da u njenim grudima ima jo{
malo `ivota, pa je odnese u svoju ku}u gdje mu je njegova majka pomogla da je
ozdrave. Kad je ona ozdravila zamolila je \entila da joj dopusti da se vrati
svojoj rodbini. On je rekao da po{to svi misle da je ona mrtva da }e pozvati
neke plemi}e na gozbu kod sebe te tako i njenog mu`a i da }e je pred svima
njemu uru~iti kao poklon. Ona je na to pristala. Morala je po~ekati da se on
vrati s puta, da bi vidjela svoju rodbinu. U me|uvremenu je rodila sin~i}a.
Kada se \entile vratio s puta i vidje kako je ozdravila, napravi gozbu i pozove
plemi}e na ru~ak. Zapitao je da li bi bilo pravedno kada bi neki ~ovjek bacio
svog bolesnog slugu na ulicu, a drugi bi ga izlje~io da ga taj drugi zadr`i za
sebe. Na to su se svi dogovorili a Nikola je izrekao u ime svih da je to
pravedno. Tada Gentile naredi slugama da uvedu Katalinu {to i u~ine. Kad je
do{la on se udalji, a drugi su gosti ispitivali Katalinu o tome ko je, to ona
nije odgovarala. Kasnije je \entile predao Nikoli svoju `enu i dijete. Kasnije
su ga za to svi hvalili.

Naslov djela “Dekameron”(“Il
Decamerone”) znači knjiga deset dana, koja ima 100 zaokruženih
novela, podijeljeno na 10 dana. Boccaccio započinje pripovije-


danjem o kugi koja je
zavladala u Firenzi 1348 g. “. . . od spasonosnog utjelovljenja sina božjeg
bijaše proteklo tisuću tri stotine četrdeset i osam godina, kad je u divni grad
Firenzu, . . . , naišla smrtonosna kuga”, pjesnikova reakcija na taj događaj je
pohvala vitalnoj mladosti.


Boccaccio zamišlja da su se u
crkvi Santa Maria Novella našla trojica mladića i sedmoro djevojaka:Panfilo,
Dioneo i Filostrato(sva trojica kao da simboliziraju različite aspekte piščeve
osobnosti), Pampinea, Filomena,


Elissa, Neifile, Emilia,
Lauretta i Fiammetta. Dogovoriše se da otiđu zajedno na jedno udaljeno imanje
gdje će provoditi dane u smijehu, pjesmi, zabavi i gozbi. Da bi im brže prošlo
vrijeme, dogovorili su se, da svakodnevno, svaki od njih ispriča jednu novelu.
Svakog dana su izabrali kralja ili kraljicu koja će odrediti temu tog dana.
Tako u 10 dana je ispričano 100 novela i time, po srednjovjekovnoj poetici,
dostignut je savršeni broj sto.








II.
teza


Boccacciova
shvaćanja





U svjetu kojega je stvorio
Boccaccio , ne nedostaje ljubavi i požrtvovanja , ali prevladava tjelesna
ljubav koja je prikazna s određenom dozom humora u najrazličitijim aspektima.
Pisac kritizira lažnu moralnost klera i to jasno navodi “. . . da dokažem kakvo
je i koliko licemjerje redovnika. . . ”, a veliča inteligenciju ljudi koji se
po njemu ne razlikuju po staležu i imovini već po sposobnostima


“A mi koji se rodismo i rađamo
jednaki samo se po vrlinama razlikujemo. . . ”.








III.
teza





Erotika u Boccacciovim
pričama





Ideal slobodne ljubavi koju
Boccaccio veliča i opisuje u najrazličitijim situacijama je odraz pišćeva života
i shvaćanja tog vremena. Boccaccio to jasno navodi u svojim djelima “. . . su
sve miline ovoga svijeta ništavne prema milini koja ženu obuzme u muškarčevu
zagrljaju. . . ”.


Ta strast zahvaća pripadnike
različitih staleža plemstva, građanstva, seljaštva i klera.


Boccaccio pogotovo kritizira
lažnu moralnost klera koji se okorišćuje vjerom da bi zadovoljilo svoje putene
potrebe i olako zaboravlja na datu zakletvu “Neka bog nađe drugu ili druge što
će ovaj zavjet održavati. ” i rade ono zbog čega su kritizirali druge ljude “.
. . te se nauživa onih milina zbog kojih je prije obično proklinjala sve druge
žene. ”. Ljubav je po Boccacciu raj premda on možda ne postoji “Ti si Puccia
potaknuo na pokajanje pomoću koga smo nas dvoje ušli u raj. ”





IV. teza


Osma priča petog
dana





Nastagio degli Onesti
neuspjeli ljubavnik u blizni mjesta Chiassi udaljenog 3 milje od Ravene je
ugledao konjanika obučenog u crno kako goni golu djevojku sa dvoje pasa.


Vitez mu objašnjava , da je to
kazna , koju su mu odredili u paklu. On je nekada bio plemić i bio se zaljubio
u tu djevojku. Ona mu nije uzvratila ljubav i uživala je u njegovim mukama te
se on ubio, nedugo poslje i ona umire. Te ju on mora goniti toliko godina,
koliko je ona bila mjeseci okrutna prema njemu.


Građu za tu novelu Boccaccio
uzima iz vrlo raširene srednjovjekovne legende , prema kojoj žena i njezin
ljubavnik su kažnjeni zbog putenog grijeha , strašnim mučenjem u prizoru
paklenog lova. Međutim pisac je izokrenuo njezinu pouku , kaznivši ženu zato,
što je bila odbojna prema čovjeku, koji ju je volio. Time joj je dao oblik
priča koje će strašiti ljude u 19 i početkom 20 st.





V. teza


Italija na kraju srednjeg vijeka








Italija je na kraju
srednjeg vijeka bila podjeljena na niz gradova - država . Vladari tih gradova
bijahu sposobni ljudi (prvenstveno condotireri )koji su se uzdigli zahvaljujući
svojim sposobnostima. Okolicu tih ljudi su sačinjavali isto tako sposobni
ljudi. Tadašnji čovjek nalazi izvor i vjeru u samome sebi , te se vse više
okreće od crkve i njezinog učenja i ustaljenih moralnih pravila. Tadašnji
čovjek proučava sve aspekte života i ljudskog tijela i veliča sve ljudsko. U
takvom okružju , u kojemu feudalni sustav prepušta mjesto građanstvu , su
živjeli veliki pisci, u koje spada i Boccaccio, koji su širili ideje svoga
doba.

Boccaccio
je bio veliki Petrarkin prijatelj. Pet puta su se sreli, te su ti susreti bitno
odredili boccaccijov humanizam. njegov humanizam je poseban po tome što ne
isključuje gotovo militantno vrednovanje tek započete velike književnosti na
talijanskom jeziku. Njegov humanizam u djelu se očituje otvaranjem
strukturalnih procjepa: npr. danteova komedija se sastoji od uvodne i 3 puta po
33 pjevanja, dakle 100 pjevanja, a Boccaccijeve novele se temelje na 10 dana po
10 novela. Preuzevši srednjovjekovno, mistično numeričko savršenstvo Boccaccio
u njega stavlja svoje iznimke (tijekom dva dana pripovijedaju se novele na
slobodnu temu s time da Dioneo ima povlasticu da uvijek pripovijeda slobodnu
temu, ali četvrtog dana odustaje pridružujući se zadanoj temi (tragične
novele)). boccaccio je imao svoju veliku ljubav kao i Dante i Petrarca, ali je
Fiammetta nakon nekog vremena ostavila Boccaccia i usrećila drugog.


U Dekameronu (grč. deka hemeron, tj.
deset dana) boccaccio govori o ugodnosti i uživanju što je ujedno i tema svih
pripovijetki ove zbirke. Svi likovi su iz svakidašnjeg života 14. stoljeća i iz
svih društvenih slojeva kako bi Boccaccio što jasnije prikazao ono što je
zajedničko ovim novelama, a razlike još više istaknuo kako bi dokazao da one
nisu zapreka ugodnosti i uživanju. Boccaccio u vijencu pripovijetki Dekameron
povezuje šarolikost i bujnost firentinskog života i svekolik kraj
srednjovjekovnog vremena s tipovima, sudbinama i ljudskim porocima.





Poanta je neočekivani razvoj situacije u
odnosu na tijek radnje.





“Nego, sigurna sam da vam je znano kako
zakoni valja da su jednaki za sve i da su stvoreni s privolom onih na koje se
odnose, što ovdje nije slučaj, jer ovaj kažnjava samo nas jadnice, koje bismo
mnogo bolje mogli negoli muškarci mnogima udovoljiti.”





U ovom citatu Boccaccio ističe
zapostavljenost žena, te pokušaj žene da ispravi tu nepravdu, da se obrani, i
da na račun zakona prikaže kako su muškarci i žene pred očima zakona jednaki.

GIOVANNI BOCCACCIO


Rođen: u
prosincu 1313. u Parizu ili Certaldi u Toscani

Umro: 21. prosinca 1375. u Certaldu

Stotinu novela, zaokruženih
jedinstvenim okvirom, prava epopeja zbilje 14. stoljeća, učnilo je autora
Giovanija Boccaccia nenadmašnim književnikom, bez čijeg se imena i ne pokušava
sastaviti povijest svjetske književnosti.

Rođen je u prosincu 1313.,
datum se ne zna, u Parizu ili Certaldi u Toscani. Nakon kratkog stjecanja
trgovačkog znanja i studiranja kanonskog prava posvetio se pjesničkom umijeću.
Odlazi u Napulj, gdje je boravio u društvu učenih ljudi, posjećivao vesele
zabave i prepuštao se mondenim pustolovinama. Tih je godina upoznao muzu svoje
poezije, Fiammettu, zapravo Mariju, nezakonitu kćer kralja Roberta,
a družio se i sa svojim jednako znamenitim suvremenikom Petrarcom.

Već u prvim književnim tekstovima Boccaccio očituje sklonost prema
pripovijedanju i svojoj glavnoj temi, ljubavi. Prvi roman Filocolo
ljubavnog je pustolovnog sadržaja. I u Filostratu opisuje nesretnu
ljubav i tragični kraj mladog junaka, a Teseidom, spjevom u oktavama,
namjerava stvoriti junački ep na narodnom jeziku.

Ljubavni roman Elegija gospe Fiammette po njom ženama zaljubljenim ispričana,
napisan 1342., neki povjesničari smatraju prvim talijanskim psihološkim
romanom. Najuspjelijim djelom u stihovima smatra se Fiesolski nimfale,
pastirski spjev po uzoru na Ovidija. Raspravice u pohvalu Dantea
prvi su pokušaj sustavnog prikaza životopisa velikoga pjesnika i svajdočanstvo
Boccacciove zadivljenosti njime.

Pisao je životopise i drugih znamenitih ljudi, primjerice spis O zgodama
uglednih ljudi i O znamenitim ženama. Boccaccio je sustavno prikazao
antičke predaje o podrijetlu i potomstvu grčko-rimskih božanstava u djelu O
rodoslovljima poganskih bogova, gdje iznosi gledanje na liriku kao ne manje
važnu za ljudski rod od religije.

Boccacciova znamenitost sigurno ne bi bila tolika da nije Decamerona.
Bježeći pred kugom koja je 1348. pogodila Firenzu, 7 žena i 3 mladića odlaze
izvan grada u ladanjski ambijent gdje jedni drugima pričaju zgode iz svojeg
života. Svaki od 10 dana posvećen je jednoj temi, ali ipak prevladava ljubav, i
to tjelesna, koja zaokuplja najveće pjesnikovo zanimanje. Njegovi pripovjedači
i slušatelji oslobođeni su lažnog morala, odani nesputanom, spontanom i
prirodnom životu, s čovjekom kao mjerom stvari.

Bila je to naznaka renesansnih shvaćanja. No, otpor je bio snažan, što
potvrđuje i poziv nekog redovnika Boccacciu da misli na smrt i odrekne se
svjetovnih djela, pa i književnoga. U duhovnoj krizi Boccacciu je pomogao
Petrarca, nagovorivši ga da ne spali svoja djela. Kraj života Boccaccio je
posvetio tumačenju stvaralaštva glasovitoga predšasnika Dantea. U tome poslu
zatekla ga je smrt 21. prosinca 1375. godine u Certaldu.

Sam pisac tvrdio je kako je
rođen potkraj 1313. godine u Parizu kao plod vanbračne ljubavi francuske
plemkinje Gianne i trgovca Boccaccia de Chelina iz toskanskog grada Certalda.
Godine 1325. ili nešto prije otac ga je poslao u Napulj kako bi stekao trgovačka
znanja, pa je tako nepovratno izgubio šest godina mladosti. Još šest godian
izgubio je nagovorivši oca da financira studij kanonskog prava. Međutim, budući
da je Boccaccio za sebe govorio da je već u majčinoj utrobi od prirode bio
određen za pjesnička razmatranja, sav se posvetio bavljenju pjesništvom.
Znanja o pjesničkom umijeću stekao je sam učeći vještine pjesništva.


U
napuljskom razdoblju života, u kojem se uglavnom oblikuje njegova intelektualna
fizionomija i književna kultura, piščevoj je prirodi osobito pogodovala
raskošna, galantna sredina anžujskog dvora, gdje je bio prihvaćen zahvaljujući
vezama koje je već njegov otac imao s moćnom bankarskom kućom Bardi. Godine
1340. propala je banka obitelji Bardi zato što engleski kralj nije mogao
platiti dugove, a zajedno s bankom propao je i novac koji je u nju uložio
Boccacciov otac. Pjesnik je bio primoran vratiti se u Firenzu i posvetiti se
korisnijem poslu.


Prvi
Boccaccijevi književni pokušaji bili su roman Filocolo (1336.), spjev Filostrato
(1336.) i poema Teseida (1339.). Za njegov književni rad inspirirala
ga žena koju će u svojim pjesmama nazvati Fiammettom. Nakon 1340. i
narednih pet godina nastaju djela - ekloga Ninfale d' Ameto, alegorijska
poema Amorosa visione, prozna Elegia di madonna Fiammetta i
pastoralna pjesma Ninfale Fiesolano. Sudbonosne 1348.godine dok je kuga
nemilice morila Fiorentince započeo je pisati knjigu koja se zove Dekameron.
To jedinstveno remek-djelo svjetske književnosti dovršeno je pet godina
kasnije. Djelo se sastoji od stotinu novela što ih je, prema okvirnoj fabuli u
roku od deset dana ispripovijedalo sedam žena i trojica mladića koji su iz
okuženog grada pobjegli u raskošnu vilu na fiesolanskim brežuljcima. Oslobođene
klasicističkog, moralizatorskog i zdravorazumskog balasta, te novele
sačinjavaju cjelovitu kompoziciju od stotinu živih slika u kojima ne samo da je
odražen život jednog doba, nego je izražen, u čitavoj svojoj punoći, i jedan
individualan doživljaj smisla (i besmisla) ljudskog postojanja.


U
posljednjem razdoblju svoga stvaralaštva Boccaccio je više učenjak nego
umjetnik te, osim satire Corbaccio o labirinito d'amore (1354.-1355.),
piše svoja djela u humanističkom duhu i na latinskom jeziku. Pored toga napisao
je i šesnaest ekloga pod naslovom Bucolicum carmen; anegdotske zbirke De
casibus virorum illustrium i De claris mulieribus. Tepetnaest
knjiga De genealogiis deorum gentilium u kojima je antička mitologija
protumačena u njenom povijesnom, alegorijskom, moralnom i simboličkom smislu. Boccaccio
je također bio prvi dantist. O davnašnjoj njegovoj ljubavi prema Danteu
svjedoče Trattatello in laude di Dante (1357. - 1362.) te komentar prvih
17 pjevanja Pakla.

Boccaccio je uživao veliki ugled
i bio je cijenjen kod svojih sugrađana te mu je komuna povjeravala različita
putovanja u svojstvu poklisara u Ravenu, Rim i Avignon i drugdje. Godine 1362.
pjesnik doživljava duhovnu krizu izazvanu pozivom nekog redovnika, Gioacchina
Cianija, da misli na smrt te da se odrekne svjetovnih interesa pa i
književnosti. Posljednje godine života pjesnika je pratila bolest i oskudice.
Nisu uspjeli njegovi pokušaji da dobije sigurnu i unosnu službu u Napulju, te
se sklonio u Certaldo. Odatle se odazvao pozivu firentinske komune da javno
tumači Danteovu Božanstvenu komediju, ali je tu svoju zadnju djelatnost
zbog bolesti morao prekinuti. Umro je u Certaldu 21. prosinca 1375. godine u
62-oj godini života.