hrvatskijezik

hrvatski jezik za srednje škole
 
Početna stranicaPočetna stranica  PortailPortail  FAQFAQ  PretraľnikPretraľnik  RegistracijaRegistracija  ČlanstvoČlanstvo  Korisničke grupeKorisničke grupe  Login  

Share | 
 

 Barok u Hrvatskoj književnosti

Prethodna tema Sljedeća tema Go down 
Autor/icaPoruka
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 4:14 pm

Trajanje: 17. st.

Hrvatska barokna knjiženost obilježena je utjecajima pokreta PROTUREFORMACIJE kojom se nastoji zaustaviti širenje protestantizma.

Značajan je utjecaj isusovačkog reda čija je prosvjetiteljska djelatnost usmjerena širenju duha katoličke obnove.

Značajne Isusovačke škole su otvorene u Varaždinu, Požegi, Zagrebu.

Četiri kruga hrvatskih baroknih pisaca: DALMATINSKO – DUBROVAČKI, OZALJSKI, KAJKAVSKI, SLAVONSKI.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 4:15 pm

Područje pismenosti u XVII. stoljeću širilo se sve više prema sjeveru, pa su se pojavili pisci i na Pagu (otac hrvatskoga jezikoslovlja Bartol Kašić), u Kanfanaru u Istri (Franjo Glavinić), u Jastrebarskome (Rafael Levaković), u Sisku (Nikola Krajačević) i u Zagrebu (Juraj Habdelić), ali je Dubrovnik i u XVII. stoljeću ostao najjače kulturno i književno središte, iako je s Vitezovićem Ritterom dobio na značenju i Zagreb.
U tome je stoljeću problem zajedničkoga jezika postajao sve aktualniji, a rješenje koje je ponudio Kašić u «Ritualu Rimskom» (1640.) i prijevodu «Biblije» (tiskanom tek 2000.), tj. zapadna novoštokavska osnovica uz udjele ostalih narječja, pokazalo se vizionarnim.
Ako se izuzmu »pjesni tašte i isprazne« koje nisu sačuvane, Ivan Gundulić, najveći pjesnik baroka, počeo je s dramskim tekstovima. Od deset melodrama sačuvane su četiri, »Pjesni pokorne kralja Davida« uvod su u religioznu poemu »Suze sina razmetnoga«, uzorno djelo baroknoga svjetonazora, a vrhunac je njegova stvaralaštva nedovršeni viteško-junački ep »Osman« u 20 pjevanja (nedostaju 14. i 15. pjevanje), u kojem se mogu očitati utjecaji ideologije baroknoga slavizma, koja je mogućnost oslobađanja Europe od Turaka vidjela u Božjoj promisli i katoličkom poljskom narodu.
Stijepo Đurđević u prvom je redu pjesnik komične poeme »Derviš«, uspjele parodije na petrarkističko pjesništvo, Vladislav Menčetić autor komične poeme »Radonja« i rodoljubivoga spjeva »Trublja slovinska«. Ivan Bunić Vučić u kanconijeru »Plandovanja«, oslanjajući se na petrarkističku liriku, unio je barokna načela, dok liturgijska i vjersko-poučna književnost doživljava procvat u Bosni u djelatnosti franjevačkoga reda. Prvi je pisac te tradicije Matija Divković.
Među kajkavskim piscima iz sjeverne Hrvatske isticao se Juraj Habdelić prosvjetno-poučnim moralkama "Zrcalo Marijansko" (1662.) i "Prvi oca našega Adama greh" (1674). Ivan Belostenec autor je velikoga latinsko-hrvatskoga rječnika "Gazofilacij" (1740.), prvoga hrvatskoga tronarječnoga rječnika- enciklopedijskoga djela objavljenoga kojih 70 godina nakon nastanka i koje bijaše leksičkim izvorištem "Balada Petrice Kerempuha" Miroslava Krleže dva i pol stoljeća kasnije.
U drugoj polovici 17. stoljeća u sjevernoj su Hrvatskoj djelovali i Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan (obojica mučenici smaknuti u Bečkom novom mestu 1671.), te Pavao Ritter Vitezović. Fran Krsto Frankopan pisao je mješavinom čakavskoga, kajkavskog i štokavskoga narječja karakterističnom za tzv. "ozaljski krug" koji je predstavljao pokušaj hrvatske jezične integracije na tronarječnoj bazi. Središnji dio njegova opusa čini zbirka lirskih pjesama "Gartlic za čas kratiti", ciklus od osam pjesama "Dijačke junačke" i 18 religioznih pjesama. On je i prvi hrvatski prevoditelj Molierea.
Hrvatski barok je, može se slobodno konstatirati, ostvario bujni procvat hrvatske književnosti u svim hrvatskim pokrajinama osim Slavonije i kontinentalne Dalmacije. Profil književne djelatnosti se razlikovao i pokrivao je cijeli spektar, od vjersko-poučne i liturgijske književnosti do lirske i epske poezije, od gramatičkih i leksikografskih djela do historiografskih, prijevodnih i kroničarskih. U korpus hrvatske književnosti ulaze i sjeverozapadna, kajkavska Hrvatske i Bosna, štokavsko/šćakavsko ijekavska i ikavska, te, posebno zanimljiva pojava, tronarječna književnost i leksikografska djelatnost nastala na području Pokuplja i Ozlja. Dolazi do slabljenja utjecaja glagoljice i jačanja latinice, dok se zapadna ćirilica ili bosančica još drži u pučkoj pismenosti, no počinje zamirati oko 1700.
Po jezičnom idiomu, hrvatski je barok ostvario uzorna djela koja će kasniji hrvatski književni jezik prepoznati kao kanonska po obliku- no, taj će proces uznapredovati tek u društvenim promjenama nastalim uslijed oslobođenja Slavonije i Dalmacije od Turaka, te širenjem ideja Prosvjetiteljstva u 18. stoljeću
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 4:18 pm

Kada je početkom 16. stoljeća MARTIN LUTHER (1473.-1546.) započeo pokret reformacije (protestantizma) u Njemačkoj, pokušavajući se osloboditi središnje vlasti rimskog pape i demokratizirati odnose u crkvi, ističući n a r o d n i j e z i k u crkvenim obredima umjesto latinskoga koji narod nije razumio, moglo se očekivati da će protestantizam naići na jak i brz odjek u Hrvatskoj. Međutim, protestantski je pokret imao slab odjek. U Dubrovniku i Dalmaciji je postojala bogata književna tradicija na hrvatskom jeziku, a blizina Rima bila je dovoljna za produžetak njegove dominacije. U Banskoj Hrvatskoj Habsburgovci se nisu opredijelili za protestantizam, nego su ostali vjerni katolicizmu, a imali su u tom dijelu Hrvatske svu vlast.
Odjeci protestantizma osjetili su se u Istri, zadarskom otočju i Kvarneru, te Poljičkoj Republici.
Značajni pristaša protestantskog pokreta bio je PETAR PAVAO VERGERIJE ml. (1498.-1565,), bivši koparski biskup, zatim emigrant u Njemačkoj, duhovni začetnik reformacije u Hrvata. On je preko najznačajnijih slovenskih reformatora Primoža Trubara i baruna Ivana Unganda-koji je omogućio formiranje hrvatske tiskare u Urachu kod Tuebingena-pronašao popa glagoljaša STIPANA KONZULA ISTRIJANINA , a kasnije i ANTUNA DALMATINA, rodom iz Senja, koji su počeli prevoditi Bibliju na hrvatski. Tijekom četiri godine (1560-1564) tiskano je u tiskari u Urachu glagoljskim i ćiriličkim slovima oko 25 knjiga, od kojih su najvažnije PRVI DEL NOVOGA TEŠTAMENTA (1562) i DRUGI DEL NOVOGA TEŠTAMENTA (1563).
Protestantizam nema za književnost veće stvarne vrijednosti, jer se svojim biblijskim motivima, zapravo vraća na razinu pismenosti srednjeg vijeka. Ipak, makar na kratko je oživio našu glagoljašku tradiciju, a i Stipan Konzul Istrijanin je bio jedan od naših prvih kulturnih djelatnika koji je, iako posredno, potakao pitanje hrvatskog jezika, nastojeći izaći iz uskih jezičnih lokalnih okvira. On započinje borbu za ujedinjenje hrvatskog književnog jezika.
Pokret protureformacije širi se s osnivanjem isusovačkih škola i raznih znanstvenih ustanova .(1607. osnovana je isusovačka gimnazija u Zagrebu, a 1669, prvo hrvatsko sveučilište.)Isusovci su se proširili po Hrvatskoj osnivajući svoje škole i šireći protureformske ideje.
2. ČETIRI KRUGA HRVATSKIH BAROKNIH PISACA

1. KRUG: DALMATINSKO- DUBROVAČKI

IVAN GUNDULIĆ
(1589.-1683.)
-drame ARIJADNA, PROZEPINA UGRABLJENA, DIJANA, ARMIDA
-prepjev 7 psalma PJESNI POKORNE KRALJA DAVIDA
-religiozna poema SUZE SINA RAZMETNOGA
-alegorijska pastorala-melodrama DUBRAVKA
-povijesni ep OSMAN
IVAN BUNIĆ VUČIĆ
(1592.-1659.)
-pjesnička zbirka
PLANDOVANJA

JUNIJE PALMOTIĆ
(1607.-1657.)
-melodrama PAVLIMIR

IGNJAT ĐURĐEVIĆ
(1675.-1737.)
-zbirka pjesama PJESNI RAZLIKE
-poema UZDASI MANDALIJENE POKORNICE

OZALJSKI KRUG

PETAR ZRINSKI
(1621.-1671.)
-ep ADRIANSKOG MORA SIRENA
FRAN KRSTO FRANKOPAN
(1643.-1671.)
-zbirka pjesama GARTLIC ZA ČAS KRATITI
ANA KATARINA ZRINSKI
(1625.-1673.)
-molitvenik PUTNI TOVARUŠ

KAJKAVSKI KRUG

JURAJ HABDELIĆ
(1609.-1678.)
-religiozno-moralizatorsko djelo ZRCALO MARIJANSKO
-crkvena propovijed PERVI OCA NAŠEGA ADAMA GREH

SLAVONSKI KRUG

ANTUN KANIŽLIĆ
(1699.-1777.)
-religiozna poema SVETA ROŽALIJA
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 4:19 pm

JEZIKOSLOVCI:

Isusovac BARTOL KAŠIĆ (1575.-1650.) Pažanin, čakavac po rođenju, dobio je 1599. g. Ponudu da napiše gramatiku hrvatskog jezika za potrebe Ilirske akademije u Rimu. U nešto skraćenom obliku tiskana je 1604. pod naslovom INSTUTIONUM LINGUAE ILLYRICAE LIBRI DUO. To je prva gramatika hrvatskog jezika.
Napisana je po narudžbi crkvenih vlasti, namijenjena misionarima koji u krajevima okupiranim od Turaka propovijedaju kršćanstvo i zato su komentari u gramatici pisani latinskim jezikom jer su namijenjeni učenim ljudima.

JAKOV MIKALJA
(1600.-1654.)
-rječnik BLAGO JEZIKA SLOVINSKOG
PAVAO RITTER VITEZOVIĆ (1652.-1713.)-latinsko-hrvatski rječnik LEXICON LATINO-ILLYRICUM
JURAJ HABDELIĆ
(1609.-1678.)
-kajkavski rječnik DICTIONAR
IVAN BELOSTENEC
(1594.?-1675.)
-dvojezični kajkavsko-latinski rječnik GAZOPHYLACIUM
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 4:20 pm

Ivan Belostenec
(Varaždin, oko 1594 - Lepoglava, 10.2.1675)

O Belostenčevu životu do novijega doba nije bilo mnogo podataka, tako da se dugo smatralo da mu je godina rođenja 1595, a danas se smatra da bi to možda čak moglo biti na samom kraju 1593. godine, ali se ipak uzima 1594. kao najpouzdanija. O njegovom je životu najviše pisao mađarski slavist Laszlo Hadrovics, koristivši anale pavlinskoga reda i obilnu arhivsku građu.
Ne postoje nikakvi podaci o njegovu djetinjstvu ni mladosti, a prvi podaci o njegovu životu vezani su uz 1616. godinu kad je u Lepoglavi stupio u pavlinski red. Dvije godine kasnije odlazi u Beč u jezuitski kolegij, vjerojatno da bi studirao filozofiju. Ondje ostaje tri godine, da bi se zatim zaputio u Rim u Collegium Germanicum, gdje studira teologiju. Nakon povratka u Lepoglavu 1624. godine služio je prvu misu. Tri godine kasnije postaje predstojnikom lepoglavskog samostana, a iste godine postaje prior u pavlinskom samostanu u Sveticama kraj Ozlja. Služio je i u Svetoj Heleni kod Lepoglave, u Čakovcu i u Crikvenici. 1663. povlači se u samostan u Lepoglavi u kojem ostaje do konca života. U njemu je 1674. služio zlatnu misu i godinu dana nakon toga umro. Boraveći u različitim pavlinskim samostanima imao je prilike proučavati jezik i različita narječja. Njegovo najznatnije djelo je veliki dvojezični rječnik Gazophylacium seu latino-illyricorum onomatum aerarium, koji je i po naslovu riznica riječi. Sastoji se od dva dijela - prvi je latinsko-hrvatski i sadrži oko 40000 latinskih natuknica s mnogo više hrvatskih objašnjenja, a drugi, hrvatsko-latinski ima oko 25000 riječi.
Belostenec je rad na tomu djelu smatrao svojim životnim zadatkom, pa je na njemu radio do smrti. Rječnik nije dovršio, tako da je on ležao u pavlinskom samostanu 65 godina u rukopisu. Danas posredno znamo da je 1665. godine u Grazu tiskao zbirku pjesama Bogomila, od koje nije sačuvan ni jedan primjerak. 1672, također u Grazu, tiskao je zbirku propovijedi o tijelu Kristovu, od koje je jedan nepotpun primjerak pronađen do danas. Premda su te propovijedi kao književno djelo slabo zanimljive, za proučavanje povijesti jezika su, osobito vezano uz njegov Gazophylacium, osobito značajne.
Prvi hrvatski tiskani rječnik, onaj Fausta Vrančića objavljen u Veneciji 1595. morao mu je biti poznat. Kao rođeni kajkavac, a boraveći u samostanima diljem Hrvatske, shvatio je da poznavanje samo jednoga narječja ne omogućuje dostatnu komunikaciju. To je izvor njegove težnje interdijalektu, kontaktnoj sinonimici, što je jezgra ideja cijeloga ozaljskoga kruga. Premda se ne može znati kako je Belostenec skupljao građu za svoje djelo, pretpostavlja se da je crpio iz književnih djela (osobito iz već tiskanih leksikografskih djela) i da je zapisivao rječničko blago u krajevima u kojima je boravio.
Utjecaj toga velikog djela na razvoj književnoga jezika počeo je njegovim objavljivanjem 1740. godine i zanimljivo je kako je upravo ta ideja trodijalekatskoga jedinstva igrala znatnu ulogu i u 18. stoljeću i u vrijeme završne standardizacije hrvatskoga jezika, koja, premda je uzela štokavsko narječje za osnovicu, ne zanemaruje lekseme ni oblike iz kajkavskoga i čakavskoga. Ono što je Belostenec prihvatio u svome Gazophylaciumu, jezičnu koncepciju pokupskih glagoljaša, hrvatskih protestantskih pisaca i ozaljskoga kruga o prožimanju triju dijalekata, trebalo bi katkada imati na umu, obogaćujući svoj jezik, a ne kljaštreći ga i osiromašujući proglašavajući riječi koje su naše tuđima.
GAZOFILACIJ IVANA BELOSTENCA I OZALJSKI JEZIČNI KRUG



U razvoju hrvatskoga književnog jezika u 17. stoljeću ozaljski je književno-jezični krug zastupao osobit smjer. Pripadaju mu književnici oko Petra Zrinskoga, Frana Krste Frankopana i Ivana Belostenca od poznatijih, ali isto tako i nešto manje poznati Ana Katarina Zrinska i Juraj Ratkaj Velikotaborski. Svi su oni, gradeći jezik svojih djela, polazili prije svega od dijalekatske situacije kraja južno od Kupe, ponajprije Ozlja i njegove okolice. To je kraj u kojemu se dodiruju sva tri narječja našega jezika: čakavsko, kajkavsko i štokavsko.
Najznačajnije djelo ozaljskoga kruga je veliki latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rječnik Gazophylacium, seu latino-illyricorum onomatum aerarium , odnosno Gazophylacium illyrico-latinum Ivana Belostenca objavljen u Zagrebu 1740. Sam naziv gazophylacium je latinski, a dolazi od grčkoga i znači riznica, što ovaj rječnik svakako i jest. Belostenčevo slikovito objašnjenje te riječi ujedno pokazuje njegovu metodu - to je "kinčena komora, hiža, ali mesto gde je spravljen kinč", dakle kutija u kojoj se pohranjuje nakit.
Autor nije uspio objaviti rječnik za svojega života, nego je on ostao u rukopisu više od šezdeset godina nakon Belostenčeve smrti (1675), a čuvao se u lepoglavskom pavlinskom samostanu. Prije tiskanja pregledala su ga i djelomično nadopunila dva urednika, Andrija Mužar i Jeronim Orlović, koji su u rukopisnu građu unijeli nešto poslovica iz Vitezovićeva Priričnika (1702) i Della Bellina rječnika (1728). Zbog tih je dijelova, koje nije mogao unijeti Belostenec, pitanje autorskoga udjela dugo ostalo nerazjašnjeno.
Latinske se riječi u Gazofilaciju objašnjavaju najprije leksemima koji su se upotrebljavali u užoj Hrvatskoj (pretežno kajkavskima), a zatim se dodaju istoznačnice dalmatinskoga podrijetla (s oznakom D.) i slavonskoga (s oznakama S., Scl. ili Turc. Scl.) kao kontaktni sinonimi. Dobar su primjer ravnopravnosti triju dijalekata u drugom dijelu rječnika, hrvatsko-latinskome, zamjenice kaj, ča i što koje se javljaju kao ekvivalenti latinskoj zamjenici quid.
Skupivši u svoje djelo leksičko blago iz svih naših narječja, Belostenec je grafijskim rješenjima pružio mogućnost da izvorni govornici različitih narječja pojedine riječi izgovaraju na svoj način. Jedno od takvih rješenja je bilježenje refleksa jata znakom e (*e s točkicom iznad grafema).
Belostenec je, sastavljajući Gazofilacij u pavlinskom samostanu Svetice kraj Ozlja, oblikovao i trodijalekatsku koncepciju samoga rječnika, koja nasljeduje ideje o jeziku mnogih naraštaja njegovih prethodnika, osobito hrvatskih protestanstskih pisaca. Do riječi iz pokrajina izvan uže Hrvatske Belostenec je vjerojatno dolazio sam - bilo da je uključivao nekajkavske riječi iz onih sela za koja je smatrao da pripadaju istom književnom jeziku, kao što su npr. bili rječnici Fausta Vrančića i Jakova Mikalje, bilo od izbjeglica koji su se u velikom broju prebacivale u Pokuplje (za slavonske riječi), bilo iz književnih djela koja su za ozaljsku knjižnicu rado i u velikim količinama nabavljali Zrinski (za riječi označene s dalmatice). Iz toga je vidljivo da je i koncepciju odredio Belostenec, ali da je i glavninu sastavljanja rječnika obavio sam - posao urednika nije se ticao toga dijela.
Belostenčev je Gazofilacij odigrao značajnu ulogu nakon svoga objavljivanja, osobito u povezivanju slavonskih pisaca s kajkavskima i dubrovačkima, pa time uvelike i u pripremanju ilirskoga pokreta. Naime, njegovo se djelo potpuno uklapa u ideju ilirskoga pokreta, i nazivom jezika, ali i neodricanjem od svih triju narječja hrvatskoga jezika. Prožimanje leksičkih osobina, ali i prožimanje sadašnjosti s tradicijom bitna je odrednica ovoga velikog rječnika. Stoga je važno naglasiti kako je u ozaljskome književno-jezičnom krugu riječ o književnom, ali osobito i o jezičnostandardizacijskom radu, i to takvomu koji je svoje korijene vukao iz glagoljaških i protestantskih knjiga i iz kraja oko Ozlja, ali se proširio na mnogo veći prostor.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 4:22 pm

Ivan Belostenec (Joannis Bellosztenecz; Varaždin, 1593. ili 1594. - Lepoglava, 10. veljače 1675.) hrvatski je jezikoslovac i leksikograf.
Godine 1616. stupio je u Pavlinski red. Filozofiju studirao u Beču, bogoslovlje u Rimu. Prior pavlinskih samostana u Lepoglavi, Sveticama kod Ozlja i Svetoj Jeleni kod Čakovca, vizitator u Istri, provincijal pavlinske provincije.
Pisao je pjesme (koje nisu sačuvane) i propovijedi (Deset propovijedi o euharistiji, 1672). Glavno mu je djelo dvojezični dvosveščani rječnik Gazophylacium, seu latino-illyiricorum onomatum aerarium (Gazofilacij ili latinsko-ilirska riznica riječi; druga knjiga rječnika ima naslov Gazophylacium illyrico-latinum). Djelo je ostalo nedovršeno. Osim po bogatstvu riječi (oko 40.000 riječi na 2.000 stranica teksta) Gazofilacij je važan i po tronarječnoj (kajkavsko-čakavsko-štokavskoj) jezičnoj koncepciji karakterističnoj za pripadnike ozaljskoga književno-jezičnoga kruga. Rječnik su dovršili i za tisak priredili pavlini Jerolim Orlović i Andrija Mužar (objavljen je u Zagrebu 1740).
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 4:23 pm

Pavlini

Pavlini (bijeli fratri) ubrajaju se među starije redovničke skupine. Pavlinski red nastao je u početku 13. stoljeća u Mađarskoj, odakle se počeo širiti u Češku, Slovačku, Poljsku i po hrvatskim krajevima, a u Lepoglavi žive i djeluju od 1400. Od 1700. u Lepoglavi je i Generalna Uprava Reda. Danas se generalna uprava pavlina nalazi u poljskom nacionalnom svetištu Crne Gospe u Čenstohovi, odakle je i krenula obnova hrvatskih pavlina 1972. na inicijativu pokojnog kardinala Franje Kuharića.

Štovatelji Boga, domoljubi, širitelji znanosti i kulture ostavili su nemjerljivo bogatstvo hrvatskom narodu. Osobito su zaslužni za čuvanje i njegovanje hrvatskog jezika. Najznamenitiji pavlini su: barokni slikar Ivan Krstitelj Ranger i leksikograf Ivan Belostenec.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 4:23 pm

Ivan Belostenec (1595.-1675.)
Ivan Belostenec jedan je od prvih djelatnika u hrvatskoj književnosti i jezikoslovlju, koji se svjesno zauzimao za gradnju jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika. Njegov lik, nažalost, nije sačuvan. Na njega podsjećaju djela i spomen-ploče. Belostenec je živio od 1594. ili 95. (datum nije poznat) do 10. veljače 1675. Prvi podaci o njegovu životu vezani su uz 1616. godinu kad je u Lepoglavi stupio u pavlinski red. Dvije godine kasnije odlazi u Beč u jezuitski kolegij da bi studirao filozofiju. Ondje ostaje tri godine, da bi se zatim zaputio u Rim u glasoviti zavod Collegium Germanicum, gdje studira teologiju. Po okončanju studija djelovao je kao prior u samostanima u Lepoglavi, Sveticama pokraj Ozlja, Čakovcu i Crikvenici te kao administrator i provincijal u Istri. Stoga ne čudi što je Belostenec, rođenjem kajkavac svjesno ustrajao u unošenju južnih jezičnih elemenata u kajkavštinu. Njegovo najznačajnije djelo je veliki dvojezični rječnik Gazophylacium latinum-illyricum, seu latino-illyricorum onomatum aerarium koji je i po naslovu riznica riječi. Sastoji se od dva dijela - prvi je latinsko-hrvatski i sadrži oko 40000 latinskih natuknica s mnogo više hrvatskih objašnjenja, a drugi, hrvatsko-latinski ima oko 25000 riječi.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 4:24 pm

Matija Divković (Jelaške kod Vareša 1563.- Olovo, 21. kolovoza 1631.), utemeljitelj hrvatske književnosti u Bosni
Vjerojatno je da je u franjevački red stupio u najbližem samostanu, u Olovu, gdje je primio temeljno znanje. Školovanje je nastavio u Italiji, poslije čega se vratio u Bosnu na rad. Godine 1609. bio je kapelan u Sarajevu. Čini se da je osim kapelanske dužnosti vršio i kakvu drugu službu, jer su u to doba imali uz samostane i škole. Ovdje je dovršio prvo svoje djelo Nauk krstjanski za narod slovinski, a počeo je prevoditi Sto čudesa aliti znamenja blažene i slavne Bogorodice. Godine 1611. Matija Divković putuje u Mletke, gdje su mu salili slova bosančice i gdje je oba djela tiskao.
Godine 1612. Divković je u samostanu Kreševo, gdje je počeo pisati svoje najveće i najvažnije djelo Beside Divkovića vrhu evandelja nedjeljnieh priko svega godišta, koje je dovršio u Olovu (1614). I ono je tiskano u Mletcima bosančicom 1616. (II. izdanje 1704). Ovdje mu izađe 1616. i Nauk krstjanski s mnoziemi stvari duhovniemi (u više izdanja).
Matiju Divkovića je pomagao savjetom i potporom pri izdavanju njegovih djela Bartul Kačić-Žarković, biskup makarski (1615-1645), koji je upravljao i nekim župama u Bosni, a fratri su bosanski imali svezu s franjevačkim samostanima u Makarskom primorju (Živogošće, Zaostrog, Makarska). O Divkovićevu se životu na žalost više ne zna, ali je poznato da je umro u Olovu 21. kolovoza 1631.
Djela
Ove su knjige nastajale zbog potrebe vjere katoličkog puka, pa je tako Nauk krstjanski (1611), koji zovu i veliki, namijenjen kleru, dok je drugi Nauk krstjanski (1616), nazvan mali, postao čitanka za narod. Dok je "Veliki nauk" sastavljen od više dosad neustanovljenih latinskih djela (iz propovijedi Ivana Herolta, Bernardina Bastija i dr.), "Mali nauk" je pisan u obliku dijaloga između učitelja i učenika, u kome veći dio zauzimaju stihovi i proza, različitog nabožno-poučnoga sadržaja. Ova je knjiga bila jedna od najraširenijih knjiga u Bosni i Hercegovini, a upotrebljavala se i u susjednoj Dalmaciji.
Mali Nauk krstjanski doživio je preko osam izdanja. U njemu su pouke koje Divković "od Ledezmova i Bellarminova nauka u jedno stisnu". Točnije da kažemo, Divković se služio hrvatskim prijevodom katekizma Jakova Ledezme (1578), talijanskim izvornikom Roberta Bellarmina i hrvatskim prijevodom njegove knjige (A. Komulovića). U ovom posljednjem je i Plač blažene Divice Marije u osmercu, što je napisano kao varijanta ovakovih "plačeva" koji su postojali iz vremena hrvatske glagoljske književnosti. Verši (~ stihovi) kako Abram hotijaše prikazati Ižaka u istom ovom Nauku krstjanskom jest parafraza Vetranovićeva Posvetilišta Abrahamova; život sv. Katarine, koji je također u stihovima, parafraza je starije hrvatske legende.
Sto čudesa... nešto su slobodniji prijevod srednjovjekovnih legenda Ivana Herolta (Promptuarium discipuli de miraculis B. M. Virginis, mletačko izdanje 1598). Beside... su zbirka propovijedi namijenjenih svećenicima i redovnicima; većinom su sastavljene prema Heroltovoj zbirci (Sermones discipuli de tempore et de Sanctis), kao i prema zbirkama nekih drugih katoličkih pisaca.
Matija Divković ima povijesnu zaslugu kao utemeljitelj hrvatske književnosti u Bosni (naravno, govorimo o književnosti u modernom značenju riječi - većina je spomenika srednjovjekovne pismenosti nastalih u i oko stare Bosne i Huma, poput Grškovićeva apostola, Hrvojeva misala, Hvalova zbornika ili Mletačke apokalipse također dijelom hrvatske pisane baštine, no, ne i književnosti u užem smislu).
Kako se moglo iz svega navedenoga razabrati, Divković nije izvoran pisac; on prevodi i prerađuje. Kao prevodilac "nije pedantan prema svojim izvorima", što mu daje kakvu-takvu stvaralačku mogućnost te mu koristi da sve to prenese u pučki način izražavanja štokavskim narodnim narječjem, pomiješano ikavsko-ijekavskim govorom koji se govorio između Olova i Kreševa u Bosni.
Obzirući se na izvore njegovih djela kojima se pomagao u suradnji na protureformaciji, izbor je njegov već u ono vrijeme bio zastario, pošto barokno katoličko doba traži i nalazi uzore u katoličkoj književnosti kasnoga srednjeg vijeka. Znači li to, možda, da nije dobro poznavao literaturu predmeta ili što drugo? Istraživači misle da je Divkoviću mnogo značila sredina kojoj su njegova djela bila namijenjena, pa je birao djela zbog jačeg utjecaja na puk, jer će to pomoći i cilju komu su ona namijenjena, tj. katoličkoj protureformaciji. Zbog toga je Divković izabrao i oblik priča i stihova. To bi možda bio glavni razlog da se Divković tako uspješno približio puku, te ga je učinilo popularnim da ga je mogao potisnuti nešto kasnije jedino Andrija Kačić Miošić. Divković se najviše približio narodnom piscu. To se vidi iz njegovih Besida...; u njima ima neposrednosti. Dok se protureformatori, zbog napretka u vremenu, drže više-manje racionalizma da bi privukli što više svijeta, Divković ulazi u srednji vijek i tu ostaje i time osvaja.
Divkovića su nasljedovali u stilu i načinu brojni poznati i manje poznati hrvatski pisci, te su svi oni zaslužni za pobjedu štokavskoga narječja u hrvatskoj književnosti. Na Divkovića su se ugledali Stjepan Margitić u Bosni, Toma Babić iz Skradina i Pavao Stošić iz Like, zatim Antun Depope na Krku, Đuro Matijašević u Dubrovniku i drugi. Na koncu treba reći da je Divković svojim jezikom pridonio konačnoj odluci da su Hrvati definitivno prihvatili štokavsko-ijekavski govor za svoj književni jezik u 19. stoljeću
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 4:25 pm

ANTUN KANIŽLIĆ - HRVATSKI KNJIŽEVNIK
Rođen: 20. studenoga 1699. u Požegi
Umro: 24. kolovoza 1777. u Požegi
Hrvatski književnik, jedan od prvih pisaca prosvjetitelja u Slavoniji, Antun Kanižlić, rođen je u Požegi 20. studenoga 1699. U rodnom je gradu završio četiri gramatikalna razreda /nižu gimnaziju/, a zatim je nauke nastavio u Zagrebu, Beču i Leobenu. Poslije toga učiteljevao je godinu dana u varaždinskoj Gimnaziji, a zatim je slušao tri godine filozofiju u Grazu. Završio je i teologiju u Grazu i u Slovačkoj Trnavi.
Kada je zagrebački biskup Tausi utemeljio u Požegi konzistorij za poslove slavenskih župa imenovao je u nj i Kanižlića, koji je tu ostao sve do smrti 24. kolovoza 1777. Kanižlićevi književni počeci u svezi su s vjersko-prosvjetnim radom isusovaca i očituju se u pisanju nabožnih knjiga, molitvenika i prijevoda s njemačkog jezika. No, već i u tim spisima ima nešto što Kanižlića izdiže iznad ondašnjih naših nabožnih pisaca, a to je metaforičnost njegova izraza i nastojanje oko čistoće i bogatstva jezika. Marljivo je proučavao rječnik i dubrovačke pjesnike, uopće bogatu hrvatsku književnu tradiciju, a presudni utjecaj na njegov pjesnički stil izvršili su Ivan Gundulić i Ignjat Đurđević. To se osobito osjeća u Kanižlićevim duhovnim stihovima razasutim po raznim njegovim nabožnim djelima, napose u spjevu Sveta Rožalija, panormitanska djevica, nakićena i ispivana. To ostvarenje pisano je u obliku pisma što ga svetica Rožalija piše iz pustinje svojim roditeljima. U njemu, starim dvanaestercima, pripovijeda svetica svoj griješni svjetovni život, nagli preokret u duši i napokon pokajnički život u pustinji. Spjev pati od digresije i preopširnosti, ali Kanižlić pokazuje zavidan smisao za uočavanje pojedinosti i za lako pjesničko izražavanje. Pribroje li se njemu i nabožni stihovi iz Promišljanja duhovnih iscrpljeno je uglavnom sve, gdje se Kanižlić po svojoj prirodi lirik, približio poeziji.
On je tipični predstavnik zakašnjela baroka, ali i prvi naš pjesnik bogatijih izraznih oblika. Spomenimo i Kanižlićevo prozno djelce objavljeno godine 1780. Kamen pravi, smutnje velike, gdje raspravlja o razlozima crkvena raskola. Međutim, on u prvom redu ostaje u povijesti hrvatske književnosti kao vješt versifikator i zaljubljenik jezika, najbolji slavonski pjesnik prije preporoda.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 4:26 pm

Bartol Kašić

Pisac i jezikoslovac (Pag,15.VIII.1575.- Rim,28.XII.1650.).
Školovao se u Ilirskom kolegiju u Loretu, a nauke nastavio u isusovačkom kolegiju u Rimu, gdje se 1608.g. i zaredio. Još prije no što je završio školovanje, postavljen je da mlađima predaje latinsku gramatiku, te mu je povjereno i pisanje prve gramatike hrvatskog jezika za potrebe Ilirske akademije koja je tada osnvana u kolegiju. Tu gramatiku (tiskana u Rimu 1604.g.) nije zasnovao na rodnom paškom govoru, nego je u njoj opisao jezik koji smatra općim “najboljim”, najšire pristupačnim i već potvrđenim u književnosti. To je ikačka čakavština široko otvorena prema štokavštini. Time je Kašić položio temeljni kamen standardizacije hrvatskog jezika kakav je danas.
Živio je i djelovao u Dubrovniku, Rimu i Loretu. Radio je kao dušobrižnik i propovjednik, a jedno je vrijeme bio hrvatski ispovjednik u crkvi sv. Petra u Rimu. Po nalogu starješina u više je navrata putovao u srednje Podunavlje da obiđe tamošnji kršćanski puk i izvidi njegovo stanje pod osmanlijskom vlasti. Po nalogu rimskog Zbora za širenje vjere preveo je do 1630.g. čitavu Bibliju na hrvatski. Bavio se i književničkim stvaralaštvom (Sveta Venefrida,1627.g.), prevođenjem i jezikoslovnim radom (rječnik, gramatika). Djela su mu imala različitu sudbinu, od više izdanja kroz nekoliko stoljeća do objavljivanja faksimila, pretisaka i prvog izdanja u naše doba.
Najbrojnija su mu nabožna djela: Način od meditacioni, Pjesni duhovne, Zrcalo nauka krstjanskoga, Život gospodina našega Isukrsta i dr. Prvi je prevoditelj cijelog Svetog pisma na hrvatski jezik (neobjavljeno). Od liturgijskih djela najznačajnija su mu Vanđelja i pištule (Rim,1641.g.) i Ritual rimski (Rim,1640.g.,pretisak Zagreb 1993.g.), prvi potpuni obrednik na hrvatskom jezku, koji se dugo upotrebljavao u štokavskim i čakavskim krajevima. Odabirom štokavštine, uređenjem latinične grafije, prijevodom Biblije, pisanjem rječnika (Hrvatsko-talijanski rječnik s Konverzacijskim priručnikom, faksimil tiskan 1990.g.) i objavljivanjem Institutionum linguae illyricae libri duo (Rim 1604.g.), prve hrvatske gramatike, radio je na normiranju hrvatskog jezika i odredio smjer njegove standardizacije. Ta je gramatika ostavila dubok trag u hrvatskom jezikoslovlju s izravnim utjecajem sve do preporoda.
Njegovo je djelo temeljac hrvatskog jezikoslovlja i religijske kulture. Mnoga su mu djela ostala u rukopisu, među kojima je najvažnija hrvatska drama “Venefrida” i latinska autobiografija.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 4:27 pm

Isusovac Bartol Kašić (Pag, 15. kolovoza 1575. - Rim, 28. prosinca 1650.), jedan od najznačajnijih djelatnika hrvatske kulture 17. stoljeća, prvi hrvatski jezikoslovac (Rječnik i Gramatika), velikan religijske kulture, misionar i papinski vizitator (1612.-1613. i 1618.-1619., plodan pjesnik i pisac, prevoditelj Biblije i Rituala Rimskog (Rim 1640.), vrstan teolog i jedan od prvih slavista, cenzor knjiga i hrvatski ispovjednik u bazilici sv. Petra u Rimu. - Budući da su Slaveni postali značajan čimbenik u svjetskoj i crkvenoj politici, godine 1599. po želji isusovačkog generala reda Klaudija Acquavive rektori su proveli anketu: koji slavenski jezik uvesti u kolegije? Odgovor je bio - hrvatski. Na temelju tog odgovora, otac general je, u dogovoru s papom Klementom VIII., potkraj 1599. u Rimskom kolegiju osnovao Akademiju hrvatskog jezika. Bartolu Kašiću naređeno je da odmah počne predavati hrvatski jer je on već sastavio prve hrvatske jezikoslovne priručnike: Konverzacijski priručnik (1595.) i Hrvatsko-talijanski rječnik (1599.). Otac general je odmah naredio Bartolu Kašiću da za potrebe Akademije hrvatskog jezika počne sastavljati i prvu Hrvatsku gramatiku. O tome piše Kašić u svojoj Autobiografiji (str. 25). Tako je započelo, službeno i znanstveno, prije četiri stoljeća hrvatsko jezikoslovlje. Sada želimo prikazati B. Kašića kao prvog hrvatskog prevoditelja Biblije.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 4:27 pm

Da bi mogao prirediti dubrovački lekcionar, kako su ga molili tamošnji nadbiskupi 1610. i 1620., Kašić je počeo 1622. samostalno prevoditi Novi zavjet. Godine 1625. dubrovački nadbiskup Vincentius Lanterius saopćio je Bartolu Kašiću da mu Kongregacija za širenje vjere (Propaganda) daje mandat da službeno prevede čitavu Bibliju na hrvatski jezik. U Rim su, naime, stizale vijesti o raznim zloporabama pod misom u prevođenju latinskih čitanja na hrvatski pa je postalo jasno da se potreba prijevoda Biblije osjećala u svim hrvatskim krajevima. Stoga je Propaganda 1625. dala dubrovačkom nadbiskupu Lanteriusu pismeni nalog da angažira Kašića i dade mu pomoćnike, da prema odobrenoj latinskoj Vulgati što prije naprave točan hrvatski prijevod Svetog pisma koji će se moći tiskati kao službeni.
Iz svega je bilo jasno da Propaganda naručuje prijevod na živom narodnom govoru, za upotrebu u liturgiji. Zato se Kašić prihvatio prevođenja, zapravo usavršavanja prijevoda Novog zavjeta i usklađivanja s latinskom odobrenom Vulgatom. Nadbiskup Lanterius odredio je i »biblijsku komisiju« od šest učenih svećenika da Kašiću pomažu u tom velikom pothvatu. To je jasno i iz talijanske spomenice koju su oni uputili njegovu nasljedniku na dubrovačkoj nadbiskupskoj stolici Tomi Cellesiusu, a on ju je priložio svome pismu Propagandi, gdje je bila pročitana 23. prosinca 1631.
O Kašićevu načinu rada i spomenute komisije iz izvora doznajmo da je Kašić pregledavao i uspoređivao postojeće rukopisne i tiskane prijevode koje nabraja u svome spisu De variis versionibus Sacrae Scripturae, naročito u osmoj točki u kojoj nabraja anonimne rukopisne prijevode koje je »vidio i čitao u Dubrovniku«.Iz gotovo sviju nabrojenih prijevoda Kašić je izabrao »govor najopćenitiji« i »za razumijevanje lakši od sviju spomenutih«. Članovi komisije uspoređivali su Kašićev izabrani i priređen prijevod s latinskom odobrenom Vulgatom, i to »gotovo riječ po riječ«.
Nakon četverogodišnjeg rada prijevod Novog zavjeta još nije bio dovršen, a posao je prekinut. Petar Bašić misli da je to »možda zbog neriješenog pitanja pisma koje je pokrenula Propaganda, ili zbog nadbiskupove smrti (1628)«.
Meni se čini da ti razlozi ne stoje. U Propagandinu upitu iz 1626/27. o izboru pisma između glagoljice i ćirilice ni Kašić ni dubrovački nadbiskup uopće nisu bili izravno uključeni, jer je u Dubrovačkoj nadbiskupiji liturgija bila na latinskom, samo su misna čitanja bila i na hrvatskom. Stoga je njihov izbor latinice bio posve jasan. Problem je ipak nastao 1628., ali ne zbog tjelesne, nego zbog »juridičke« smrti dubrovačkog nadbiskupa. Naime, Vinko Lanterius imenovan je biskupom u gradu Veroliju u Italiji, gdje je preuzeo službu 19. lipnja 1628. godine i ostao na njoj do svoje smrti g. 1649. Biblijska komi-sija, koju je on imenovao, smatrala je - prema crkvenom pravu - da je prestankom njegove nadbiskupske službe u Dubrovniku i njezin mandat kao komisije prestao, pa se nije više sastajala.
Kašić je javio u Rim tajniku Propagande Ingoliju da je rad na prevođenju zastao. Stoga je Propaganda na sjednici 1. travnja 1629. godine odlučila da novi nadbiskup Toma Cellesi »nadzire (superintendat) prevodioce te se pobrine da se spomenuti prijevod što prije dovrši i onda pošalje u Rim«.Ingoli je Cellesija obavijestio o tome 11. travnja 1629. godine pismom na talijanskom jeziku koje Kašić donosi u Apologiji, str. 29r. Nadbiskup je stoga Kašićeve suradnike, koji su sačinjavali »odbor za prevođenje«, ponovno okupio i potvrdio. Kad je Kašićev prijevod Novog zavjeta krajem g. 1630. bio dovršen, pregledali su ga i preporučili dubrovački članovi šesteročlanog »odbora za prevođenje«.
Tek je krajem g. 1631. Novi zavjet bio poslan u Rim i o njemu se vijećalo na sjednici Propagande 23. prosinca 1631. godine. Tada su pročitani i popratni Memorial »odbora za prevođenje« i preporuka dubrovačkog nadbiskupa Tome Cellesia od 20. srpnja 1631. godine koju Kašić donosi u dodatku svoje Apologije.
Nakon što je s dodijeljenom komisijom dovršio naručeni prijevod Novog zavjeta, Kašić je g. 1631. sâm započeo veliki pothvat cjelokupnog prijevoda Biblije. Prihvaća se najprije prevođenja Starog zavjeta, i nastavlja s ponovnim prevođenjem Novog zavjeta. Prevođenje čitave Biblije dovršio je g. 1636.Dao je sve od sebe da njegov prijevod Biblije bude tiskan, ali su u Rimu iskrsle nepredviđene teškoće. Pođimo tragom dokumena
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 4:28 pm

Kašićev prijevod Novoga zavjeta konačno u Rimu
Propaganda je tražila da Kašić osobno donese prijevod, ali je tadašnji general isusovačkoga reda odgovorio da Kašića još treba u Dubrovniku. Stoga je Propaganda zamolila 8. kolovoza 1631. godine dubrovačkog nadbiskupa da potakne Kašića da pošalje sada samo prijevod, a poslije će lakše skloniti oca generala da pusti i Kašića, kad to bude nužno.
Uz Ingolijeva požurivanja Kašićev prijevod Novog zavjeta bio je napokon dovršen i od šesteročlane komisije pregledan do 20. srpnja 1631. Toga je dana i nadbiskup Cellesi napisao svoje odobrenje. Prijevod s preporukom komisije i nadbiskupa donio je iz Dubrovnika u Rim 12. studenoga 1631. krfski nadbiskup Benedictus Bragadin i predao ga tajniku Ingoliju. Ovaj je želio i nastojao da se Kašićev prijevod Novog zavjeta što prije tiska, i o tome govore sačuvani dokumenti.
Propaganda je već 23. prosinca 1631. godine vijećala o prijevodu. Na sjednici Kašićev prijevod ipak nije bio odmah prihvaćen za tisak. Odlučeno je da se u Rimu formiraju dvije komisije da pregledaju prijevod: ligvistička i teološko-biblijska, kako je to Ingoli javio u Dubrovnik zahvaljujući za prim-ljeni prijevod, a Kašić je i to pismo priložio svojoj Apologiji.
Lingvističku komisiju je imao sazvati novoimenovani naslovni bosanski biskup (1631-1635) Tonko Mrnavić (1580-1637), a članovi su bili: franjevac Rafael Levaković, isusovac Antun Ranzi (Rantius), koji je od 1628. do 1634. bio hrvatski ispovjednik u Bazilici sv. Petra i cenzor hrvatskih knjiga, i Dubrovčanin Antun Deodat, koji je od 1626. bio nadsvećenik bratovštine i crkve sv. Jeronima u Rimu. Deodata je kao eventualnog recenzenta predložio i dubrovački »odbor za prevođenje«.
3. Prva zabrana rimske jezične komisije
Problem je nastao u toj lingvističkoj komisiji. Njeni članovi kao »persone perite della Lingua« trebali su provjeriti ima li u Kašićevu prijevodu nešto protiv vjere i morala. Ranzi i Deodat i u Kašićevu prijevodu nisu našli ništa protiv vjere i morala, i bili su za suvremeni jezik i latinicu. Ali Ivan Tomko Mrnavić bio je za glagoljicu, smatrao se čak stručnjakom za nju, i pripisivao ju je sv. Jeronimu. Fra Rafael Levaković pripisivao je ćirilicu sv. Ćirilu, i bio je pod utjecajem rutenskih bazilijanaca, pa je s njima provodio rusifikaciju glagoljaških tekstova. Stoga postoji opravdana sumnja da su zapravo Mrnavić i Levaković naveli protiv Kašićeva prijevoda da je »promašen, jer nije napisan pismom ni sv. Jeronima ni sv. Ćirila«. Svoj neopravdan negativan stav ta su dvojica nametnula kao zaključak komisije da se Novi zavjet ne tiska, jer nije pisan ni pismom sv. Jeronima ni sv. Ćirila.
4. Borba protiv zabrane tiskanja Kašićeva prijevoda
U Arhivu Propagande postoji nekoliko zanimljivih dokumenata koji jasno dokazuju koliko su se dubrovački nadbiskup Cellesi i tajnik Propagande Ingoli borili protiv toga negativnog zaključka, i koliko su se zalagali da se Kašićev prijevod Novog zavjeta tiska, i to što prije. Proučimo najprije dvije instancije nadbiskupa Cellesija i Ingolijev govor.
a) Prva instancija nadbiskupa Cellesija za tiskanje Kašićevog prijevoda Novoga zavjeta
Kad je u mjesecu studenom 1632. dubrovački nadbiskup Toma Cellesi došao u Rim »ad limina«, doznao je za razloge zabrane tiskanja Kašićeva prijevoda Novog zavjeta. Stoga je uložio instanciju u kojoj je pobio prigovore i zatražio da se prijevod što prije tiska. Dnevni red za 169. sjednicu Propagande, koja je bila najavljena za 22. studenoga 1632., već je bio napravljen, pa je Kašićev prijevod ostao za 170. sjednicu u prosincu, i Ingoli je već tako napisao na akt.
Dolazak nadbiskupa Cellesija i njegova instancija potakli su Ingolija da požuri s Novim zavjetom da dođe što prije na sjednicu. Stoga je on prepravio već napisani broj sjednice 170 u 169., a promijenio je i prosinački datum u 22. studenoga.
U svojoj instanciji nadbiskup Cellesi naglasio je tradicionalno pravo da se i pod latinskom misom poslanica i evanđelje pročitaju na hrvatskom. Budući da nisu svi svećenici znali dovoljno latinski, bilo je i skandaloznih prevođenja, pa je Nadbiskup to zabranio javnim ediktom, i o tome je oba-vi-jestio Propagandu. Ona mu je naredila da ponovno organizira prekinuti rad na prevođenju Novog zavjeta. Šest teologa i kanonista tijekom tri godine ponovno je neprestano radilo na tome, i kad su dovršili, po nalogu Propagande Novi je zavjet poslan u Rim. Ali neki kojima je bila povjerena revizija rečenog djela da vide ima li što protiv vjere i morala, rekoše da je to promašeno djelo jer nije ni pismo sv. Jeronima ni sv. Ćirila, pa je stoga bilo stavljeno na stranu. Ali kad je spomenuti nadbiskup došao ad limina, pokazao je da je taj jezik općenit na cijelom Orijentu i Levantu, posebno u krajevima pod Turcima gdje ima još mnogo katoličkih vjernika, i uložio je zahtjev da se prijevod opet uzme u razmatranje, pregleda i tiska. Inače će nastati velika šteta za kršćane koji će slušati heretičke prijevode. Nadbiskup je morao dopustiti nekim dobro poučenim župnicima da sami prevode, ali privremeno i pismeno, samo da smiri javnost.
Instanciju nadbiskupa Cellezija i tajnik Ingoli je na sjednici podržao svojim govorom. Zanimljivo je uočiti da Ingolijev govor ima dva naslova. Prvi je na [27v]: Govor tajnika Ingolija o tiskanju Novog zavjeta na hrvatskom jeziku. Drugi je naslov znatno sustegnutiji, ali u biti on je retoričko pitanje [20r]: Treba li tiskati Novi zavjet na hrvatskom jeziku?
Ingoli odgovara da je Sveta kongregacija za širenje vjere već nekoliko godina o tome pitanju raspravljala, i napokon ga riješila potvrdno zbog tri glavna razloga:
1. Da se uklone teške pogreške koje čine svećenici tih krajeva Ilirika gdje se misi latinski, pa se sveta evanđelja tumače bez priprave i tom se zgodom reknu takve teške hereze da je dubrovački nadbiskup bio prisiljen zabraniti tim svećenicima da narodu tumače čitanja.
2. Da se uklone biblije koje su na hrvatskom jeziku tiskali Luther i Melanchton...
3. (...) misa se već služi na istom hrvatskom jeziku po dopuštenju pape Ivana VIII. i stoga nije neprikladno dati im također Novi zavjet na takvom jeziku.
Kad je 22. studenog 1632. godine na 169. sjednici Propagande pod 4. točkom kardinal Spada referirao o »instanciji« dubrovačkog nadbiskupa Cellesija da se tiska hrvatski prijevod Novog zavjeta, Ingoli je dodao još tri glavna razloga za tiskanje Novog zavjeta, o kojima je Propaganda nekoliko godina raspravljala i već donijela pozitivnu odluku. Stoga su obojica očekivala uspjeh svojih intervencija. Međutim, suprotno očekivanju, Sveta je Kon--gr-e-ga-cija smatrala da taj predmet mora predati Svetom oficiju da on raspravi o tome, je li korisno i prikladno da se spomenuti Novi zavjet u tome jeziku tiska.
b) Druga instancija nadbiskupa Cellesija
Očito je da se netko umiješao, i slutio sam da su to opet oni isti »našijenci«. Napokon sam u Arhivu Propagande našao dokaz za to u tekstu koji je istoga dana, 22. studenog 1632. godine, odmah poslije održane spomenute sjednice, napisao dubrovački nadbiskup Cellesi i predao Propagandi kao svoju novu instanciju. Iz nje doznajemo da su se danas na sjednici našli neki domaći protivnici koji su usmeno, a vjerojatno i pismeno Svetoj Stolici, prosvjedovali protiv Kašićeva prijevoda. Sada više nisu kao razlog naveli što prijevod nije pisan ni slovima sv. Jeronima (glagoljicom) ni sv. Ćirila (ćirilicom). Pravi razlog zapravo nisu bila slova nego jezik: Kašić je dao prijevod u suvremenom jeziku, a oni su bili za stari jezik koji će popravljati! Tu ih konačno možemo identificirati. Radi se o »našijencima«: Mrnavić i Levaković s rutenima. Da su bili za tradicionalni jezik starohrvatske redakcije, manje bismo im zamjerili. Ali umjesto Kašićeva živog jezika, ili bar glagoljaškog tradicionalno kroatiziranog, oni hoće »popravljati«, tj. rutenizirati ili rusificirati, zapravo kvariti glagoljaški liturgijski jezik, što je Levaković učinio s Misalom (1631.) i Brevijarom (1648.) koji su posve razočarali glagoljaše. Premda ta konačnica Propagandi nije bila odmah jasna - to će shvatiti tek kad glagoljaši ne budu htjeli kupovati te nove knjige - jasno joj je bilo da je smisao prosvjeda protiv Kašićeve latinice, zapravo protiv njegova novog jezika. Na to upućuje i činjenica da je - zbog spomenutog prosvjeda - na sjednici 22. studenoga 1632. prepustila kardinalskom Zboru Svetog oficija odluku o Kašićevu jeziku: »an expediat et conveniat Testamentum praefatum in ea lingua imprimere«- tj. je li prikladno i zgodno spomenuti Novi zavjet tiskati u tom jeziku.
Nadbiskup Cellesi podnio je tada Propagandi drugu instanciju u kojoj piše: »Prijevod Novog zavjeta na hrvatski jezik, za koji je danas u izvještaju nekih rečeno da je promašen trošak i napor, priredile su osobe koje dobro znaju jezike tih pokrajina, i koje su rođene ondje, i to je pravi slavenski jezik koji se ne govori samo u Dubrovniku i u primorskoj Dalmaciji, nego ga u svim pokrajinama Levanta razumiju i govore, kao i u krajevima Srbije, Bosne, Srijema, Bugarske i općenito. Onaj drugi stari jezik koji namjeravaju ispravljati, neće se razumjeti, osim u nekim selima Dalmacije i Hrvatske, i susjednih pokrajina. Stoga molim Svetu kongregaciju da prihvati ovo djelo; i budući da je potrebna prisutnost patra Kašića poslat ću ga da dođe, a da Sveta Kongregacija ne osjeti trošak njegova puta.«
5. Konačna zabrana Kašićeva prijevoda zbog jezika
Bartol Kašić je došao u Rim poslije Uskrsa 1633. Shvativši teške okolnosti glede svoga prijevoda Novog zavjeta, napisao je Memorijal papi Urbanu VIII. Pravno je izvojštio pobjedu dobivši dopuštenje da se tiska Novi zavjet. No tada su »našijenci« zloupotrijebili ime senjskog biskupa Agatija, i napisali molbu da se Novi zavjet ne tiska. To je opet zaustavilo tiskanje, i prijevod usmjerio prema Svetom oficiju. Kašić je upotrijebio sve svoje teološko i patrološko, pastoralno i lingvističko znanje, i vješto ga pokazao u svojim spisima u obranu hrvatske Biblije, ali ipak nije uspio. Najčudnije je to što je prijevod naručila Propaganda, a zabranio ga Sveti oficij. Između tih dviju ustanova upleli su se čudni stavovi i kobni utjecaji nekih pojedinaca. Zapravo, neki »našijenci, narodni štetočine/zlotvori«, pod krinkom čuvanja autoriteta sv. Jeronima i sv. Ćirila, prijekim su okom gledali na novi hrvatski književni i liturgijski jezik, pisan latinicom, pa su na opću štetu spriječili tiskanje Kašićeva prijevoda Novog zavjeta. Isposlovali su da čitav slučaj bude predan Svetom oficiju, pa je tamo zabranjen i netragom nestao Kašićev autograf Novog zavjeta. Poslije je Sveti oficij izdao defenitivnu zabranu »Non est expediens ut imprimatur versio Sacrae Scripturae facta lingua illyrica vernacula, seu nova, characteribus latinis.« Prijevod glasi: »Nije korisno da se tiska prijevod Svetog Pisma priređen u hrvatskom narodnom ili novom govoru, i tiskan latinicom.«
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 4:28 pm

Doista je paradoksalna sudbina Kašićeva prijevoda Biblije. Propaganda ga je od Kašića naručila 1625. preko dubrovačkog nadbiskupa koji je odredio i pomoćnu komisiju. Kad je 1631. prijevod Novog zavjeta stigao u Rim, javila se opozicija da se ne može tiskati jer da ne poštuje tradiciju: stari jezik te glagoljicu ili ćirilicu. Pitanje je napokon prepušteno Svetom oficiju. On je 1634. zabranio Kašićev Novi zavjet, a poslije i čitavu Bibliju tekstom »Non est expediens ut imprimatur versio Sacrae Scripturae facta lingua illyrica vernacula, seu nova, characteribus latinis.« Sveti oficij je uvažio razne navedene tobožnje razloge koje je Kašić sve opovrgnuo. To je ipak bilo prekasno, pa je Kašić izgubio tu bitku, jer njegov prijevod tada nije bio tiskan.
Prema sačuvanim rukopisima Kašićev prijevod Biblije pripremao se za objavljivanje tek proteklih godina, pa se prvotisak očekuje upravo u Kašićevoj godini.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 4:29 pm

Šime Budinić (Zadar, između 1530. i 1535. - Zadar, 13. prosinca 1600), hrvatski književnik
Rani stihovi obilježeni su mu utjecajem pastoralne i petrarkističke poezije. Godine 1581. odlazi u Rim, gdje je kao poznavatelj glagoljice i ćirilice radio na prilagođavanju domaćih crkvenih knjiga prema odredbama Tridentskog sabora. U Rimu objavljuje djela na čakavskom Pokorni i mnozi ini psalami Davidovi (1582.) i Izpravnik za erei izpovidnici i za pokornici (1582.), te na vlastitom književnom jeziku temeljenom na crkveno-slavenskom s mnoštvom poljskih i čeških leksema. Prvi je upotrijebio dijakritičke znakove za slova č i ž.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 5:18 pm

Juraj Habdelić




Juraj Habdelić (Staro Čiče, 27. studenog 1609.
- Zagreb, 27. studenog 1678.),
hrvatski književnik


Gimnaziju je pohađao u Zagrebu, filozofiju u Grazu
i teologiju u Trnavi, te je službovao kao nastavnik u Rijeci, Varaždinu i Zagrebu gdje je postao rektorom Isusovačkoga kolegija i upraviteljem sjemeništa.
U vrijeme njegova rekotoravanja gimnaziju je polazio književnik i povjesničar Pavao Ritter
Vitezović
koji će na svojevrstan način nastaviti Habdelićev
jezikoslovoni rad, ali na drukčijim zasadama od onih što ih je pripisivala
isusovačka gimnazija.


Iako bismo Habdelićeva prozna djela teško
svrstali u ono što danas prispodobljujemo pojmu književnosti, u njima ipak ima
snage i svježine, osobito u bogatstvu i jedrosti jezika. To su djela
moralno-didaktičke problematike, a prvo među njima "Zrcalo
Marijansko" tiskano je u Grazu 1662. godine.


Kršćanski moral je glavna tema Habdelićevih
književnih razmišljanja. No, kako je čovjek sklon kršenju zahtjevnih kršćanskih
normi i lako se odaje grijehu, to je motiv kojim je zaokupljen. Njegova pučka
moralka "Prvi otca našeg Adama greh", knjiga koja sadrži 1200
stranica, a tiskala ju je Kongregacija za propagandu vjere, slika je čovjekova
pada i sklonosti grijehu. No, u toj je knjizi osobito važna Habdelićeva
sposobnost da kroz tu polazišnu temu provuče sve slojeve društva: plemiće,
građane i seljake, a ne štedi ni svećenike.


Očitujući se o događajima aktualnim u tadašnjoj
Hrvatskoj, uroti
Zrinsko-Frankopanskoj
ili pobuni Matije Gupca i njegove mužadije,
pokazuje se pristašom postojećeg reda. Seljačku bunu smatra nestalnošću
priprostega ljudstva, a urotu gizdošću velike gospode.


Habdelić je pisao kajkavskim i pokazao se
odličnim znalcem narodnoga govora. Istodobno je bio protivnikom običnih,
profanih stvari, u koje ubraja i narodne pjesme, navodeći svog čitaoca na to da
se okani sramotneh, nepobožneh i nečisteh popijevaka.


Habdelić svojim djelom "Dictionar ili reči
slovenske" iz godine 1670. zauzima istaknuto, iako laičko, mjesto u
povijesti hrvatskog jezikoslovlja.
Naime, bez osobita lingvističkoga znanja, a pišući za školske potrebe, sastavio
je hrvatsko-latinski rječnik. Poput Pergošića i Vramca, i on je pod slovenskim
podrazumijevao kajkavski govor,
a pod hrvatskim govor Hrvata južno od Kupe.
Ukupno Habdelićevo djelo ogledalo je kršćanske pobožnosti s brojnim primjerima
iz isusovačke i druge nabožne književnosti, ali i panoramska slika ondašnje
Hrvatske.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 5:19 pm

JURAJ HABDELIĆ


Rođen:
27. studenoga 1609. u Zagrebu

Umro: 27. studenoga 1678. u Zagrebu


Jedan od najboljih pisaca
17. stoljeća, a svakako najpoznatiji što ga je dao tadašnji Zagreb, Juraj
Habdelić rodio se u Turopolju, u Starim Čičama 27. studenoga 1609. godine.

Gimnaziju je pohađao u
Zagrebu, filozofiju u Grazu i teologiju u Trnavi te je službovao kao nastavnik
u Rijeci, Varaždinu i Zagrebu gdje je postao rektorom Isusovačkoga kolegija i
upraviteljem sjemeništa. U vrijeme njegova rekotoravanja gimnaziju je polazio
književnik i povjesničar Pavao Ritter Vitezović koji će na svojevrstan
način nastaviti Habdelićev jezikoslovoni rad, ali na drukčijim zasadama od onih
što ih je pripisivala isusovačka gimnazija.

Iako bismo Habdelićeva prozna djela teško svrstali u ono što danas
prispodobljujemo pojmu književnosti, u njima ipak ima snage i svježine, osobito
u bogatstvu i jedrosti jezika. To su djela moralno-didaktičke problematike, a
prvo među njima Zrcalo Marijansko tiskano je u Grazu 1662. godine.

Kršćanski moral je glavna tema Habdelićevih književnih razmišljanja. No, kako
je čovjek sklon kršenju zahtjevnih kršćanskih normi i lako se odaje grijehu, to
je motiv kojim je Habdelić zaokupljen. Njegova pučka moralka Prvi otca našeg
Adama greh
, knjiga koja sadrži 1200 stranica, a tiskala ju je Kongregacija
za propagandu vjere, slika je čovjekova pada i sklonosti grijehu. No, u toj je
knjizi osobito važna Habdelićeva sposobnost da kroz tu polazišnu temu provuče
sve slojeve društva: plemiće, građane i seljake, a ne štedi ni svećenike.

Očitujući se o događajima aktualnim u tadašnjoj Hrvatskoj, uroti
Zrinsko-Frankopanskoj ili pobuni Matije Gupca i njegove
mužadije, pokazuje se pristašom postojećeg reda. Seljačku bunu smatra nestalnošću
priprostega ljuctva
, a urotu gizdošću velike gospode.

Habdelić je pisao kajkavskim i pokazao se odličnim znalcem narodnoga govora.
Istodobno je bio protivnikom običnih, profanih stvari, u koje ubraja i narodne
pjesme, navodeći svog čitaoca na to da se okani sramotneh, nepobožneh i
nečisteh popijevaka
.

Habdelić svojim djelom Dictionar ili reči slovenske
iz godine 1670. zauzima istaknuto, iako laičko, mjesto u povijesti hrvatskog
jezikoslovlja. Naime, bez osobita lingvističkoga znanja, a pišući za školske
potrebe, sastavio je hrvatsko-latinski rječnik.

Poput Pergošića i Vramca, i on je pod slovenskim podrazumijevao
kajkavski govor, a pod hrvatskim govor Hrvata južno od Kupe. Ukupno
Habdelićevo djelo ogledalo je kršćanske pobožnosti s brojnim primjerima iz
isusovačke i druge nabožne književnosti, ali i panoramska slika ondašnje
Hrvatske. Juraj Habdelić umro je 27. studenoga 1678. u Zagrebu.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 5:20 pm

JURAJ KRIŽANIĆ

1618. – 1683


Hrvatski
pisac i političar rođen 1618. godine u Obrhu kraj Kupe. Juraj Križanić je
završio gimnaziju u Zagrebu, a filozofiju je studirao u Grazu, bogosloviju u
Bologni i Rimu gdje je i doktorirao. U Collegium graecum u Rimu potanko
proučava crkveni raskol i rusku povijest. Godine 1612. vraća se u Hrvatsku gdje
boravi do 1646. godine kao župnik u Nedelišću i Varaždinu, a 1646. godine
putuje preko Beča i Varšave po prvi put u Rusiju. U Moskvu stiže potkraj
listopada 1647. godine i tu ostaje nepuna dva mjeseca, a zatim se vraća u
Poljsku i putuje po Europi. Od listopada 1650. do svibnja 1651. godine nalazi
se na putovanju za Carigrad. Godine 1652. ponovo dolazi u Rim, stupa u Zavod
sv. Jeronima i unatoč izričitoj papinoj zabrani po drugi puta putuje u Rusiju.
U Moskvu stiže potkraj rujna 1650. godine, a 8. siječnja 1661. prognan je
carski ukazom u Sibir. U progonstvu u gradu Tobolsku proveo je punih petnaest
godina, do 1676. godine kada je poslije smrti cara Alekseja pomilovan. U listopadu
1677. definitivno napušta Rusiju, dolazi u Vilno, gdje - kako ne bi umro od
gladi - stupa u dominikanski red. Otada pa sve do svoje smrti progone ga i
onemogućavaju mu književni rad jer mu kao Slavenu i rusofilu ne vjeruju. Juraj
Križanić poginuo je 12. rujna 1683. godine u redovima poljske vojske prilikom
opsade Beča.


Idejama
o ekonomskoj i političkoj nezavisnosti, o ubitačnosti vjerskog razdora i
zloupotrebe Crkve, kao i pogledima na rad, ekonomiju i državnu upravu Križanić
je jedinstvena pojava unutar hrvatske književnosti u XVIII. stoljeću. U svojim
političkim istupima otvoreno je propovijedao opravdanost buna i ustanaka protiv
okrutnosti i tiranstva ruskog cara i njegove vlade. Naime, Križanić je želio
moćnu, u smislu kasnijeg prosvijećenog apsolutizma, organiziranu rusku državu
kao protutežu i branu Nijemcima koje je smatrao glavnim i najopasnijim
neprijateljima svih Slavena. Na Nijemce se žestoko obarao zato što su
stoljećima nastupali ekspanzionistički i osvajački prema slavenskim narodima, nastojeći
podjarmiti i porobiti ih. Križanić je smatrao da je vjerski raskol za naš
narod
(Slavene) besmislen i štetan jer su ti vjerski sukobi upereni na naše
međusobno uporpašćivanje i uništavanje
i upozoravao je na to da oni koji
među slavenskim narodima podržavaju vjerski razdor nama žele toliko dobra
koliko vuci ovcama
. Pravoslavno svećenstvo ga je optuživalo da je plaćeni
agent Rima koji u interesu Rimokatoličke crkve radi na pokatoličenju Rusa i
ostalih pravoslavnih Slavena.


Križanić
je u svojim političkim pogledima uvijek stavljao nacionalne interese iznad
crkvenih, a kada se radilo o nezavisnosti slavenskih država (Poljske i Rusije)
odlučno je ustajao čak i protiv pape. U političkom djelovanju također se
zalagao za socijalnu pravdu, ravnopravnost žena i dr. Okomio se i na plemiće
opisujući ih: ... nema veće nepravde od one koju čine ovakvi ljudi, koji ne
pridonose nikakve koristi općem narodnom dobru, a služe se više od drugih i
samo na svoju korist najboljim narodnim dobrima...
. Križanić visoko cijeni
rad i smatra ga jedinim opravdanim izvorom stjecanja: Nepravedna je svaka
dobit koja nije stečena bez muke, bez znoja i bez utrošena vremena ili koja je
stečena nepravično, otimačinom ili na prijevaran način.
Križanić je bio
protivnik mnogih crkvenih praznika za koje je smatrao da upropaštavaju i
osiromašuju narod. U svojim političkim viđenjima razlikovao je pravedne,
opravdane ratove od nepravednih: Svaki kralj dužan je brinuti se da pribavi
svojemu narodu mir ili spokojnost, a svaki kralj nije dužan voditi ratove, ako
ne bude napadnut sa strane.
Manje poznat kao glazbeni pisac Križanić je i
na tom polju ostavio nekoliko radova. Tako je 1656. godine u Rimu objavljen
njegov glazbeni spis od dvadeset teza Asserta musicalia nova prorsus mnia et
a nullo antehac prodita
.


U
jednoj vrsti Književnog oglasa što ga je objavio 1658. godine Juraj
Križanić navodi još neke svoje glazbene radove: raspravu De modo facilitandi
cantum ecclesiasticum
(napisano 1657.) i dva izuma odnosno glazbena
pomagala Tabulae novae, exhibentes musicam te spravu kou naziva Novum
instrumentum ad cantus mira facilitate componendos
, a trebala bi olakšavati
zapisivanje glazbe i komponiranje. Ovi su radovi, nažalost, izgubljeni. Od
Križanićevih djela koja se bave glazbom sačuvano je poglavlje De Musica
iz neobjavljenog djela Politika, a koje se sastoji od dva dijela: Narratio
u kojem obrađuje teme iz glazbene povijesti i Questiones de Musica, gdje
rješava probleme crkvene i svjetovne glazbe te instrumentalne prakse
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 5:21 pm

Juraj Križanić (Obrh kraj Kupe, 1618.
- Beč, 12. rujna 1683.),
hrvatski pisac i političar


Juraj Križanić je završio gimnaziju u Zagrebu, a filozofiju je
studirao u Grazu, bogosloviju u Bologni i Rimu
gdje je i doktorirao. U Collegium graecum
u Rimu potanko proučava crkveni raskol i rusku povijest.
Godine 1612. vraća se u Hrvatsku gdje boravi do 1646.
godine kao župnik u Nedelišću i Varaždinu, a 1646.
godine putuje preko Beča i Varšave po prvi put u Rusiju. U Moskvu stiže potkraj listopada 1647.
godine i tu ostaje nepuna dva mjeseca, a zatim se vraća u Poljsku i putuje po Europi. Od listopada 1650.
do svibnja 1651. godine nalazi se na putovanju za Carigrad. Godine 1652.
ponovo dolazi u Rim, stupa u Zavod sv. Jeronima i unatoč izričitoj papinoj
zabrani po drugi puta putuje u Rusiju. U Moskvu stiže potkraj rujna 1650.
godine, a 8. siječnja 1661. prognan je carskim ukazom u Sibir.
U progonstvu u gradu Tobolsku proveo je
punih petnaest godina, do 1676. godine kada je
poslije smrti cara Alekseja pomilovan. U listopadu 1677.
definitivno napušta Rusiju, dolazi u Vilno, gdje - kako ne bi
umro od gladi - stupa u dominikanski red.
Otada pa sve do svoje smrti progone ga i onemogućavaju mu književni rad jer mu
kao Slavenu i rusofilu ne vjeruju. Juraj Križanić poginuo je 12. rujna 1683.
godine u redovima poljske vojske prilikom opsade Beča.


Idejama o ekonomskoj i političkoj nezavisnosti, o
ubitačnosti vjerskog razdora i zloupotrebe Crkve, kao i pogledima na rad,
ekonomiju i državnu upravu
Križanić je jedinstvena pojava unutar hrvatske književnosti u 18. stoljeću. U svojim političkim istupima
otvoreno je propovijedao opravdanost buna i ustanaka protiv okrutnosti i
tiranstva ruskog cara i njegove vlade. Naime, Križanić je želio moćnu, u smislu
kasnijeg prosvijećenog apsolutizma, organiziranu rusku državu kao protutežu i
branu Nijemcima koje je smatrao glavnim i najopasnijim neprijateljima svih
Slavena. Na Nijemce se žestoko obarao zato što su stoljećima nastupali
ekspanzionistički i osvajački prema slavenskim narodima, nastojeći podjarmiti i
porobiti ih. Križanić je smatrao da je vjerski raskol za naš narod (Slavene) besmislen i štetan jer su ti
vjerski sukobi upereni na naše međusobno upropašćivanje i uništavanje i
upozoravao je na to da oni koji među slavenskim narodima podržavaju vjerski
razdor nama žele toliko dobra koliko vuci ovcama. Pravoslavno svećenstvo ga je
optuživalo da je plaćeni agent Rima koji u interesu Rimokatoličke crkve radi na
pokatoličenju Rusa i ostalih pravoslavnih Slavena.


Križanić je u svojim političkim pogledima uvijek
stavljao nacionalne interese iznad crkvenih, a kada se radilo o nezavisnosti
slavenskih država (Poljske i Rusije) odlučno je ustajao čak i protiv pape. U
političkom djelovanju također se zalagao za socijalnu pravdu, ravnopravnost
žena i dr. Okomio se i na plemiće opisujući ih: ... nema veće nepravde od
one koju čine ovakvi ljudi, koji ne pridonose nikakve koristi općem narodnom
dobru, a služe se više od drugih i samo na svoju korist najboljim narodnim
dobrima....
Križanić visoko cijeni rad i smatra ga jedinim opravdanim
izvorom stjecanja: Nepravedna je svaka dobit koja nije stečena bez muke, bez
znoja i bez utrošena vremena ili koja je stečena nepravično, otimačinom ili na
prijevaran način.
Križanić je bio protivnik mnogih crkvenih praznika za
koje je smatrao da upropaštavaju i osiromašuju narod. U svojim političkim
viđenjima razlikovao je pravedne, opravdane ratove od nepravednih: Svaki
kralj dužan je brinuti se da pribavi svojemu narodu mir ili spokojnost, a svaki
kralj nije dužan voditi ratove, ako ne bude napadnut sa strane.
Manje
poznat kao glazbeni pisac Križanić je i na tom polju ostavio nekoliko radova.
Tako je 1656. godine u Rimu objavljen njegov
glazbeni spis od dvadeset teza Asserta musicalia nova prorsus mnia et a
nullo antehac prodita
.


U jednoj vrsti Književnog oglasa što ga je
objavio 1658. godine Juraj Križanić navodi još neke
svoje glazbene radove: raspravu De modo facilitandi cantum ecclesiasticum
(napisano 1657.) i dva izuma odnosno glazbena
pomagala Tabulae novae, exhibentes musicam te spravu koju naziva Novum
instrumentum ad cantus mira facilitate componendos, a trebala bi olakšavati
zapisivanje glazbe i komponiranje. Ovi su radovi izgubljeni. Od Križanićevih
djela koja se bave glazbom sačuvano je poglavlje De Musica iz neobjavljenog
djela Politika, a koje se sastoji od dva dijela: Narratio u kojem
obrađuje teme iz glazbene povijesti i Questiones de Musica, gdje rješava
probleme crkvene i svjetovne glazbe te instrumentalne prakse.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 5:22 pm

Jakov Mikalja






Jakov Mikalja (Micalia, Micaglia; Jacobus;
Peschici na poluotoku Garganu, Italija, 31. ožujka 1601.
- Loreto, 1. prosinca 1654.),
hrvatski
jezikoslovac
, leksikograf. Najvjerojatnije izdanak u Italiju
izbjegle hrvatske porodice. Nakon završenoga studija
filozofije 1628.
stupio u Družbu Isusovu.
Četiri godine (od 1630. do 1633)
bio je učitelj gramatike u Isusovačkome kolegiju u Dubrovniku. Tu je po Emanuelu Alvaresu
priredio gramatiku latinskoga jezika za hrvatske učenike (De institutione
grammatica pro Illyricis accommodata
, Rim, 1637).
Godine 1636. Zboru za širenje vjere uputio je
pismo u kojem iznosi prijedlog svoje reforme latinice za potrebe hrvatskoga jezika. Tomu se pitanju ponovno
vratio u djelu Bogoljubno razmiscgljanje od ocenascja Pokupgljeno iz kgniga
Svetoga Tomme od Aquina Nauciteglja Anghjelskoga
(Požun-Bratislava, 1642),
u poglavlju Od Ortographie Slovinske, il načina odpiisanja. Od 1637. do 1645.
bio je misionar i dušobrižnik među katolicima u Temišvaru (Rumunjska). Od 1645.
do smrti hrvatski je ispovjednik u Loretu.


Sastavio Blago jezika slovinskoga illi slovnik
u komu izgovarajuse rjeci slovinske Latinski i Diacki
čije je slaganje i
tiskanje započelo u Loretu 1649. a nakon potrage za
boljim tiskarom dotiskano u Anconi 1651.
To je prvi hrvatski rječnik u kojemu je hrvatski polazni jezik. U uvodnome
dijelu Blago sadrži latinsku posvetu, obraćanje čitatelju na
talijanskome ("Al benigno lettore"), prikaz slovopisa i pravopisa na
latinskom i hrvatskom jeziku (Od ortographie jezika slovinskoga ili načina
od pisanja
) te gramatiku talijanskoga jezika na hrvatskome (Grammatika
Talianska
). U predgovoru objašnjava da se odlučio za štokavštinu
("bosanski jezik") jer svatko zna da je ona najljepša ("Ogn' un
diče che la lingua Bosnese sia la piu bella"). Rječnik, namijenjen
prvenstveno pouci učenika i isusovačkoga podmlatka, donosi oko 25.000 hrvatskih
riječi uglavnom u jekavskom obliku uz nešto štokavskih i čakavskih
ikavizama.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 5:22 pm

Junije Palmotić (Džono; Dubrovnik, 1607
- Dubrovnik, 1657), hrvatski barokni pjesnik i dramatičar.


Potječe iz plemićke obitelji. Obnašao brojne
dužnosti u upravi Grada (bio i član Velikog vijeća). Prevodio je slavni ep Christias
talijanskog pisca Girolama Vide,
nazvavši ga Kristijada. Prema njegovoj želji, ep će biti objelodanjen u Vječnom
gradu, s iscrpnim popratnim slovom Stjepana Gradića, velikoga dubrovačkoga
diplomata i kustosa Vatikanske
knjižnice
. Inače, sva su Palmotićeva djela ostala u rukopisu i
tiskana su tek u seriji Stari pisci hrvatski Hrvatske (prije,
Jugoslavenske) akademije znanosti i umjetnosti (knj. 12 -1882,13 -1883, 14
-1884 i 19 - 1892).


U skladu s literarnim običajima svoga vremena, i
Palmotić se služi pričama antičke mitologije
kako bi u njih zaodjenuo aktualne poruke namijenjene suvremenicima. On piše melodrame u kojima se
mitološki svijet smjenjuje s viteškim
imajući pred sobom predloške u epizodama iz Ovidija, Vergilija, Tassa i Ariosta, koje također
prerađuje, ali s dosta samostalnosti (Captislava, Bisernica); neke je
vješto lokalizirao i smjestio u naše prostore (Danica), a drugima je dao okus
dubrovačke legende (Pavlimir), pri čemu je
dao maha i svome domoljublju. Modernomu ukusu je najbliža Palmotićeva dugo
skrivana porugljivo-skaradna poema Gomnaida, u kojoj
je virtuoznim vatrometom vulgarizama "obračunao" s nekim lokalnim
knezom koji mu se zamjerio. Za tu se opsceno-brutalnu pjesan dugo sumnjalo da
je njegova s obzirom na grubost obračunavanja sa suvremenikom koji je izazvao
Palmotićev gnjev, epitomiziran u legendarnom refrenu vas si usran, kneže
gomneni
.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 5:23 pm

Kao nijedan drugi književnik staroga Dubrovnika, Palmotić je imao sreću da
njegov suvremenik Stjepan Gradić, učeni bibliotekar Vatikanske knjižnice,
napiše opširniji prikaz njegova života i djelovanja na latinskom. Ta je
informacija poslužila kasnije kao najvažniji izvor informacija svim kasnijim
Palmotićevim biografima.

Rođen u vlasteoskoj obitelji, u dvadesetoj godini primljen u Veliko vijeće,
čitava života je obavljao razne državne službe. Time je proveo tipičan život
dubrovačkoga vlastelina koji se nije dao na more ni u trgovinu. Književnošću se
počeo baviti u mladim danima i već tada se pokazao vještim improvizatorom i
versifikatorom. Nastavlja se neposredno na rad Ivana Gundulića i godinama
snabdijeva potrebnim repertoarom omladinske kazališne družine u Gradu
(Isprazni, Smeteni, Orlovi). Zahvaljujući podacima iz rukopisnih kodeksa, za
neke Palmotićeve drame znamo kad su prikazivane (Atalanta 1629; Pavlimir
1632; Akile 1637; Natjecanje Ajača i Ulisa 1639; Elena
ugrabjena
1640; Danica 1644; Alčina 1647; Lavinija
1648).

Palmotić je osim drama pisao i pjesme, osobito je rado pisao šaljive pjesme
kakve su u starom Dubrovniku bile uobičajene i koje su, redovito opterećene
otvorenim i neugodnim aluzijama. Na žalost, ništa se od Palmotićevih sastavaka
"na narodnu" nije sačuvalo. Sačuvala se odulja šaljivo-satirička
poema Gomnaida.

Među suvremenicima i naraštajima koji su slijedili uživao je slavu velikog
pjesnika. Novija istraživanja i prosudbe njegova djela mnogo su kritičnija. Bez
obzira na stvarnu vrijednost, Palmotić je u svojim dramama odrazio prilike i
odnose suvremenog mu Dubrovnika, kao i ideje i nazore svojega vremena. U to
doba, uvjerenje da posjeduju nešto lijepo, dragocjeno i trajno, očitovat će se
u dubrovačkih književnika. Ako je njihovo isticanje i slavljenje slobode
ponekad natrunjeno materijalističkim osmišljavanjem, ugodnim životom u zabavi i
raskoši, to nije smetalo oblikovanju čiste pjesničke koncepcije ljubavi prema
svom gradu i državi, prema "dubravi". Palmotić je u svom vremenu prednjačio
počevši iz početka - u Pavlimiru je povezao Dubrovnik
s Epidaurom, udahnuo ponos postojanosti i snagu odhrvavanja neprijatelju,
osobinu koja je Dubrovčanima često trebala i često dolazila do izražaja.
Pjesnikov je temeljni poticaj bio pjevati o svom gradu - stoga u svakoj drami,
gdje mu se god ukaže prilika za to, Palmotić slavi Dubrovnik rado spominjući
zakone i "mudru gospodu" koja znadu "sveđ skladno" vladati.
Često ističe da dubrovačkoj umješnosti u vladanju i spretnoj plovidbi između
grebena opasnosti, između "orla siva, silna zmaja i ljuta lava" treba
zahvaliti to što žive u miru.

Uz do sada rečeno, u njegovu djelu treba naglasiti zanimanje za područje
izvan granica svoga grada i Republike, povezujući njegovu tradiciju sa
slavenskim zaleđem. Što se tiče odnosa prema vlasti, Palmotić je izraziti
pripadnik svoje klase - sva glavna lica u njegovim dramama su članovi plemićkih
i kraljevskih obitelji, a radnja se redovito odvija na dvorovima. Vrline svojih
junaka redovito povezuje s činjenicom što su plemenite krvi. S druge strane,
kao isusovački đak i vjerni sin stoljeća katoličke obnove, Palmotić često
moralizira osuđujući raskoš i urese, a podsjećajući muškarce na slavu predaka.

Strukturama svojih drama, tematikom, ljubavnim zapletima, himnama i
plesovima punim životne radosti i poziva na uživanje, Palmotić se pokazuje kao
pisac koji pristaje uz ovozemaljski život i razumije zadatke umjetnosti u tom
pogledu, ali i ocrtava ukus i vrijeme za koje je pisao. Sve norme i ograničenja
koja su nametana nisu mogli uništiti porive probuđene u renesansi. Palmotićeve
drame su se igrale, ljudi su ih slušali, uživali u pjesmi, glazbi i plesu. Pa i
u tome, u njihovoj povezanosti s kulturno-društvenim i idejnim očitovanjima
suvremenika, treba gledati dio vrijednosti i značenja Palmotićevih drama.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 52
Registration date : 14.07.2007

PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   uto srp 17, 2007 5:24 pm

Ivan Bunić Vučić

(Dubrovnik,
početkom 1592 - Dubrovnik, 6. 3. 1658)




Kao i Gundulić, rođen je u uglednoj dubrovačkoj vlasteoskoj obitelji. Nakon
školovanja u rodnome gradu, obavljao je razne državničke službe, u kojem je čak
bio knezom Dubrovačke Republike pet puta. U književnosti je je poznat po svojoj
lirskoj poeziji i po religioznoj poemi Mandalijena pokornica, koja je za
pjesnikova života objavljena dvaput - prvi put u Veneciji ili Anconi 1630., a
drugi put 1638. Od tih izdanja nije sačuvan ni jedan primjerak. Jedini je
sačuvani primjerak trećega izdanja iz 1659. i čuva se u Knjižnici Male braće
u Dubrovniku. Ta poema pripada žanru baroknih plačeva koji su bili prošireni u
hrvatskoj književnosti XVII. stoljeća. Pisana je u osmeračkim katrenama, u tri
pjevanja opjeva obraćenja slavne grješnice. To je djelo po motivu i načinu
pristupa temi blisko Gundulićevim Suzama sina razmetnoga, premda u
Bunićevu djelu ima više pripovijedanja nego u Gundulićevu, koje je lirski
monolog. Bunić, kao i mnogobrojni drugi onodobni umjetnici nadahnuti Mandaljenom,
prikazuje je najprije kao zavodljivu grješnicu koja se naglo skruši i stane
nagrđivati. Ona postaje žena spremna služiti i dvoriti.

Njegova zbirka pjesama Plandovanja
ostala je u rukopisu. Lirika zastupljena u toj zbirci uglavnom pripada
tradicionalnim vrstama kojima obiluje hrvatska lirika još u 16. stoljeću - to
su ljubavne pjesme koje nasljeduju trubadursko-petrarkističku poeziju,
pastoralne pjesme i pjesme koje okreću na refleksivnu tematiku. Njegova ekloga Gorštak
parodija je petrarkističke i pastirske poezije. Suvremeni talijanski pisci G.
B. Marino i G. Chiabrera utjecali su na Bunićevo pjesništvo, no sigurno je i da
je poznavao antičku liriku, Petrarcu i hrvatsku petrarkističku poeziju, osobito
onu Ranjinina zbornika.

Bunić je istaknuti barokni pjesnik sa svim osobinama toga pjesništva -
antitezom, jakom metaforom (čestio duhovitom, začudnom, katkada ironičnom, pa
čak i parodičnom i paradoksalnom).Za njegovo je pjesništvo važan pojam concetta,
koji se, između ostalog, odnosi i na takav neobičan tip metafore - to je prije
svega u svakom smislu oštrouman način izražavanja, ingeniozno formuliran iskaz,
koji je usko povezan s poantom. Taj pojam označava ludičnost i artificijelnost
baroknoga stvaralaštva koji nastaje oponašanju (mimesis) usuprot, usuprot
istini i zbilji. Stih mu je uglavnom osmerac i dvanaesterac, a u Plandovanjima
je i desetak pjesama u neizometričnim strofama.

Bunićevo je pjesništvo prije svega vrijedno po modernom senzibilitetu kojega
unosi u onodobnu hrvatsku književnost, kao i visokoj estetskoj kvaliteti. To je
lirika koja slavi tjelesne draži žene, njezine kose, oči, "snježane ruke
bile", usta i dr. Uz to, Bunić u svojoj lirici osobito naglašava lirski
subjekt, koji u njegovom pristupu postaje dio teme - on više nije samo dio
platonističko-petrarkističkog shvaćanja poezije, nego je dio senzualističkog i
humorističkog shvaćanja ljubavi. U poeziji marinizma usta su jedan od
centralnih motiva koji je vezan uz senzualizaciju poezije, a tako je i u Bunića
- poljubac ili cjelov shvaća se kao vrhunac i najintimniji izraz ljubavne
povezanosti i užitka.
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://hrvatskijezik.forumotion.com
Sponsored content




PostajNaslov: Re: Barok u Hrvatskoj književnosti   Today at 7:34 pm

[Vrh] Go down
 
Barok u Hrvatskoj književnosti
Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh] 
Stranica 1 / 1.
 Similar topics
-
» gdje ima u hrvatskoj kupit jeftino opremu
» Napuštena mjesta u Hrvatskoj
» RUBIN i u Hrvatskoj
» Preppersi u Hrvatskoj
» Zaštićene životinj

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
hrvatskijezik :: 2 RAZRED :: 2 RAZRED-
Forum(o)Bir: