Krije li se u vašem djetetu žrtva ili nasilno ponašanje

Krije li se u vašem djetetu žrtva ili nasilno ponašanje
Autor:
Marija Krmek, psiholog
objavljeno u broju 46 (2/06)


Učenici koji promatraju nasilje skloniji su stati na stranu nasilnika i pomoći mu nego da pokušaju pomoći žrtvi, a katkad postanu i aktivni sudionici nasilja
Stranica: [1] 2 3 4 »

Nasilje među vršnjacima (engl. Bullying) može se odrediti na sljedeći način: učenik je zlostavljan ili viktimiziran kad je opetovano i trajno izložen negativnim postupcima jednoga ili više učenika (Olweus, 1998). Ta definicija ističe negativno (agresivno) djelovanje koje se ponavlja tijekom duljeg razdoblja.

U širem smislu, nasilje je svjesna okrutnost usmjerena prema drugima radi stjecanja moći, i to nanošenjem psihičke, odnosno fizičke boli. Nasilje među djecom možemo podijeliti u nekoliko oblika: fizičko, verbalno, emocionalno, seksualno, kulturalno i ekonomsko. Fizičko nasilje je najuočljiviji oblik, a podrazumijeva udaranje, guranje, štipanje, čupanje i sl. Verbalno nasilništvo najčešće prati fizičko, a podrazumijeva vrijeđanje, širenje glasina, stalno zadirkivanje, ismijavanje (npr. Očalinko!). Emocionalno nasilje podrazumijeva namjerno isključivanje žrtve iz zajedničkih aktivnosti razreda ili dječje grupe, kao i ignoriranje. Seksualno nasilje uključuje neželjeni fizički kontakt i uvredljive komentare. Kulturalno nasilje podrazumijeva vrijeđanje na nacionalnoj, religijskoj i rasnoj osnovi. I na kraju, ali ne manje važno, ekonomsko nasilje uključuje krađu i iznuđivanje novca.

O bullyingu je riječ samo ako su uključena tri osnovna elementa (prema Olweus, 1998):

* Negativni postupci - Negativni postupci znače namjerno nanošenje ozljeda drugoj osobi. Mogu biti fizički i verbalni. Fizičko nasilje je kad netko udara, gura ili sputava drugoga tjelesnim dodirom, a verbalno uključuje izrugivanje, zadirkivanje, ali i prijetnju. Međutim, treba istaknuti kako se negativni postupci pojavljuju i bez riječi ili tjelesnog dodira. Primjerice, u obliku društvene izolacije, kreveljenjem, nepristojnim kretnjama ili odbijanjem da se udovolji željama druge osobe.
* Opetovano i trajno - Da bi se neki negativan postupak smatrao nasiljem, mora se ponavljati i biti trajan. Taj uvjet je postavljen u definiciju nasilja kako bi se iz pojave nasilja u školi isključili povremeni beznačajni sukobi između učenika, poput zadirkivanja, a koji su sastavni dio igre i relativno prijateljske naravi.
* Asimetričan odnos snaga - Termin nasilništvo rabi se samo ako između učenika postoji nerazmjer snaga. Stvarni i/ili percipirani nerazmjer snaga može se javiti u situacijama izravna nasilništva ako je učenik žrtva doista fizički slabiji u odnosu na učenika zlostavljača, ako žrtva sebe doživljava fizički ili mentalno slabijom, ako postoji brojčani nerazmjer između žrtve i zlostavljača. U situacijama neizravna nasilništva nerazmjer snaga može se javiti u slučaju izolacije učenika iz grupe, širenju glasina i tome slično.

Temeljna obilježja tipičnih nasilnika

Osobina koja izdvaja tipičnog nasilnika njegova je agresivnost prema vršnjacima, što je sadržano u definiciji nasilništva. No, nasilnici su često agresivni i prema odraslima - nastavnicima i roditeljima. Učenici nasilnog ponašanja općenito imaju niži prag tolerancije na nasilje nego ostali njihovi kolege. Teže suosjećaju sa žrtvom. Često imaju razmjerno pozitivno mišljenje o sebi. Ako je riječ o dječacima, u pravilu su tjelesno jači od ostalih dječaka, osobito od žrtava. Djeca agresivnog ponašanja imaju teškoća u prepoznavanju socijalnih znakova iz okoline, pa često misle kako drugi imaju neprijateljske namjere prema njima. Čak i kad postoje znakovi koji pokazuju da namjere nisu bile neprijateljske, agresivna djeca mnogo ih teže razumiju i rabe.

U nasilništvu među dječacima iznimno je važna i tjelesna snaga ili slabost. Kao što je već spomenuto, žrtve kao skupina ispodprosječne su tjelesne snage, dok su nasilnici često tjelesno jači od njih. Međutim, to ne znači da će snažni dječaci nužno zlostavljati druge. Ono što doista obilježava nasilnika (dječaka) jest spoj agresivnog obrasca reakcija i tjelesne snage. U skladu s tim, žrtvu obilježava kombinacija strašljivog obrasca reakcija i tjelesne slabosti.

Neke od karakteristika koje iskazuju djeca agresivnog ponašanja uključuju:

* tjelesno su snažniji od svojih vršnjaka u razredu, a napose svojih žrtava; mogu biti iste dobi ili ponešto stariji
* fizički su uspješni u igrama, sportovima i borbama
* imaju snažnu potrebu za prevlašću i podčinjavanjem ostalih učenika, vole se hvaliti stvarnom ili zamišljenom nadmoći nad ostalim učenicima
* nagle su ćudi, razdražljivi, impulzivni i teško podnose neuspjeh, otežano se prilagođavaju pravilima i teško podnose zapreke i odgađanja, nastoje varanjem postići probitak
* općenito su prkosni, drski i agresivni prema odraslima (uključujući nastavnike i roditelje) te mogu i njih zastrašivati
* vješto se izvlače izgovorima iz "teških situacija"
* smatraju ih tvrdokornima i okrutnima, slabo suosjećaju sa zlostavljanim učenicima
* nisu strašljivi ili nesigurni te imaju razmjerno povoljan sud o sebi
* u razmjerno ranoj dobi (u usporedbi sa svojim vršnjacima) odaju se ostalim vidovima antisocijalnog ponašanja, uključujući krađu, vandalizam i opijanje
* s obzirom na školska postignuća, u osnovnoj školi mogu biti prosječni, iznad ili ispod prosjeka, ali kasnije dobivaju niže ocjene te razvijaju negativno stajalište prema školi.

Temeljna obilježja tipičnih žrtava nasilja

Neka od obilježja tipičnih žrtava koje ih razlikuju od drugih učenika su, primjerice, da su niskog samopoštovanja, plašljiviji su i nesigurniji nego učenici općenito. Često imaju slabo razvijene socijalne vještine. Mogu se osjetiti potištenima i bespomoćnima. Oprezni su, osjetljivi i tihi, stalno ih je strah. Kad ih napadaju ostali učenici, znaju reagirati plakanjem i povlačenjem iz situacije. Ako su dulje vrijeme žrtve nasilja, mogu postati skloni samoubojstvu. Drugi se, pak, osvećuju primjenom nasilja ili i sami postaju nasilnicima. Neka istraživanja upućuju na smanjene akademske sposobnosti žrtava koje mogu biti rezultat nasilja u školi. Naime, moguće je da je zbog porasta nasilnog ponašanja, žrtvu strah od odlaska u školu, koji može dovesti do učestalog izostajanja iz škole, teškoća s koncentracijom te, konačno, i do slabijega školskog uspjeha.

Što se tiče tjelesnog izgleda, već smo pri opisu tipičnih karakteristika nasilnika naveli kako su žrtve fizički slabije od nasilnika, ali i dječaka općenito. Nižeg su samopoštovanja i imaju negativnu sliku o sebi. To su često povučeniji, mirniji i sramežljiviji učenici, djeca s teškoćama u razvoju ili nekim hendikepom, poput mucanja ili smetnji vida. Moguće je da se teže izražavaju u skupini vršnjaka i nemaju mnogo prijatelja, ali imaju veliku želju da se uklope u društvo. Navedeno su obilježja tzv. pasivnih žrtava.

Uz njih mnogi autori razlikuju i tzv. provokativne žrtve koje nastoje uzvratiti ili odgovoriti u slučaju nasrtaja ili uvrede, no obično bez većeg uspjeha. Razdražljivi su, često rastreseni, nemirni, nespretni, mogu imati neke neugodne navike. Izazivaju i nasilni su prema učenicima koji su slabiji od njih samih.

Kako prepoznati dijete žrtvu bullyinga

Kod djeteta se, kao posljedica vršnjačkog nasilja, može pojaviti jedan od sljedećih znakova ili (obično) nekoliko njih:

Znaci kod kuće

* dolaze kući u poderanoj odjeći ili s oštećenim knjigama
* dolaze kući izgladnjeli (uzet im je novac)
* ostaju bez svojih stvari, često "gube" džeparac
* imaju neobjašnjive ogrebotine, posjekotine ili različite ozljede
* ne dovode kući kolege iz razreda ili druge prijatelje te rijetko odlaze u kuće učenika iz razreda
* nemaju niti jednog dobrog prijatelja
* nikad ih, ili rijetko, ne pozivaju na zabave, a ni sami ne pokazuju zainteresiranost da ih prirede
* "bolesni" su ujutro prije škole, imaju glavobolju ili bolove u trbuhu
* mijenjaju uobičajen put do škole i iz škole
* mole roditelje da ih voze u školu
* imaju nemiran san s lošim snovima, katkad viču u snu, zaspu plačući
* dobivaju lošije ocjene i gube interes za školu
* izgledaju nesretno, tužno, potišteno ili pokazuju neočekivane promjene raspoloženja, razdražljivost i nagle izljeve srdžbe
* traže ili kradu dodatan novac od obitelji kako bi ga dali zlostavljaču.

Znaci u školi

* druga ih djeca zadirkuju, rugaju im se, ismijavaju, nazivaju ružnim imenima, omalovažavaju, zastrašuju, ponižavaju, vrijeđaju, prijete im, zapovijedaju, tlače ih, podčinjavaju
* udaraju ih rukama ili nogama, guraju, vuku, potežu (pri čemu se nisu u stanju braniti)
* uzimaju im, oštećuju ili razbacuju stvari ili novac
* uvučeni su u svađe ili sukobe u kojima su bespomoćni i iz kojih se nastoje izvući
* imaju ogrebotine, posjekotine ili razne ozljede koje se ne mogu protumačiti igrom
* često odmor provode sami, a prijatelji iz razreda zbog toga nisu zabrinuti
* zadnje ih biraju za grupne aktivnosti
* tijekom odmora nastoje ostati u blizini učitelja ili drugih odraslih osoba
* nesigurni su i uznemireni ako trebaju izaći pred ploču, pred razred
* izgledaju utučeno, nesretno, potišteno, plačljivo
* postanu agresivni ili depresivni
* počnu markirati
* postupno ili iznenadno slabi im školski uspjeh i gube interes za školu.

Uloga djece promatrača nasilja

Većina učenika u razredu ili školi ne čine stalno nasilje niti su stalno žrtve nasilja. Mnogi su često u situacijama da promatraju kolege kako se tuku, svađaju ili vrijeđaju. Učestala zabluda o učenicima "promatračima" je da ostanu neutralni ili da pokušavaju podržati žrtvu kad vide da se nasilje događa. Nažalost, istina je zapravo da su učenici koji promatraju nasilje skloniji stati na stranu nasilnika i pomoći mu nego da pokušaju pomoći žrtvi, a katkad postanu i aktivni sudionici nasilja.

Postoji nekoliko objašnjenja zašto se to događa. Jedan je da nasilnici uživaju određeni ugled među vršnjacima, oni su "cool face" kojima se ostali dive te na taj način mogu utjecati na promatrače. Utjecaj će biti snažniji ako promatrač ima osjećaj nesigurnosti i ne uklapa se lako u društvo. Može se bojati, ako bi pokušao spriječiti nasilje, da će mu se nasilnici osvetiti ili da će nekog od svojih prijatelja dovesti u nevolju. Također, ako se čini da je nasilnik na neki način nagrađen za svoje ponašanje, promatrač je skloniji uključivanju. Drugo objašnjenje zašto se nekad i promatrači počnu nasilno ponašati je da se promatrač osjeća manje odgovornim i krivim za ono što čini kad je dio grupe. Katkad kod djece postoji strah da će ih vršnjaci izbaciti iz društva ako se ne ponašaju na sličan način kao i oni. Nadalje, mnogi žrtvu smatraju odgovornom za nasilje jer je izazivala, manje im je simpatična, vide je u negativnom svjetlu te joj zato teže prilaze u pomoć. Još jedan od razloga zašto djeca ne reagiraju kako bi spriječila nasilje je i što mnogi misle da se ni tako ništa ne bi promijenilo i odrasli im ne bi pomogli.

Prevenciju vršnjačkog nasilja otežava upravo činjenica da među učenicima postoji jak tabu protiv informiranja nastavnika o pojavama nasilja. Mnogi učenici navode zabrinutost da bi bili nezaštićeni u nenadgledanim područjima škole. Neki promatrači također osjete olakšanje kad nisu meta i često se udalje od žrtve, smanjujući empatiju i olakšavajući sebi odmak od situacije.

Kako bi promatrači uvidjeli da i oni mogu spriječiti nasilje u školi, nastavnici mogu:

* naglasiti i osvijestiti promatračima kako njihovo ponašanje može potaknuti ili obeshrabriti nasilnika
* poučiti ih vještinama koje promatrači zatim mogu koristiti kako bi spriječili nasilje koje primijete (pritom izrazito naglasiti da o svakom nasilju obavijeste odraslu osobu i nikad na nasilje ne odgovaraju nasiljem)
* promatrače smatrati odgovornima za njihovo ponašanje u situacijama vršnjačkog nasilja (moraju biti svjesni da će snositi negativne posljedice ako ne obavijeste odraslog, ako se odluče pridružiti nasilniku u izrugivanju ili zadirkivanju kolega, ako se smiju ili drukčije sudjeluju u vršnjačkom nasilju)
* organizirati rad u razredu i školske aktivnosti tako da ohrabre razvijanje pozitivnog odnosa između promatrača i mogućih žrtvi (ako među učenicima vladaju ugodni, pozitivni odnosi, prije će pomoći jedni drugima i neće tolerirati nasilje).

Širenje glasina - trač

U svakodnevnom životu trač je teško izbjeći. Većina odraslih i djece često čuju tračeve ili i sami tračaju u različitim situacijama - u trgovini, frizerskom salonu, restoranu, u redu u banci, u kafiću... Tračanje je uobičajen način razgovora među vršnjacima i u većini slučajeva je bezopasan. Međusobna izmjena različitih mišljenja i stavova može biti jako zabavna, a možemo i puno toga naučiti o sebi i drugim ljudima. Također, cilj trača katkad može biti povećanje ugleda, važnosti osobe, kao i privlačenje pozornosti.

Međutim, važno je znati da stalno širenje glasina i nepotvrđenih informacija može imati i ružne posljedice. Ljudi se mogu osjetiti povrijeđeno, prijatelji mogu postati neprijatelji, prekidaju se ljubavi... Takvom traču namjera je omalovažiti, zaplašiti ili potaknuti nasilje prema nekome na temelju etničke, nacionalne, religijske, rasne pripadnosti, seksualnog opredjeljenja ili nekog nedostatka ili hendikepa. Često se koristi kao osveta ili prijetnja. Tako se, primjerice, jednoj 15-godišnjakinji dogodilo da joj je dečko rekao "Spavaj sa mnom ili ću svima u školi reći da si to učinila sa mnom i mojim prijateljima".

Ipak, istraživanja pokazuju da trač, kao neizravan oblik agresivnosti, češće koriste djevojčice, dok su dječaci skloniji izravnom nasilju poput fizičkih sukoba. Razlog za ove spolne razlike neki autori nalaze u prirodi vršnjačkih grupa dječaka i djevojčica. Ističu da su djevojčice usmjerenije na odnos s prijateljima te zato, kad su povrijeđene ili razočarane, koriste oblike agresije koji narušavaju prijateljstvo (primjerice, gubljenje povjerenja ili izbacivanje iz grupe). Njima su prijateljstva emocionalno važnija, pa ih zato i sam trač može jako povrijediti. Suprotno tome, dječacima je cilj postizanje materijalne i fizičke dominantnosti te su stoga vidljivije i otvorenije agresivni (udaranje, tučnjava), a rjeđe posežu za oblicima poput širenja glasina.

Kako reagirati ako je vaše dijete žrtva trača

Evo nekih mogućnosti što možete reći djetetu:

Zapamti da bez obzira na to što kažeš ili učiniš, neki ljudi će i dalje vjerovati traču. Cilj je posljedice svesti na najmanju moguću mjeru, ali nemoguće je apsolutno svakoga uvjeriti u tvoju stranu priče.

Nemoj se s inicijatorom trača raspravljati ili svađati u javnosti. Izazivanje scene ili zauzimanje obrambenog stava samo će im potvrditi da su bili u pravu kad su pokrenuli trač. Najbolje je izbjegavati ih i ne govoriti ništa.

Ali, ako se dijete ne može suzdržati i jako želi nešto reći, potaknite ga da sačeka dok ga prođe početni šok i ljutnja. Kad je smiren, može se upustiti u razgovor. Ponudite mu i mogućnost da s vama uvježba što bi htio reći. Budite mu podrška i recite mu da ima pravo biti ljut. Kad bude mogao mirno razgovarati, objasnite mu kako bi bilo bolje da u školi ne bjesni i uporno pokušava ispraviti učinjenu "štetu". Predložite mu da pred vršnjacima pokuša glumiti kako je smiren te da ga trač uopće ne dira. A kad trač možda dođe do njega, može reći nešto poput: "A to kruži okolo o meni? Baš me zanima zašto bi se netko toliko mučio oko širenja neistina?" Zatim mu objasnite kako je učinak ovakve reakcije dvojak: to što se ne brani pokazuje drugima da nema što skrivati, a uz to odgovornost za trač prebacuje se na onoga tko trača (okolina se može zapitati postoji li skrivena namjera).

Može i sam "nastaviti" širiti trač, primjerice tako da upita nekog od vršnjaka: "Jesi čuo kako govore da sam...? Koji vic!" i to napravi uz osmijeh. Pritom bi bilo dobro da zvuči smireno i zbunjeno, nikad ogorčeno i uvrijeđeno. I ovdje mu možete ponuditi mogućnost da uvježba s vama kod kuće kako bi među vršnjacima bio sigurniji.

Ako ga netko pita je li trač točan, može odgovoriti nešto poput: "Naravno da nije, ali zar je važno što ja kažem? Samo bih volio znati zašto je netko to uopće izmislio." Ako je trač točan, može reći samo "Zar je važno što ja kažem? Samo bih volio znati zašto je netko to razglasio svima."

Dopustite da svoje osjećaje iskaže pred vama u punom intenzitetu. Na taj način djetetu će biti lakše suočiti se s vršnjacima i ne reagirati ljutnjom, koja bi mogla dovesti i do drugih oblika nasilja.

Dajte djetetu savjet da nikad ne vraća istom mjerom, jer na taj način bi i on vrijeđao i nanosio štetu nekom drugom, a nasilje se ne bi prekinulo. Vraćanje istom mjerom moglo bi dovesti do povećanog i dugotrajnijeg nasilja, koje onda može imati i puno ozbiljnije posljedice.

Iz rezultata istraživanja Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba vidi se da se djeca najčešće obraćaju roditeljima nakon doživljenog verbalnog nasilja u školi, a dio ovog oblika nasilja je i trač

UČITELJI / NASTAVNICI!

- Primijetite kad je učenik izoliran i tužan te razgovarajte s njim o tome što je dovelo do takvih osjećaja.
- Reagirajte i na najmanji oblik nasilja.
- Poučite učenike vještinama mirnog rješavanja sukoba.
- Potaknite učenike da izvijeste ako je netko nasilan prema njima.
- Nadgledajte učenike i tijekom odmora, osobito oko mjesta gdje se okupljaju u skupinama.

RODITELJI!
Pri reagiranju na tračeve djetetu je iznimno važna vaša podrška. Iako je djeci, nakon što krenu u školu, mišljenje vršnjaka i pripadanje društvu sve važnije i važnije, bitno je da mama i tata ostanu sigurna baza u koju se djeca mogu vratiti kad im je teško. Nužno je da roditelji suosjećaju s djecom i uvjere ih da onaj tko trača nije u pravu te da takvo ponašanje nije u redu. Na taj način dijete će biti sigurnije u sebe i spremnije na odgovarajući način reagirati i uvijek će znati da nije ono krivo i odgovorno za neugodno i nasilno ponašanje drugih osoba.

Vrijeme moderne tehnologije

"Blog" - Djeca danas već od ranih godina koriste Internet i na zabavan i zanimljiv način uče o tome kako koristiti informatičku tehnologiju. Većina ih u znanju o tome daleko premašuje svoje roditelje. Iako internet pruža brzu dostupnost različitim i zanimljivim informacijama, kao i komunikaciju s velikim brojem ljudi, treba biti svjestan i opasnosti koju može predstavljati.

Glavni rizici uporabe interneta za djecu su: izloženost uznemirujućim, agresivnim ili nepristojnim e-mail porukama, direktna komunikacija s osobom koja traži neprimjerene odnose, izlaganje seksualnim sadržajima, pretjerana izoliranost djeteta koja proizlazi iz prečestog i/ili dugotrajnog korištenja računala, odnosno interneta i slično.

Među djecom internet može postati novo područje za iskazivanje nasilja. Jedan od takvih novijih primjera je da djeca u tuđe ime otvaraju tzv. blogove. Zatim na tim stranicama iznesu nekoliko istinitih detalja o navodnom vlasniku bloga, kako bi podaci bili uvjerljivi onima koji poznaju tu osobu. Nakon toga navedu ružne detalje ili, primjerice, napišu da "vlasnik bloga" nudi seksualne usluge te uz to navede točan broj telefona i adresu. Dijete na čije ime je otvoren blog ne može izbrisati stranicu niti lažne podatke, jer mu je za to potrebna šifra, koju ima samo onaj tko je uistinu otvorio blog. Uz ovaj primjer možemo navesti i iskustvo jednog dječaka u SAD-u kojeg su vršnjaci na jednoj internet stranici prozvali islamskim teroristom, a za drugog su proširili "vijest" da je homoseksualac. To su samo neki od mnogih primjera nasilja na internetu. No, ono što mnoga djeca, mladi, a ni odrasli ne znaju jest da se takvi događaji mogu i trebaju prijaviti provideru, koji onda spornu stranicu ukloni s neta, te na taj način zaustavi nasilje.

Nasilje mobitelom - Još jedan oblik nasilja među vršnjacima koji nam donosi moderno doba tehnologije, je nasilje putem mobitela. Uključuje bilo kakav oblik poruke zbog koje se osoba osjeća neugodno ili joj se na taj način prijeti - može biti tekstualna, videoporuka, fotografija, poziv, odnosno, bilo kakva višestruko slana poruka kojoj je cilj uvrijediti, zaprijetiti, nanijeti bilo kakvu štetu vlasniku mobilnog telefona.

Savjeti koje možete dati svojoj djeci

* Naglasite im da pažljivo odluče kome će dati broj svoga mobitela.
* Oprezno koristiti neku od chat usluga preko mobitela - ljudi obično nisu ono što tvrde da jesu.
* Ako dobiju poruku s nepoznatog broja, neka ne odgovaraju. Ne treba odgovarati ni na poznate brojeve ako se zbog sadržaja poruke osjećaju loše ili neugodno.
* Objasnite djeci kako šala može lako od smiješne postati uvredljiva, pa ako su ljuti, može se dogoditi da učine nešto što poslije mogu požaliti. Recite im da budu pažljivi kad šalju poruke drugima.
* Potaknite ih da se prije slanja poruke zapitaju može li ona uvrijediti ili na bilo koji način naštetiti primatelju?
* Postavite pravilo prema kojem nije dopušteno slati fotografije ili videozapise drugih ljudi bez njihova dopuštenja, kao ni slati sadržaje koji mogu uvrijediti druge ljude.
* Dajte podršku djeci i potaknite ih da odmah razgovaraju s vama ili nekom drugom odraslom osobom u koju imaju povjerenja (poput nastavnika, školskog psihologa), kako se problem ne bi pogoršao.
* Ako je riječ o ozbiljnijim oblicima nasilja, osobito ako sadrži zastrašujuće prijetnje, razmislite o tome da sve prijavite policiji. U takvim slučajevima dobro je sačuvati poruke u mobitelu, ili negdje drugdje zapisati podatke o datumu, vremenu i sadržaju poruke.

Kako se zaštititi od nasilja na chatu?

* Nadimak kojim se djeca predstavljaju pri korištenju ove usluge može uvelike utjecati na druge (primjerice, "crnčuga"). Zato potaknite djecu da izaberu nadimak koji će ih zaštititi od mogućeg nasilja i koji ga neće poticati.
* Od nekog stručnjaka iz informatike doznajte načine kako se može onemogućiti dolazak poruka od određenih "nadimaka" od kojih su prije dolazile neugodne ili nasilne poruke.
* Poučite dijete da nikad ne daje svoje pravo ime ili osobne podatke na chatu, jer nikad ne može znati govori li druga osoba istinu ili ima loše namjere.

Uvijek imajte na umu!
U situacijama nasilja među vršnjacima iznimno je važno naglasiti djetetu koje je žrtva nasilja kako ono nije ni na kakav način odgovorno niti krivo za ružne postupke drugih ljudi. Oni koji su nasilni, odgovorni su za svoje ponašanje i trebaju snositi prikladne posljedice. Odrasli ne bi smjeli tolerirati nasilje među djecom, makar im se činilo kao obična dječja igra. Trebalo bi potaknuti kod djece (i žrtava nasilja i onih koji čine nasilje) prihvaćanje različitosti među ljudima te razvijanje socijalnih vještina za mirno rješavanje sukoba.