U ŠKOLU BEZ STRAHA

Škola je mjesto na kojem se događa najviše nasilništva među djecom. Često se nasilništvo događa i na putu do škole i na povratku iz nje. Napadačko ponašanje podrazumijeva verbalni, fizički i drugi oblik nasilja.





Verbalno nasilje podrazumijeva prijetnje, izrugivanje, zadirkivanje i grđenje. Fizičko je nasilje kad netko udara rukama ili nogama, štipa ili sputava drugog tjelesnim dodirom. Pod drugim oblicima nasilja mislimo na kreveljenje, nepristojne kretnje, namjerno isključivanje nekog iz skupine ili odbijanje da se udovolji željama druge osobe.
Nedolično ponašanje učenika mijenja se kroz vremenska razdoblja. Prije se smatralo nedoličnim ako su učenici trčali po školi, žvakali pod satom, stvarali buku i nosili neprimjernu odjeću. Danas je problem složeniji jer su učenici izloženi nasilju, drogi, alkoholu i preranim trudnoćama.
Strategija koja pomaže u prevenciji temelji se na otkrivanju rizičnih faktora i na dobroj suradnji škole i zajednice. Istraživanje u Americi pokazuje da 20% srednjoškolaca nosi oružje u školu, a oko 60% djece misli da nije sigurno u školi.
Radi pravodobne identifikacije potencijalnog nasilništva, roditelji i nastavnici trebali bi uočiti djecu s pasivnim i aktivnim oblicima agresivnog ponašanja. Pasivni oblici agresivnog ponašanja upozoravaju na frustraciju i pojavu agresivnosti. To su plašljivost, povučenost, nemir, rastresenost, lijenost, nezainteresiranost, površnost i autizam. Uočljivi su aktivni oblici agresivnog ponašanja, kao što su: tikovi, čupanje kose, griženje noktiju, nametljivost, prkos, snažna ljutnja, laž, varanje, krađa, bježanje od obveza, ovisnost, psihogeni mutizmi (kašalj, mucanje i grčevi). Živimo u vremenu ovisnosti o pušenju, alkoholu, drogi i ovisnosti o modernoj tehnologiji zabave i razonode. Kafići su postali "kultna mjesta okupljanja", gdje mladi provode najviše slobodnog vremena. Iz takvih mjesta proizlazi nasilje, a druženje s osobama asocijalnog ponašanja vodi raznim deliktima, kao što su prostitucija, šverc i drugi oblici lake zarade.

Model prevencije po Al Valdezu

Amerikanac Valdez (1998.) iznio je program u kojem sudjeluje cijela zajednica. Uključeni su nastavnici, ravnatelj škole, policija, roditelji, javno tužilaštvo, djeca, susjedstvo, religijske grupe i dr. Osnovan je odbor koji prati djecu i njihovo pohađanje škole; izabran je roditelj koji će upoznati ostale sa svim događajima i zbivanjima u školi; policija je uključena tako da prati ponašanje učenika i ima pravo privesti učenika koji nije došao u školu; postavljene su stroge kazne i pravila kojih se učenici trebaju pridržavati. Učenici su obaviješteni o tome kome se u policiji mogu obratiti za pomoć i gdje mogu odmah prijaviti nasilnika. Osobe iz odbora za praćenje ponašanja djece podučavaju učenike u osnovnim i srednjim školama, a savjetuju i roditelje. Predloženo je da se ispuni vrijeme učenika kad nisu u školi, a u projekt su uključeni privatnici koji imaju radionice, gdje se učenici mogu upoznati s raznim zanimanjima, te bolnice, gdje djeca mogu pomagati starijim osobama, posjećivati i družiti se s bolesnom djecom. Na takve aktivnosti upućuje sud za maloljetničku delikvenciju i onu djecu koja su već počinila neka kaznena djela.
Na kraju školske godine učenici koji su se posebno istakli nagrađuju se.

Model prevencije po Helmut Lenzeru


Lenzer (1997.) je 1996. godine u Njemačkoj pokrenuo model prevencije nasilja u školi pod nazivom "Nasilnik u školama". Prijašnja iskustva pokazala su da je strah od kazne i represije osnovni problem nerješavanja nasilja. Žrtve su zataškavale napade i šutjele o njima. U policiji nije bilo kompetentne osobe za tu problematiku pa se žrtvu slalo od službenika do službenika.
Lenzer je osnovao grupu koju su sačinjavali nastavnici, ravnatelji, roditelji, policija i djeca. Cilj je bio da žrtve i svi koji nešto znaju o napadu prijave nasilnike bez straha od odmazde. Dijalogom između škole i policije došlo je do poboljšanja otvorenosti i suradnje između te dvije institucije. Policija je pratila učenike na putu do škole i u prijevoznim sredstvima. Nakon razgovora s učenicima, stariji su bili potaknuti na izradu plakata o radu projekta i prevenciji nasilja, plakati su umnoženi i stavljeni u škole, u prijevozna sredstva i na mjesta za plakate u gradu, a učenici su dijelili letke između sebe. Otvorena je telefonska linija pod nazivom "linija nevolje". Uključili su se TV-mediji i novine. Na taj je način rad programa postao otvoren. Razgovaralo se s predsjednicima razreda, predstavnicima škole i nastavnicima. Otvoreno je savjetovalište za roditelje. Tjedno su se održavali sastanci na kojima su iznošeni problemi. Nakon toga okupljali su se voditelji projekta, ravnatelji, sud za maloljetnike, voditelji domova za mlade, socijalna služba, policija i psiholozi te donosili mjere za pojedine slučajeve nasilja. Takav zajednički rad, posebno škole i policije, doveo je do smanjenja straha učenika i roditelja, koji su podnosili prijave.
Učenici su se javljali na telefon iznoseći svoje probleme (zbog pravnih razloga telefon nije bio anoniman). U vremenskom periodu od 15. 1. 1996. do 31. 12. 1996. bilo je 178 poziva, a od toga 78 prijava. U vremenu od 1. 1. 1997. do 30. 7. 1997. bilo je 132 poziva, a 39 prijava.
Statistički podaci pokazali su da je u vrijeme prije projekta (1. 1. 1995. - 31. 12. 1995.) prijavljeno 20, a kažnjeno 15 nasilnika. Nakon otvaranja telefonske linije za probleme nasilja, u vremenu od 15. 1. 1996. do 31. 12. 1996. prijavljeno je 130, a kažnjeno 121 dijete. U periodu od 1. 1. 1997. do 30. 7. 1997. prijavljeno je 104, a kažnjeno je 88 djece. Registrirani su sljedeći delikti: povreda tijela (63), ucjena i krađa (42), prijetnja, najčešće oružjem (27), krađa (22), prekršaji protiv zakona o nošenju oružja (19), materijalna šteta (10), teška krađa (6), provala u kuću (4), seksualno zlostavljanje (4), prikrivanje djela (4), hakerstvo (3), povreda slobode (1), korištenje eksplozivne naprave (1), pornografsko snimanje (1), krivo okrivljen (1), nije pružena prva pomoć (1), zavođenje maloljetnika (1), krivo predstavljanje (1), vožnja bez dozvole (1).
Podaci govore o uspjehu projekta i smanjenju nasilja u školi trudom svih sudionika.

Model prevencije po Dan Olweusu


Olweus (1998.) predlaže intervencijski program sa sljedećim sadržajem: osviještenost problema, poduzimanje mjera na razini škole, razreda i na individualnoj razini.
Cilj je intervencijskog programa smanjiti postojeće probleme nasilja u školi te spriječiti pojavu drugih problema. Potrebno je postići bolje odnose među vršnjacima u školi i stvoriti uvjete koji će omogućiti i žrtvama i nasilnicima da se osove i bolje snalaze u školskom okružju.
Radi ostvarenja ciljeva intervencijskih programa, potrebno je osvijestiti problem nasilja u školi kod odraslih i utjecati na njih da se angažiraju kako bi promijenili postojeću situaciju. Svaka škola treba prikupiti podatke putem upitnika o prilikama u školi. Upitnik sadrži pitanja o raširenosti problema nasilnik-žrtva, učestalost nastavnikova reagiranja i znanju roditelja o tom problemu.
Mjere na razini škole obuhvaćaju sve učenike. Nastoji se smanjiti nasilništvo u školi kao cjelini. Organiziraju se školski sastanci u vezi s problemom nasilja, provodi se bolji nadzor tijekom odmora, preporuča se uređenje dječjih igrališta, češći sastanci roditelja i nastavnika, roditeljsko druženje, razvijanje društvenih aktivnosti u školi pod nadzorom nastavnika i telefonski kontakti.
Mjere na razini razreda odnose se na sve učenike u razredu. Organiziraju se redovni razredni sastanci, na kojima se pojašnjavaju razredni propisi protiv nasilništva te pohvale i kazne. Na satu se putem igranja uloga rješavaju problemi nasilnika i žrtve. Preporučaju se česti sastanci s roditeljima i učenicima zajedno. Potiču se zajedničke razredne aktivnosti i suradničko učenje.
Mjere na individualnoj razini provode se kod pojedinačnih učenika, kojima se nastoji promijeniti ponašanje, bilo da su u ulozi žrtve i nasilnika. Osim s djecom, razgovara se i s njihovim roditeljima. Djeci nastoje pomoći "neutralna djeca". Izrađuju se brošure za pomoć i podršku roditeljima. Socijalni pedagog može voditi grupe roditelja i djece (zlostavljane i nasilnika), a potom sastaviti obje grupe da promotre problem iz drugog stajališta. Ako je nemoguće riješiti problem s nekim učenikom, preporuča se promjena škole.
Norveški model pokazuje smanjenje za više od 50% problema nasilja u školi tijekom dvije godine nakon uvođenja intervencijskog programa. Smanjilo se i protudruštveno ponašanje, poput vandalizma, tučnjave, krađe, neopravdanih izostanaka i opijanja. Poboljšala se klima u razredu, djeca su bila discipliniranija, razvili su se pozitivni društveni odnosi i bolji odnosi prema učenju u školi.
Uočeno je da djeca koja su zakazala u školi pokazuju i veću sklonost kriminalitetu. Obitelj i škola smatraju se temeljnim institucijama za socijalizaciju djece, a za nastanak kriminalnog ponašanja u školi važno je subjektivno iskustvo učenika o vlastitom neuspjehu. Zbog navedenog, razumljivo je zašto se ističe važnost prevencije nasilja u školi, kojoj je krajnji cilj sprečavanje kasnijeg razvoja kriminaliteta.
Feltes (1979.) predlaže da se u nastavu uvedu sljedeći nastavni ciljevi:
1. učenici trebaju naučiti što se smatra normom,
2. oni trebaju shvatiti značenje norme u svom životu,
3. trebaju shvatiti nužnost norme za opstanak zajednice,
4. trebaju naučiti kako će oblikovati vlastite norme kojih će se pridržavati u svojoj svakodnevici. Potrebno je poboljšati pedagošku kompetentnost nastavnika i omogućiti im kontinuirano usavršavanje i školovanje.
Uvjeti u školskom okolišu pridonose nastajanju upadljivog ponašanja. Potrebno je voditi računa o veličini školskih igrališta, broju razreda, broju učenika u razredu i dr.
Josipa Bašić (2001.) ističe važnost prevencije poremećaja u ponašanju u lokalnoj zajednici. Na nivou zajednice potrebno je omogućiti dobre socioekonomske uvjete obitelji, kojima će se stvoriti uvjeti za rad, karijeru i vođenje brige o djeci i kući. Na nivou obitelji treba provoditi zdravstvenu brigu, nuditi programe za bolju obiteljsku komunikaciju i interakciju, nuditi obiteljska savjetovanja i treninge za roditelje.
Na nivou škole prevencija nasilja moće se provoditi putem detekcije rizične djece na osnovi bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika. Potrebno je provoditi treninge učenja životnih i socijalnih vještina, razvijanja prijateljstva, odupiranja rizičnim vršnjacima, učenja nenasilnog rješavanja sukoba i poticati kooperativno učenje.
Dobro je:
- organizirati parlaonice s temema za mlade,
- otvarati sandučiće povjerenja otvorene za probleme mladih,
- poticati humanitarne akcije usmjerene vršnjacima kojima je potrebna pomoć,
- uključivati zdravu djecu u rad s invalidnom djecom,
- organizirati psihoedukativne radionice s ciljem jačanja otpornosti djece, kroz predavanja i pisane materijale i dr.

Primjer programa primarne prevencije


Čest je problem u školi neprimjerena komunikacija između učenika, konflikti između njih i nastavnika.
Primjer programa za poticanje i usvajanje pozitivnih društvenih vrijednosti te prevenciju nasilja kod učenika, roditelja i nastavnika:
Vrijeme održavanja programa: tijekom školske godine.
Oblici rada:
- sat razrednika,
- predavanje za roditelje,
- radionice za učenike,
- volonteri "mladi za mlade" (starije učenice educiraju mlađe),
- radionice za roditelje,
- radionice za nastavnike.

Sadržaj rada:

NASTAVNICI
Sadržaj

Zlostavljana djeca, vještine za nošenje s agresijom, prevencija ovisnosti, razrješavanje sukoba, komunikacijske vještine, prepoznavanje poremećaja u emocionalnom i socijalnom razvoju



RODITELJI
Sadržaj

Nasilje u obitelji i zajednici, odnosi u obitelji i vrijednosti, poticanje zadovoljavanja emocionalnih i socijalnih potreba djeteta, problem razvoda, odgojni stil, učenje normi

UČENICE I UČENICI
Sadržaj

Odgoj za humanost, prava djece, razumijevanje potreba, prihvaćanje i tolerancija, zdravstveni odgoj, odrastanje, prevencija ponašanja koja dovode do ovisnosti, humani odnos među spolovima, obitelj i ja, definiranje nasilja, markiranje iz škole kao rješenje problema

Zaštita demokratskog prava



Prihvaćanjem Konvencije o pravima djece priznaje se da su djeca po pravima jednaka odraslima. Djecu treba učiti ponašanju koje će biti svrsishodno. Osim zadovoljavanja vlastitih potreba, djeca trebaju voditi brigu i o potrebama druge djece i odraslih. Jedno je od temeljnih demokratskih načela da svaki pojedinac mora raspolagati pravom da bude pošteđen ugnjetavanja i opetovanog, namjernog ponižavanja, u školi kao i u društvu u cjelini. Nijedan učenik ne bi se smio bojati odlaska u školu zbog straha od zlostavljanja i izvrgavanja ruglu. Ako škola ne poduzima nikakve sankcije protiv nasilnika, postavlja se pitanje kakvo je stajalište nastavnika prema nasilju i ugnjetavanju jer to zapravo znači prešutno prihvaćanje. "Tolerantno" i popustljivo ponašanje prema nasilniku ne pomaže nikome i povećava opseg poteškoća u vezi s nasilništvom.
Djeca su hedonistička bića, traže akciju i doživljaj. Potrebni su im ljubav, pomoć, razumijevanje i stalna potpora. Škola bi trebala biti mjesto na kojem bi djeca osjećala radost, sigurnost, stjecala nova iskustva i vještine. Trebala bi prepoznati djecu kojoj je potreban poseban pristup i pomoć, kako bi se smanjio rizik pojave poremećaja u ponašanju. Uz nastavne programe, djeci treba osmisliti i organizirati slobodno vrijeme, kako bi bili što manje izloženi štetnim utjecajima. Time se prevenira dosada i stvara navika produktivnog korištenja vremena.
Svaka škola može provesti anketu između učenika, roditelja i nastavnika o problemima koji ih tište. Temeljem ankete i događanja u školi, odabiru se prevencijski programi. Uspješnost će biti bolja što je program kvalitetniji i ako je povezan s drugim programima.