hrvatskijezik
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.
hrvatskijezik

hrvatski jezik za srednje škole
 
Početna stranicaPočetna stranica  PortailPortail  PretraľnikPretraľnik  Latest imagesLatest images  RegistracijaRegistracija  Login  

 

 Naše male učiteljice-Vedrana Rudan

Go down 
Autor/icaPoruka
Admin
Admin
Admin


Broj postova : 483
Age : 60
Registration date : 14.07.2007

Naše male učiteljice-Vedrana Rudan Empty
PostajNaslov: Naše male učiteljice-Vedrana Rudan   Naše male učiteljice-Vedrana Rudan Icon_minitimepon lis 01, 2007 11:38 pm

Profesorici engleskog iz Dugog Sela učenici su probušili gume na autu i zaprijetili joj ubojstvom. Sad će nadrapati jer je o tome obavijestila novinare. Ravnatelj zna: zbiva se samo ono što postoji u medijima

Kad sam bila mala, željela sam biti učiteljica. Narasla sam i ušla u razred s imenikom pod rukom. I tako jedno pet godina. Škola se dijeli na zbornicu, dvorište i razred. U zbornici sjede učiteljice. Nekad su to bile gospođe srednjih godina. Nosile su plave ili smeđe kute, do ispod koljena. Na Dan škole, Dan mladosti ili Dan Republike skinule bi kute i navukle bijele sintetičke bluze. Za vrijeme odmora dječica su skakala u dvorištu, a osmaši se dimom davili po zahodima. U razredu je rijetko bilo problema. Opaki dečki, oni koji su ponavljali razred, nisu na sebe skretali pažnju, osim onih najbolesnijih. Svaka osmogodišnja škola imala je Druga. On je bio ono što su rijetki dječji pedagozi i psiholozi danas. Kad bi nekome od klinaca pao mrak na oči, to se prijavilo Drugu. Drug bi učenika pozvao u fiskulturnu dvoranu ili neku drugu praznu prostoriju pa bi ga tamo, daleko od radoznalih dječjih očiju, prebio. Nikad do smrti, nisu to bile ni teške tjelesne. Dječica su ipak shvaćala. I roditelji su znali da svaka škola ima svoga Druga, nitko se nije bunio.

Hrvatskom vladaju dečki koje smo, kad su bili mali, nazivali bistrima, ali lijenima. Ali ne možemo do njih, okruženi su opakim momcima Zatrimo one koje možemo, polomimo ruke i noge malim nasilnicima nježna lica, pobijmo dilere, uvalimo im male glave u najlonske vrećice Ni u tim prohujalim vremenima u školama nije bilo direktorica, iako je odnos učiteljice-učitelji bio kao i danas, pedeset na jednoga. Direktor je svima bio autoritet jer je bio direktor. Po zidovima se samo povremeno šaralo, prozore se rijetko razbijalo. Kad bi bilo neke frke u koju je bilo uključeno više djece, roditelji su bez pogovora plaćali mijenjanje brava na zahodima. Djeca su nosila kute. Za vrijeme odmora nisu držala glave u vrećicama. Dileri, šprice… Ništa od toga. Jugoslavija nije dilala drogu. Zašto više nisam učiteljica? Njušila sam, doći će vrijeme bez Drugova, a gospoda ne tuku pojedinačno. S jedne će strane biti gangsteri u punoj snazi koji će me jebati uz blagoslov Države, s druge strane ja, nenaoružana. Kako sam došla do takve spoznaje? Jednostavno. Sve se češće čulo kako su dječica ličnosti, treba ih shvatiti, imaju problema s mamama i tatama, šaka u glavu nije rješenje, djeca nisu zla, ona su bistra, ali lijena. Svi koji su ikad radili u školi znaju što znači izraz “vaše je dijete bistro, ali lijeno”. To je najpristojniji mogući način da roditelju kažeš kako doma ima glupog majmuna koji može dosegnuti tricu uz nadljudske napore glupog majmuna. Kako glupi majmuni ne kuže što je nadljudski napor, a ne vide ni smisao njegova ulaganja da bi se dosegnuli daleki, mutni ciljevi… Da skratim. Nisam mogla podnijeti trend koji se ukazivao, uvijek su u pravu bistri, ali lijeni, moramo ih shvatiti, dati im šansu. Otišla sam. Nekoliko sam mjeseci svake noći sanjala pokorne, bijedno plaćene jadnice u plavim ili smeđim kutama, do ispod koljena, ćelave glave glupih direktora, dvosmislene poglede osmaša koji su za glavu bili viši od mene… Vrijeme je učinilo svoje. Zaboravila sam i škole i učenike svoje mladosti, ali ne i osjećaje koje sam gajila prema tupim drkadžijama koji su sjedili u zadnjim klupama sa smrdljivim tenisicama na smrdljivim stopalima.

Zašto pričam o svojoj tužnoj prošlosti? Zato jer čitam što su ovih dana klipani iz Osnovne škole Rugvica, Dugo Selo, učinili svojoj profesorici engleskog jezika Renati Kraljić. Išarali su joj automobil križevima, napadali je ispred škole, izbušili gume na njezinom automobilu udaljenom dvadeset metara od ulaza u školsku zgradu, prijetili joj ubojstvom. Njezin ravnatelj najoštrije je ukorio mladu učiteljicu koja je javnost uključila u rad škole. Ženska će najebati jer je u školu pozvala Novi list. Ravnatelj zna, događa se samo ono što postoji u medijima. Sirota Kraljić nije jedina nenaoružana meta u hrvatskim školama. U rovinjskoj Osnovnoj školi Vladimir Nazor bivši učenik te škole, petnaestogodišnji klipan, krenuo je stolicom na profesoricu Ž.U.(26) iz Vodnjana. Glasnogovornik PU istarske Robert Pavleković rekao je da profesorica nije ozlijeđena. Učenici i učitelji škole koji su željeli ostati anonimni čude se postupku bivšeg učenika koji je napao učiteljicu koju i ne poznaje?! Osnovnu školu u Matuljima pohađa devetogodišnjak koji je pravi strah i trepet. Roditelji djece koja su s njim išla u razred štrajkom su malog bolesnika odvojili od svoje djece. Što meni, bivšoj učiteljici, govore ove priče iz života?

Prošla su dobra stara vremena kad je svaka škola imala Druga za posebne slučajeve, a današnje su učiteljice ono što su i nekad bile, nemoćna, bijedno plaćena bića. Zato sirotice pognute glave ulaze u razvaljene zgrade, a samo totalno lude među njima zovu novinare. Svi naslućujemo da će doći dan kad će i oko naših državnih osnovnih škola zavijati sirene, a bolničari iz zgrada iznositi mrtve učiteljice i mrtve đake. Primorci znaju da svijet ostaje na učenicima privatnih škola. One imaju zaštitare, zaključana dvorišta, dileri tamo ne smiju prodavati svoju robu. Država koja plaća dilere ne želi da se navuku oni koji će jednom vladati. Njima treba bistar mozak da bi pod kontrolom držali nekoliko milijuna mutnih i opranih. Jesmo li zaista totalno nemoćni? Ne, ako shvatimo u kakvoj zemlji živimo. Hrvatskom vladaju dečki koje smo, kad sam ja bila mlada, nazivali bistrima, ali lijenima. Nažalost, ne možemo do njih. Okruženi su opakim momcima, voze se u blindiranim kolima. Zato zatrimo one do kojih možemo doći. Polomimo ruke i noge malim nasilnicima nježna lica, pobijmo dilere, uvalimo njihove male glave u najlon vrećice pa stegnimo vrpcu, organizirajmo se dok ne bude kasno! Kako ne kužite, ej, ljudiii?! Naše prebijene učiteljice, to smo mi! Mi! Mi! Miii,
[Vrh] Go down
https://hrvatskijezik.forumcroatian.com
 
Naše male učiteljice-Vedrana Rudan
[Vrh] 
Stranica 1 / 1.

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
hrvatskijezik :: NASILJE U ŠKOLI-
Forum(o)Bir: